Nekad bih stvarno voljela da mogu kao i većina drugih, pognuti glavu, odšutjeti na nepravdu, izignorirati stvarnost oko sebe. Možda bih bila mirnija, moj otac zasigurno bi, ali bi li bila sretnija? Sumnjam. Možda moji pokušaji borbe za prava običnog, malog čovjeka da živi u normalnoj zemlji i ima život dostojan čovjeka, u današnjoj situaciji graniče s ludilom i naivnošću, ali ja nikad neću prestati vjerovati u svoje ideale. Ako na njih pljunem, pljunut ću na sve ono od čega sam izgrađena…..Naslov mog zadnjeg teksta glasi – lako je biti političar budalama kao što smo mi. Tu je sadržana sva istina o neregairanju naših ljudi na nerad, nesposobnost i korumpiranost naših političara…….Zrak je pun pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama koji se odazivaju na tri različite pjesme, tri različite zastave i tri različita psovanja one tuđe matere……Sam intervju koji je gospodin Čović dao Večernjem listu u povodu ovih posljednjih događaja je uvreda za svakog normalnog čovjeka i radnika. To je ta količina bahatosti i arogancije koju naši politički lideri ispoljavaju u enormnim nanosima, potpuni nesrazmjer sa stvarnim životom bjesomučne borbe za egizstenciju kojeg vodi većina građana ove zemlje….. Politika je u ovoj zemlji za taoce uzela više od polovice stanovništva, koji su na ovaj ili onaj način zaposleni u državnim službama, firmama ili odborima, te svi oni koji ovise od državnog budžeta nikad protiv državne vladajuće nomenklature neće govoriti…… O kanalu na hrvatskom jeziku kao zabavljačkom sredstvu koje se baci među građane da se glođu i na taj način ne misle o najtežim ekonomskim problemima u ovoj zemlji, ne bih razgovarala. Jer ovaj pokušaj je upravo to……No, postoji i ona opcija koja se sve češće spominje, a to je da je posesivnost Zlatka Lagumdžije odigrala ključnu ulogu u svemu, jer je za svoje uhljebljavanje u fotelju platio brojnim ustupcima Draganu Čoviću. Tako da, ako se treba nekome žaliti ili nekog pitati za hrvatski kanal i priče o istome, mislim da je Lagumdžija prava i jedina adresa, a mi ostali možemo samo nagađati…..Legendarnu šestorku i oko njih okupljene sluge i pijune, vjerujte mi, ništa neće ugroziti. Možda će oni poslati u javnost sliku nekih podignutih tonova i navodnih razmirica, ali sve je to predstava za njihova vjerna stada koja vjeruju u šuplje priče……. Bilo je prijetnji, bilo je svega. Najteže mi je bilo zbog mojih roditelja koji nikako nisu iz nekog političko-javnog svijeta i mnogo toga im je teško padalo. Ali ja sam rođena na kamenu, u Hercegovini, obdarena silnim inatom i ma koliko sam se puta možda u sebi slomila, nisam dozvoljavala da me to pokoleba…….
Da li ste se, pišući brojne kolumne na teme iz bh. politčke stvarnosti i o političarima iz naše zemlje, ikad zapitali: “Šta će mi ovo…? Ima toliko drugih zanimacija u životu od kojih barem ne bole želudac ili glava….” Ako ste se i zapitali tako nešto, koji to damar u Vama ipak ne da da stanete, odnosno da poslušate glas vlastitog razuma ?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Svaki put nakon što napišem tekst se upitam upravo to. Odnosno, kontroverzne reakcije koje se nekim automatizmom od početka vežu kako uz mene, tako uz moje istupe u medijima, redovito me ošamare takvim pitanjima. Jer, kako sam jednom davno rekla, teško je biti žensko u Bosni i Hercegovini i imati svoj stav o društveno-političkim događanjima, te ga na koncu, potpisati vlastitim imenom i prezimenom. Nekad bih stvarno voljela da mogu kao i većina drugih, pognuti glavu, odšutjeti na nepravdu, izignorirati stvarnost oko sebe. Možda bih bila mirnija, moj otac zasigurno bi, ali bi li bila sretnija? Sumnjam. Možda moji pokušaji borbe za prava običnog, malog čovjeka da živi u normalnoj zemlji i ima život dostojan čovjeka, u današnjoj situaciji graniče s ludilom i naivnošću, ali ja nikad neću prestati vjerovati u svoje ideale. Ako na njih pljunem, pljunut ću na sve ono od čega sam izgrađena.
Da li i Vas, kao poslenika javne riječi koji komentira politička zbivanja u zemlji, a znamo kakva su i kakvi su njihovi protagonisti, dotiče ona: “Ma, pustila bih ja njih, ali neće oni mene…”?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Bosanskohercegovački politički lideri, upravo žele samo i jedino to – da ih pustimo. A to im većina uplašenog, ucjenjenog i šutljivog stanovništva ove zemlje svakodnevno i omogućuje. Oni nikome ne odgovaraju i upravo zato mogu stvarati od svojih svjetova holivudski scenarij, mada prosječan stanovnik BiH živi na marginama siromaštva i bijede. Njih nitko ne pritišće, ne traži informacije o porijeku njihove imovine, ne istražuju se kriminalne radnje koje se godinama povlače uz pojedina imena i likove, jednostavno dozvoljeno im je da upravljaju zemljom kako im se prohtije. Naslov mog zadnjeg teksta glasi – lako je biti političar budalama kao što smo mi. Tu je sadržana sva istina o neregairanju naših ljudi na nerad, nesposobnost i korumpiranost naših političara.
MLINAREVIĆ-SOPTA: Točno. Jer ovdje je sve podebljano. Ovdje je sve za nijansu žešće, ružnije, tužnije, sretnije, gore nego drugdje. Kad čitate komentare na neke članke u susjednim zemljama, jedan od najčešćih je – „Ma nije još toliko loše, uvijek ima gore od nas, a to je Bosna i Hercegovina!“ Ovo je zemlja u kojoj ako hoćeš da uspiješ moraš biti pretjerani Bošnjak, Srbin i Hrvat. Zrak je pun pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama koji se odazivaju na tri različite pjesme, tri različite zastave i tri različita psovanja one tuđe matere.
Dragan Čović nije po mnogo čemu poseban političar, nego isti ili sličan ostalim bh. političkim liderima, barem kad je riječ o “zaštiti interesa svoga naroda…” ili “građana”, što najkompetentnije svjedoči njegovo/njihovo imovno stanje. Zaista, da li se može nazvati (samo) mazohizmom da građani koji slijede takvog/takve, a većina njih (građana) živi na granici ili ispod egzistencijalnog minimuma, ne reagiraju na njegovu vilu u mostarskom naselju Bare te ni krivu ni dužnu Radobolju kojoj je vjestački promijenjen tok?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Meni su ta opravdanja kojima se u zadnje vrijeme služe Čovićevi najvjerniji sluge i glasači kojima bi „oprali“ ovu priču s velebnom vilom, užasavajuća. Ne mogu shvatiti taj sklop u glavama, da te netko može toliko lagati pored tvojih zdravih očiju i zdravog razuma, a ti i dalje sve pokorno vjeruješ i ništa ne preispituješ. Sam intervju koji je gospodin Čović dao Večernjem listu u povodu ovih posljednjih događaja je uvreda za svakog normalnog čovjeka i radnika. To je ta količina bahatosti i arogancije koju naši politički lideri ispoljavaju u enormnim nanosima, potpuni nesrazmjer sa stvarnim životom bjesomučne borbe za egizstenciju kojeg vodi većina građana ove zemlje.
Novosagrađena kućica sa okućnicom Dragana Čovića u mostarskom naselju Bare
Uistinu, kako objasniti mentalni sklop prosječnog Bosanca i Hercegovca koji godinama može absorbirati iste ili slične šuplje fraze, odnosno kupovati maglu po visokoj cijeni od političara, uz stupidni komentar: “Šuti, dobro je, samo nek ne puca…?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Ama, ljudi su umorni. Ljudi su zaokupljeni sobom i svojim obiteljima, brinu se kako preživjeti dan i nahraniti djecu, ljudi se boje, zakočeni su u tom nekom vječitom čekanju i strahu, ovdje politika kroji sve živo i ono se jednostavno ponašaju po tom obrascu. Oni znaju da im je politička štela osnov po kojem će se sutra zaposliti njihova djeca i zato šute i zatvaraju oči, vade članske iskaznice kojekakvih stranaka, jer im je jedino to put radnog mjesta. Politika je u ovoj zemlji za taoce uzela više od polovice stanovništva, koji su na ovaj ili onaj način zaposleni u državnim službama, firmama ili odborima, te svi oni koji ovise od državnog budžeta nikad protiv državne vladajuće nomenklature neće govoriti. Stanovništvo je kontrolirano na najgori mogući način – ucjenama i strahom, a kad imate takvu situaciju, bilo kakva nada napretka i revolucije je samo dalek san.
Dva su hadezea, uz njihove podupirače iz “boljeg entiteta”, na nivou Vijeća ministara, načinili značajan korak prema četvrtom Javnom radio-televizijskom sistemu. Treba li bh. Hrvatima kanal na hrvatskom jeziku i je li to bio prioritet za taj konstitutivni narod u BiH?
MLINAREVIĆ-SOPTA: O kanalu na hrvatskom jeziku kao zabavljačkom sredstvu koje se baci među građane da se glođu i na taj način ne misle o najtežim ekonomskim problemima u ovoj zemlji, ne bih razgovarala. Jer ovaj pokušaj je upravo to. Pritisak na hrvatske političke elite koji se uvijek u vrijeme izbora okite parolama – kanal na hrvatskom jeziku, Treći entitet i slično, urodio je ovom pričom. Više nego ikad ljudi su počeli pričati o činjenici da ti isti političari ne rade apsolutno ništa osim što se pretumbavaju po foteljama i podebljavaju svoje bankovne račune, pa hajd’mo malo da „ohanu“ baciti priču o hrvatskom kanalu. Naravno, potreba za tim u jednom navodno demokratskom društvu itekako postoji, ako želimo živjeti u uređenoj zemlji gdje će svi njeni građani uživati prava i slobode na jezik i obrazovanje koja žele i koji im zakonom pripadaju. Ali ovo nije taj slučaj i ovim političarima jednostavno nije u cilju takva BiH. No, postoji i ona opcija koja se sve češće spominje, a to je da je posesivnost Zlatka Lagumdžije odigrala ključnu ulogu u svemu, jer je za svoje uhljebljavanje u fotelju platio brojnim ustupcima Draganu Čoviću. Tako da, ako se treba nekome žaliti ili nekog pitati za hrvatski kanal i priče o istome, mislim da je Lagumdžija prava i jedina adresa, a mi ostali možemo samo nagađati.
Da li bi daljnji proces oko uspostave kanala na hrvatskom jeziku mogao ugroziti koaliranje Lgumdžijinog SDP-a i Radončićevog SBB-a sa dva hadezea, na entitetskoj i na državnoj razini?
MLINAREVIĆ- SOPTA: Legendarnu šestorku i oko njih okupljene sluge i pijune, vjerujte mi, ništa neće ugroziti. Možda će oni poslati u javnost sliku nekih podignutih tonova i navodnih razmirica, ali sve je to predstava za njihova vjerna stada koja vjeruju u šuplje priče. Istina je da su oni svi zajedno toliko puta koalirali, pa se rasformirali, tako da danas ni ne znate tko je na vlasti, a tko u oporbi, ali ono što je jedino sigurno jeste da u ovom trenutku dok većina građana Bosne i Hercegovine razmišlja kako da preživi naredni dan, oni negdje sjede, smiju se, jedu i piju na naš trošak.
U Hrvatskoj je osuđen Sanader, donedavno najmoćniji čovjek u toj zemlji, u Srbiji Mišković, najmoćniji “tamo daleko”, u Sloveniji se trese fotelja Janši i gradonačelniku Ljubljane Jankoviću….Šta treba da se desi u Bosni ili sa Bosnom pa da se započne sa procesuiranjem bh. političkih moćnika za koje se godinama osnovano pretpostavlja da nisu pošteno stekli svoju i imovinu svoje praunučadi? Je li u pitanju “politička volja” (čija?!), nedostatak zatvorskih kapaciteta ili činjenica da je Goli otok sada u drugoj državi?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Nedavno sam gostujući u jednoj emisiji rekla da mi možemo samo sanjati zakon o porijeklu imovine koji bi ispitao na koji su način naši politički lideri došli do svog, po njihovim riječima, „pošteno i po zakonu“ zarađenog novca. No takvo što sumnjam da će se dogoditi u budućnosti u jednoj pravno neuređenoj zemlji kao što je BiH. Mi jednostavno nemamo zakona koji bi se bavili tim pitanjima, a ove zakone koje imamo ne važe za „velike igrače“. Dakako, svako malo je neka parada s nekim krivičnim prijavama protiv nekih političara, ali to je kao igrokaz za djecu, gdje odmah sutra bivaju pušteni i nitko niti ne dovodi u pitanje njihovu imovinu i financijsko pokriće za istu. Dok god građani ne traže da im političari odgovore na neka pitanja, dok god građani ne postavljaju neka krucijalna pitanja i samo sliježu ramenima, oni će apsolutno nastaviti sa svojim ritmom na korist svojih članova obitelji i na našu veliku štetu.
Kako ste doživjeli premijeru filma o Neđi Galiću u Ljubuškom?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Bila sam na premijeri iz svojih privatnih i ljudskih, ali i novinarskih razloga. Za mene se riječ „premijera“ spomenutog filma odnosi na cijelo jedno razdoblje prošlog ljeta u mom rodnom gradu, koje me jako pogodilo iz mnogo razloga. Vučem jedan gorak i ružan okus u ustima, ponajprije jer sam se jako i do srži razočarala u ono što sam godinama možda naivno krečila u svojoj glavi i prikazivala drugačijim od hercegovačkog prosjeka. Ružne emocije su se otele kontroli prvo na jednoj, kasnije i na drugoj strani i sve je nekako ličilo na ono čemu me nikad u tom Ljubuškom nisu učili. No, na kraju ipak, količina ljubavi, suosjećanja i podrške u tim danima, pokazali su mi da je ovaj prvi, gorki osjećaj bio rezerviran za tek desetke nevažnih lica i da je onaj zdravi, dobri i većinski dio mog grada iz svega izišao snažniji i pametniji.
Da li je sredina u kojoj živite imuna na način na koji pišete ili ima i prijetnji? Ili, kako bi naš “prosječni” čovjek, kojeg ne dira mnogo što-šta, upitao: “Dira li Vas iko”?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Često o tome razmišljam i volim reći da smo se sada ja i sredina u kojoj djelujem, navikli jedno na drugo. Ispočetka je zaista bilo teško, pogotovo ako uzmete u obzir da se sve događa u jednom tvrdokornom mentalitetu. Bilo je prijetnji, bilo je svega. Najteže mi je bilo zbog mojih roditelja koji nikako nisu iz nekog političko-javnog svijeta i mnogo toga im je teško padalo. Ali ja sam rođena na kamenu, u Hercegovini, obdarena silnim inatom i ma koliko sam se puta možda u sebi slomila, nisam dozvoljavala da me to pokoleba. Danas mogu reći da moja sredina možda i dalje ne prihvaća moje stavove, ali mi ne brani da ih izjavim, niti se ja više brinem šta o mojim stavovima misli mahala. Oni su isključivo moji, za koje preuzimam punu odgovornost. I desi se čak i zanimljiv obrat, da mi odavno već ljudi prilaze, pišu, zovu, pokušavaju objasniti neke svoje privatne nevolje izazvane političkim ili birokratskim nepravadama, te zajedno probamo izbaciti njihove priče u fokus javnosti i tako im pomoći pri eventualnom rješenju. Ovo je težak put, ali kada ugledate bar jedno lice kojem ste bar mrvicu pomogli, sve ima nekog smisla. Rad s djecom na projektu FACE TV-a, u emisiji „Dvije škole pod jednim krovom“ gdje sam imala diskusije na razne teme sa srednjoškolcima iz cijele BiH, za mene je najveća pobjeda koju je ovaj medijski put mogao da mi pruži. To je ta izvrsna poziva koja vam jednostavno napuni krvotok za sve naredne borbe za političkim licemjerima.
U vrijeme Vašeg angažmana za portal poskok.info, napisali ste i članak o Nini Raspudiću. Zašto je tada izazvao mnogo polemika?
MLINAREVIĆ-SOPTA: Pa zato što mi nismo navikli da se „naši između sebe“ svađaju. To je nešto što nam je zajedničko svima, ma u kojem djelu BiH živjeli. „Nemoj njega, naš je, kakav je da je!“ – tipično opravdanje koju možete čuti bilo da se radi o političaru ili bilo kojoj drugoj medijski istaknutoj osobi. Portal Poskok na kojem smo svi mi počeli isprva pisati, je uvijek gajio toliku dozu demokratičnosti da smo svi mogli jasno i glasno izreći svoj stav o nekim stvarima. I nikad nismo mislili isto, i svi smo za sebe bili zasebne jedinke sa svojim razmišljanjima i uvjerenjima. Smatram da je to osnova nekog zdravog propitivanja stvari i pojava oko sebe.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
MLINAREVIĆ-SOPTA: Hvala Vama i veliki pozdrav za sve Vaše čitatelje, sve one koji žive daleko od Bosne i Hercegovine, uz jednu veliku želju – da se jednom zauvijek vrate u domovinu, jer mada je situacija loša, dom je samo tamo gdje je srce i samo zajedno možemo raditi na njegovom napretku i prosperitetu.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (437) l bedrudingusic.wordpress.com