Panika je zahvatila Mostar predvečer 18. kolovoza 1861. g. Tog jutra do temelja je izgorjelo dvanaest skladišta u neposrednoj blizini Starog mosta. U sumrak neki od zatvorenika u kuli na Starom mostu ugledaše kako gori krov barutane, suprotne tvrđave na lijevoj obali Neretve.
Poče vriska i galama. „Barutana gori!!“, vikali su zatvorenici, te se u toj strci i uzbuni mnogi od njih dočepaše slobode.
Panika se prenese na obližnje ulice, a kasnije i na cio Mostar. Sve što je moglo bježati dade se u bjesomučni trk na okolna brda. Turske žene s djecom u naručju, bez obaveznog zara i feredže, vrišteći napuštali su svoje domove. Bolesnike, stare i iznemogle su omatali ćilimima i vukli prašnjavim ulicama, samo što dalje od Stare čaršije.
U roku od petnaestak minuta grad bijaše prazan. U svoj toj strci i panici nađoše se dva odvažna čovjeka koji ne izgubiše zdrav razum, nego se uputiše u baruthanu, uspeše se pet katova sve do pod krov. Još petorica prisebnih vojnika počeše dodavati vedra s vodom i nekako ugasiše zapaljeno krovište. U pola sata sve bi riješeno. Tek tri sata nakon obuzdavanja vatre počeše se ljudi s okolnih brda vraćati kućama. Svi zatvorenici su još iste noći bili pohvatani i smješteni natrag u kulu. Jednome od njih toliko je teško palo ponovno vraćanje u ćeliju da je skočio sa Starog mosta i u Neretvi našao smrt.
Naknadno utvrdiše da je vjerojatno iskra od požara tog jutra pala na krov kule i zahvatila stare grede, koje su polagano tinjale. Inače, u kuli gdje je izbio požar je na lageru bilo preko 6 000 sanduka napunjenih patrona, velik broj granata i baruta na hrpi, a ispod samih tinjajućih greda krova preko pedeset buradi baruta. Da je kojim slučajem vatra zahvatila toliki barut i municiju, bila bi to neviđena eksplozija, a možda bi se i Stari most našao u Neretvi.
Jedan od dvojice odvažnih koji ugasiše požar je bio Hafiz paša Čerkez, mnogo klevetani posljednji vojni zapovjednik Bosne. Fotografija: Kula Halebija (fotograf Albert Khan) 20. listopad 1912.