Volim Mostar makar ‘vaki, stari je grafit od čijeg se nastanka vjerojatno ništa nije promijenilo po pitanju ljubavi stanovnika prema svom gradu, ali nažalost ništa se nije promijenilo ni po pitanju toga da je on i dalje – ‘vaki.
To uglavnom znači zapušten, nesređen, podijeljen, u čudnom vakuumu iščekivanja definitivnog rješenja za BiH koje nikako da dođe. Zadnji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. Oni iz 2012. nisu održani, kao što neće ni predstojeći ove 2016. jer nije implementirana odluka Ustavnog suda BiH, koji je, već davno, ukinuo odredbe mostarskog statuta kojim su definirana izborna područja.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Jedini smisao tog nametnutog statuta bio je cementirati stanje iz 1991, tj. spriječiti da se Bošnjake, za koje se pretpostavljalo da ih je nakon rata u gradu manje nego Hrvata, dovede u položaj lokalnopolitičke manjine. O položaju Srba, čiji se udio u stanovništvu grada daleko najviše smanjio, nitko nije ni vodio računa, prešutno uzimajući kao gotovu stvar to da su Srbi u BiH dobili Republiku Srpsku, a da su preostali Srbi u Federaciji stoga samo folklorni starački ukras, dobrodošao za popunjavanje međureligijskih vijeća i eventualno pripetavanje između Bošnjaka i Hrvata izabiranjem “svojih Srba”. Logika tog nametnutog mostarskog statuta imala je smisla samo pod dva uvjeta. Prvi je da još postoji mogućnost povratka prognanih i iseljenih, te time barem djelomičnog povrataka na predratno stanje.
Drugi, još važniji, je da se takva logika primijenila u cijeloj BiH ili barem u Federaciji, ako je po pitanju Hrvata i Bošnjaka prognanih iz Republike Srpske i Srba prognanih iz Federacije, konačni deal bio “ko je jamio, jamio”. Ali nije bilo tako. Ono što je nametnuto Mostaru nije Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Konjicu ili Varešu, mjestima u kojima je u ratu i nakon njega ostvarena golema bošnjačka većina. Ta partikularna primjena samo na kontekst u kojem se pretpostavljalo da su Hrvati ostvarili većinu u odnosu na predratno stanje bila je krajnje cinična i osudila je u startu taj pokušaj na propast.
Da bi se ostvarila takva poželjna nacionalna slika Gradskog vijeća određeno je da se ono bira iz područja bivših šest općina (tri su bile s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom) i to tako da sve daju jednak broj birača. U praksi je to značilo da jedno područje s većinskim bošnjačkim stanovništvom bira isti broj vijećnika kao i pet puta brojnije područje s hrvatskom većinom, dakle da nečiji glas vrijedi i do pet puta više od nekog drugog. Takvu nakaradu čak je i ovakav Ustavni sud ocijenio diskriminatornom. No odluka nije provedena pa u Mostaru već drugi put neće biti održani lokalni izbori. Kako funkcionira grad u kojem su pune četiri godine izvan mandata i gradonačelnik i Gradsko vijeće? Ovdje dolazi najzanimljivija stvar. Mostar funkcionira, s obzirom na okolnosti, začuđujuće dobro.
I da je odluka Ustavnog sude implementirana i da se u Mostaru sada održe izbori, oni bi izgledali kao popis stanovništva. Građanima bi, uz neke marginalne, bile ponuđene dvije liste, hrvatska i bošnjačka, na kojoj bi se nekim čudom našle i “građanske” ili, kako im vole tepati, “probosanske” stranke, pa i onda kada su u Hercegovini. Sjatili bi se tu i SDP i DF i ostala ekipa s crvenog dijela spektra bošnjačke politike. S druge strane HDZ bi ukrasio listu s nešto manjih hrvatskih partnera i to bi bilo to.
Nijedna strana ne bi se morala oznojiti radeći neke planove za grad ili tražeći ugledne ljude i vrhunske stručnjake za liste. Svatko bi, iz straha od preglasavanja, opet glasao za svoje i dobili bi sastav Gradskog vijeća otprilike kakav je i danas. Budući da je situacija u nacionalno podijeljenoj zemlji i gradu takva da cementirana politička scena ne omogućuje nikakvu dinamiku i napredak, čemu uopće izbori?
Situacija u Mostaru pokazuje sav aspurd stanja u BiH u cjelini. Ako stvar promislimo do kraja, ispada da nije Mostar grad slučaj, nego je cijela BiH država slučaj, nije Mostar nenormalan jer nema lokalne izbore, već je ostatak BiH nenormalan jer održava njihov privid. Dakle, Mostarci će drugi put u zadnjih osam godina biti lišeni iluzije da se u ovakvom sklopu nešto može promijeniti. Ispijat će kave taj dan kad drugi budu išli na birališta, bit će pošteđeni jumbo plakata, izbornih floskula i bizarnih skupova.
Mostar je ogledalo BiH u kojoj je njena slika dovedena do paradoksa. Bošnjačka politika koja je u poratnim godinama za vladavine Safeta Oručevića pred “strancima” glumatala multikulturu i hinila da je za jedinstven grad, sada je odjednom za “podjelu grada”, kako je tobože uvrijeđeno naziva HDZ BiH, koji sad želi da Mostar bude jedna izborna jedinica, po principu jedan čovjek – jedan glas. Bošnjaci su u Mostaru u poziciji u kojoj su Hrvati u Federaciji. Jasno je, dakle, da Mostar čeka “paket”, tj. preslagivanje odnosa u cijeloj BiH na način da nitko ne biva preglasan ni na razini države, ni Federacije, a da se u županijama i općinama usvoje jedinstveni kriteriji, koji bi vrijedili jednako i za Sarajevo i za Travnik i Mostar, i za Ljubuški i za Visoko.
Scenarij konstruktivnog, pravičnog dogovora, nažalost, čini se jako dalekom mogućnošću. Trenutno je svima najlakše bilo zadržati status quo. Kad je mogao bez lokalnih izbora 2012, Mostar će moći i 2016. No, kako stvari sada stoje, ništa ne garantira da će ih biti i 2020. Da New York ili Pariz budu mjesec dana bez vlasti, teško da bi se izbjegao opći kaos i rat svih protiv sviju. Mostar je s virtualnom upravom, izvan mandata, dakle bez demokratskog legitimiteta, već četiri godine pa stvari opet nekako klapaju. I tako će i još najmanje četiri godine.
Jedino se postavlja pitanje što će biti tamo negdje 2040. ili 2044. kada biologija učini svoje pa gradonačelnik izvan mandata i članovi Gradskog vijeća izabrani 2008. napuste i ovozemaljski mandat, jer biologija nužno čini svoje? Hoće li Mostar tada i formalno postati realizacija anarhističke utopije grada koji funkcionira bez ikakve vlasti, pa i one izvan mandata ili će tadašnji visoki predstavnik iznaći neko novo genijalno rješenje?
wpDiscuz