Šefik Džaferović, Predsjedatelj i bošnjački član Predsjedništva BiH protivi se kažnjavanju ratnih zločina koje su tijekom 90-ih počinili pripadnici Armije BiH. Zabrinutost radom tužilaštva Bosne i Hercegovine prenio je medijima i predstavnicima “Udruženja žrtava i svjedoka genocida” koji su, valjda, pred javnošću najpozvaniji svjedoci stanja.A kakvo je to stanje, Džaferović objašnjava u nekoliko rečenica: “Zabrinjavajući trend u procesuiranju ratnih zločina pokušaj je pravljenja diskontinuiteta u odnosu na nalaze Haškog tribunala, te pokušaj da se uspostavi paritet u podizanju optužnica, kako bi se Armija RBiH izjednačila s VRS-om i HVO-om, čime se odstupa od prave svrhe procesuiranja ratnih zločina.” Koja je prava svrha procesuiranja ratnih zločina – nije rekao, ali se podrazumjeva da to nisu istrage o zločinima postrojbi Armije BiH.
Odnosno, pripadnika naroda nad kojim je počinjen genocid.
Od ukupnog broja optuženih pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, manje od 10 posto su Bošnjaci. Da glavni tužitelj BiH Milanko Kajganić (Srbin) cijeli mandat posveti zločinima pripadnika Armije BiH, teško bi postigao paritet o kojem govori Džaferović. Među optuženima na srpskoj i hrvatskoj strani veliki je broj onih koje se progoni po zapovjednoj odgovornosti, dok takvih primjera u redovima Armije BiH gotovo da i nema.
Prema Džaferoviću, to bi bilo u sukobu s logikom rata u kojem su Bošnjaci “čuvali cjelovitost BiH” dok su drugi, tj. srpski i hrvatski separatisti, nad njima vršili manje i veće genocide kako bi se odcijepili. “Čuvari bosanske državnosti” koriste termine fašizam, genocid i separatizam, gdje treba i gdje ne treba (Republika Srpska jest nastala na genocidu, ali nije separatistička jer nije proglasila samostalnost, pa ni u vrijeme kad joj je na čelu bio Radovan Karadžić).
A može li se počiniti zločin “čuvajući cjelovitost države”? Je li moguće provesti etničko čišćenje u “zaštiti državnih granica” ili nedužnog naroda izloženog “genocidu druge strane”? I te kako je moguće. Ratovi 90-ih tako su i počeli. Hrvatski Vukovar, u kojem se Džaferović voli pojaviti kao maneken genocida, primjer je za to. Grad je opsjedala, okupirala i do temelja porušila Jugoslavenska Narodna Armija s idejom očuvanja granica SFRJ, a protiv “separatističke, ustaške i genocidne vlasti u Zagrebu”.
U tom trenutku to je, u velikoj mjeri, bila jugoslavenski orijentirana armija. Protiv najodgovornijih u zapovjednom lancu JNA Haško tužilaštvo nije podiglo optužnicu koja bi sadržavala etničko čišćenje i “zločin očuvanja državnih granica”. Štoviše, nije podiglo nikakvu optužnicu. Taj i mnogi drugi zločini prepušteni su lokalnim jurisdikcijama. Pored ostalih i etnički komponiranom tužilaštvu BiH, zbog čega je Džaferović “iznimno zabrinut”.
On bi volio da se projekt majorizacije u federalnim strukturama zaokruži i na državnoj razini kako bi pravosuđe napokon profunkcioniralo “sa svrhom”, u zaštiti zločina i zločinaca iz bošnjačkih redova. Onih koji su otvarali logore, naredili masovne egzekucije Hrvata u Bugojnu, Grabovici, Uzdolu, isplanirali etničko čišćenje u Srednjoj Bosni ili u selima gornjeg toka Neretve.
Istovremeno, tvrdi Džaferović, prava svrha tužilaštva je progon onih drugih, već obilježenih stigmom separatista i protagonista genocida. Je li takav odnos prema vladavini prava svojstven otvorenim društvima i državama s građanskim predznakom u kakve se zaklinje Džaferovićeva stranka ili je bliži represivnom konceptu održanja socijalističke Jugoslavije, odgovorio bi s nokta i Željko Komšić.
Utjecaj na tužilaštvo BiH važan je iz još jednog razloga, a to je projekt samoviktimizacije Bošnjaka kao sastavni dio koncepta majorizacije. U tom narativu nije dovoljno to što su Bošnjaci doista imali najveće žrtve u ratovima 90-ih. Jedan genocid, to je malo. Bošnjački instituti, vjerske i znanstvene ustanove već desetljećima rade na onome što je prof. Mirjana Kasapović nazvala “paradigmom o deset genocida” koje su nad njima, navodno, kroz vjekove činili europski kršćani. Srpski i crnogorski pravoslavci te hrvatski katolici, od Bečkog rata s kraja 17. do rata u Bosni i Hercegovini s kraja 20. stoljeća. (https://hrcak.srce.hr/256165).
Narod izložen sudbini tolikih genocida ne može biti ništa drugo nego izabran narod. Njegovim vojnicima, časnicima i političarima, suditi bi trebali Božji sudovi, dok je svrha ovozemaljskih da izabrani narod i njegove predstavnike čuvaju od “novih genocida”. Ako je moguće i protjerujući kršćane iz građanske BiH.
Treba li se tome suprotstaviti sličnim političkim ludilom ili cinizmom? Osporavanjem njihovih stvarnih žrtava i genocida koji se JEST dogodio u Srebrenici, kako to čine Milorad Dodik i hrvatski predsjednik Zoran Milanović? Po meni je to višestruko pogrešan put. Prvo zato jer u potpunosti odgovara narativu bošnjačkih mitova i svim predrasudama iz genocidnog imaginarija na kojem rade. Drugo, ne djeluje baš konstruktivno u međunarodnim krugovima.
Milanovićeve izjave o Srebrenici (u kojoj se, po njemu, nije dogodio genocid, a ako i jest onda su za njega krivi Nizozemci) već su napravile štetu jer je nizozemska vlada za sada jedina (ili prva?) koja ne daje zeleno svjetlo za ulazak Hrvatske u Schengen. Teško je zamisliti štetu koju Milanović može napraviti nastavi li tu vrstu konfrontacije sa svima osim s Dodikom i Putinom. Mnogi se pitaju šta bi umjesto tog lažnog Tuđmana, danas napravio onaj pravi?
Pretpostavljam, potrudio bi se da ostanemo na pravoj strani rata, da uđemo u eurozonu i taj Schengen, steknemo puno pravo glasa i pravo veta. A onda učinio sve što je bilo nemoguće dok je sjedio u čekaonici i primao udarce u prolazu. Bljesak, Oluju… šta ja znam. Može mu se zamjeriti puno toga, ali ne i da je državnom politikom upravljao iz Mostara ili Gruda.
wpDiscuz
