27-godišnja Mostarka dobila je prvu bitnu međunarodnu priliku. Glumica najpoznatija po ulogama u domaćim sapunicama angažirana je sada u britanskoj miniseriji ‘Love, Lies And Records’ koja je snimana za BBC One.
Ornela Vištica dobila je svoju prvu, pravu međunarodnu priliku. Glumica zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh, našoj publici najpoznatija zbog uloga u domaćim sapunicama, angažirana je u visokobudžetnoj britanskoj miniseriji “Love, Lies And Records” koja je snimana za BBC One. O kakvom projektu je riječ, osim toga, naravno, što iza njega stoji najjača javna radiotelevizija u Europi, poznata po svom dramskom programu, možda najbolje govori činjenica da ova šestodijelna serija stiže iz pera BAFTA-om ovjenčane scenaristice Kay Mellor, a glavnu ulogu tumači Ashley Jensen (“Catastrophe”, “Ugly Betty”, “Extras”…).
Sedam dana
Vištica je dobila sporednu ulogu Slovenke, čiji lik se pojavljuje u posljednjoj epizodi, a sveukupno je u Velikoj Britaniji provela sedam dana na snimanju tijekom svibnja. Kako je “Love, Lies And Records” upravo završila sa snimanjem, Vištici je napokon dozvoljeno da progovori o svom prvom međunarodnom glumačkom angažmanu.
Radosne vijesti
– Ovo mi je bio možda jedan od dva najsretnija mjeseca u životu, što se tiče posla. Kada sam se vratila iz Leedsa, gdje se serija snimala, htjela sam se popeti na najveću planinu i podijeliti s cijelim svijetom koliko sam sretna, a morala sam šutjeti. I to mi je bilo tako teško, iako čovjek ponekad treba i odšutjeti. Ali ja ne znam ništa dugo držati u sebi, što je moj problem i inače. I u životu i u poslu. Volim dijeliti radosne vijesti, ali i tugu, jednostavno sam takva osoba – odmah, već na samom početku razgovora objašnjava ova 27-godišnja Mostarka. Iako je od snimanja prošlo više od mjesec dana, još uvijek je pod dojmom svega što joj se dogodilo, a dogodilo joj se prilično rano, posebno ako gledate iskustva naših glumaca koji su zakoračili u strane produkcije kada su već dobrano zakoračili u 30-e.
U prosincu prošle godine Višticu je nazvala agentica Anila Gajević iz Sarajeva, jedna od najjačih agentica u ovom dijelu Europe, s molbom da snimi video prema scenama koje će joj poslati. Nije bilo mnogo vremena, a nije ga imao ni Ornelin prijatelj i kolega s Akademije Ivan Grčić, koji je pokušao svoju prijateljicu malo “spustiti na zemlju”, govoreći joj kako nisu veliki izgledi da dobije ulogu u BBC-jevoj seriji. I dobrih pet mjeseci Ornela je mislila kako joj je prijatelj bio u pravu. Već je i zaboravila na snimljeni materijal, kada ju je u travnju ponovno nazvala Gajević.
Manchester
– U tom razdoblju bila su nam gostovanja s kazalištem i bili smo gotovo stalno na putu od Beograda do Mostara i Ljubljane. I nakon jednog od tih gostovanja zove me Anela i pita “Ornela, sjećaš li se tog castinga uopće?”. Objasnila mi je kako sam odmah ušla u uži krug, ali kako je ta uloga za koju sam se ja javila pripala drugoj glumici. Međutim, rekla mi je da su me producenti ipak odlučili angažirati, ali za jedan posve drugi lik. Mislila sam da me zeza, ništa mi nije bilo jasno, a ja sam još morala pričekati da se sve provjeri. Za sedam dana Anila me nazvala i prvo pitanje joj je bilo je li sve u redu s mojom putovnicom, jer sutra moram za Manchester. Ja sam u tom trenutku peglala, možda sam ispeglala, četiri, pet haljina. Toliko sam bila sretna, jer to su stvari koje se dogode s neba, da sam samo bacila sve te opeglane stvari. Znam da postoji dosta mojih kolega koji se zaista trude, muče, kako bi nešto vani snimili. I ja sam to željela, ali mi na kraj pameti nije bilo da će moja prva inozemna uloga biti za Britance, i to za BBC. Nisam to mogla ni sanjati. Dan kasnije letjela sam za Manchester, a potom krenula za Leeds, i već sutradan sam bila na probi – prepričava Ornela. Oko slovenskog naglaska pomogla joj je mama koja je jedno vrijeme živjela u Sloveniji, kao i slovenska kolegica Katarina Čas koja u “Love, Lies And Records” ima jednu od većih uloga.
– Imala sam scene i s glavnom glumicom Ashley Jenson, što je zaista super prošlo, jer sam imala ogromnu tremu. U našim serijama snimila sam scena i scena, i mislila sam da sam profi, ali kada sam došla ispred Jensen, osjećala sam se kao da prvi put stojim ispred kamere. Užasno sam se bojala, bilo me strah da nešto ne pokvarim, da ispadnem neprofesionalna. Trudila sam se pokazati da, bez obzira na to što dolazim iz tako male zemlje, znam kako se radi, da znam suštinu i kako sam glumica na razini zadatka. Čak su mi i suze krenule prirodno… – govori.
No apetiti joj sada tvrdi, nisu porasli. Mora, zaključuje, stajati čvrsto na zemlji, jer samo tako čovjek može ići dalje u životu.
– Preveliki zanos i dizanje u zvijezde, to nikada ne završi dobro. Na kraju krajeva, svi smo mi samo ljudi. Meni je lakše kada se ne zanosim, volim biti sretna i bila sam i sada jako euforična, ali puno mi je lakše kada sam realna. Gluma mi daje osjećaj da mogu sanjariti, letjeti, daje pticu velikih krila, ali nakon što se ugase kamere, uvijek sebi kažem “sada si samo jedna obična cura”. I da, u pravu ste, moja mama mi to često govori, drži me na zemlji. Ona me i naučila kako je svaki dan novi početak i da situaciju sagledavam što realnije mogu – priznaje Ornela. No u sasvim drugom smislu Vištica ostavlja upravo dojam zanesene djevojčice koja je stalno u nekoj borbi protiv nepravde. No nije to samo dojam, jer kad je u pitanju socijalni angažman, Vištica je vrlo angažirana. Među prvima je, kada je izbjeglički val iz Sirije stigao do Hrvatske, krenula sama spontano pomagati nesretnim ljudima. Sa svojom životnom filozofijom kao da vjeruje u karmu, dobro se dobrim vraća.
Apetiti
– Čvrsto vjerujem da se – ako radimo dobre stvari u životu i ako smo dobri prema sebi i prema drugima – snovi ostvaraju. Ja se čak ne mogu nazvati ni ambicioznom osobom, nemam velike apetite, ali naravno, imam svoje želje i snove. No za tim snovima neću trčati, nisam taj tip, ja ću radije čekati i ako se dogodi, dogodilo se. Mnogo mi se puta do sada dokazalo, kada sam bila veći čovjek, meni su se vrata otvorila. U poslovnom ili privatnom smislu, bez da sam ih ja krenula ciljano otvarati – kaže.
Čini se da će joj se tako još jedna vrata otvoriti, ovaj put u Njemačkoj, iz koje se vratila prije nekoliko tjedana. U Berlin je otputovala kako bi se našla s kolegicom, poznatom srpskom glumicom Lenom Bogdanović i njezinim suprugom redateljem Darijanom Mihajlovićem, koji je već nekoliko puta uspješno u njemačkom teatru postavio komade Williama Shakespearea, a sada to planira učiniti još jednom. Bilo je na tom kazališnom druženju i Francuza i Britanaca, a hoće li to na kraju za Višticu značiti još jedan angažman, u ovom trenutku još nije sigurna. No zna što je sada prvo očekuje, a to je premijera filma Kristijana Milića “Mrtve ribe”, koja će se održati 20. srpnja na Pula Film Festivalu.
‘Mrtve ribe’
– Vjerojatno će to publici koja je naviknula na mene u nekim glamuroznim izdanjima iz sapunica, biti neobično, a mislim da me veći dio njih neće ni prepoznati. Jedva sam i ja samu sebe prepoznala u ogledalu. U jednoj od priča glumim Ivanu, djevojku iz Hercegovine koja oboli od raka i stiže u Zagreb na liječenje. Gotovo istodobno njezin dečko, glumi ga Marko Cindrić, doživi prometnu nesreću i bori se za život. Bilo mi je zaista teško ući u to stanje. Kada glumac nema kostim na sebi, nego je potpuno ogoljen, do te mjere da nemate ni boju na licu niti kosu, imate samo svoje oči i glas kao glumački alat. Noći sam provodila razmišljajući o tome kako se može osjećati netko tko se bori za svoj život i život svog dečka. Trebala mi je velika koncentracija za ulazak u to stanje, a bilo mi je donekle teško i izaći iz njega – govori Vištica.
Zapravo, kada sve ovo slušate, shvatite koliko se u tek nešto više od godinu dana Vištici dogodilo stvari. Dobila je stalni angažman u Kerempuhu, potom i ulogu u svom prvog igranom filmu pa angažman izvan granica Hrvatske. Tako je vrlo uspješno iskoračila iz svijeta sapunica, koje su, osim što su odlična prilika za zaradu i stjecanje iskustva, mnoge mlade glumce izbacile naglo u orbitu, ali bi potom, vrlo brzo, nestali sa svih medijskih obzora.
– Ja sam još na drugoj, trećoj godini Akademije zakoračila na ta snimanja. I dosta mojih profesora se bunilo protiv toga, jer je to velika TV mašinerija. No, vjerujem da to nisam učinila kako ni danas ne bih imala kruha od glume, a zaista mi je besmisleno objašnjavati kako nosim umjetnost u sebi. No i da je bilo tako, ja se ne bih ustručavala raditi bilo koji drugi pošteni posao dok mi se snovi ne ostvare. Odmalena sam naučena raditi, uvijek sam imala neke zadatke i nikada kod nas doma nije bilo sramotno raditi. Mislim da je sramota ne raditi. Recimo, ja i dalje peglam svoje haljine, iako si mogu sada priuštiti da to radi netko drugi. No, ja se volim sama brinuti o sebi. Bilo je trenutaka na sapunici kada smo snimali od jutra do mraka, po 12 sati, ali ja sam i tada znala sama skuhati, sama si opeglati stvari. Danas, sutra, ako ne bih imala zaradu od svog posla, izrađivala bih nešto, bavila se nečim, ne bi me bilo sram bilo kojeg posla – uzvraća. Jedno od tih alternativnih zanimanja definitivno bi u Ornelinom slučaju moglo biti kuhanje, jer je Vištica odlična kuharica. Voli i jesti i pripremati delicije, iako to nikada ne radi u tandemu s mamom. Prevelika je to borba, uz smijeh kaže Ornela.
Ne mora biti princ
– Mama kuha bolje od mene, baka je kuhala bolje od nje – objašnjava. Za tako jednu mladu osobu, izuzetno je informirana. Prati sve, od politike i gospodarstva, do filma i sporta.
– Volim znati što se događa. Danas je previše površnosti, čini mi se ponekad da ljudi uopće ne znaju za što se bore. Važno je više ulagati u obrazovanje, više čitati, putovati, razgovarati, čuti mišljenje drugog čovjeka. Voltaire je jednom rekao koliko god mi bili različiti, i ja se ne slažem s vama, ja ću do kraja braniti ono što vi kažete, i ja se zaista s tim slažem – govori Vištica. I dok joj se na profesionalnom polju događa štošta, na ljubavnom planu, kaže, trenutačno nema baš ništa.
– Valjda, tko čeka, taj dočeka. Ne jurim nigdje, vjerujem u ljubav i vjerujem da je i tu dijalog bitan, baš kao i partnerstvo i prijateljstvo. Ja sam manje-više sa svim ljudima koji su bili dio mog privatnog života ostala u dobrim odnosima. Zahvalna sam svima koji su bili u jednom trenutku dio mog puta i izgradili me takvom osobom kakva sam danas. Neki vam se ljudi zadrže u životu, neki odu dalje, ali i od njih naučimo nešto. Bilo da je u pitanju ljubav ili prijateljstvo. Nadam se da će onaj pravi za mene tek stići i ostati. I ne mora biti princ, ali neka bude čovjek. Onaj najkvalitetniji koji je došao tu, da ostane do kraja – zaključila je Vištica.
wpDiscuz