Mladić koji je pružio zagrljaj na Svetoj misi

Ne sjećam se kada sam zadnji put napisao neki duži tekst, ali sada moram. Bio sam u nedjelju u Zagrebu na misi, stigao među zadnjima tako da sam bio na ulazu. Promatrao sam tako malo crkvu i ljude. U moru plača djece, u moru šumova, okretanja, automobila koji su se izvana čuli ja sam bio skoncentriran samo na jedno. To jedno nije bilo evanđelje, nije bila ni propovijed, to je bila jedna djevojčica od 10-ak godina koja je bila ispred mene s nekom ženom. Zamijetio sam je odmah zbog nekoliko brojeva prevelikog kaputa, zbog frizure kao da je muškarac, zbog čudnih pokreta ali i zbog toga što je, iako je se vidjelo da je starija, nekako i fizički i mentalno otkrivala da je ona zapravo djetešce od dvije ili tri godine. Njen mentalni razvoj a i fizički je potpuno zastao i odmah mi je bilo jasno da ima neku bolest, neki poremećaj. Nažalost, ozbiljan poremećaj.
Misa je trajala a ja sam samo gledao u nju i razmišljao. Bila je, ruku na srce, uljez. Nije se uklapala ni u jedan aspekt društvenih normi. Došao je red na davanje mira, trenutak koji sam čekao jer sam želio toj nesretnoj curici pružiti ruku. Ali, kada je došao taj trenutak i svi su se rukovali ona je i dalje bila uljez. Jadnica je gledala oko sebe dok joj nitko, ali baš nitko nije pružao ruku. Istina, izrazito je mala rastom ali netko ju je morao vidjeti. Pogotovo zbog njenih „nedostataka“. Ja sam gorio od želje da pružim toj djevojčici ruku, toliko gorio da je nisam pružio nikom oko sebe niti mi je to bilo na kraj pameti. A kada sam je pružio, to predivno biće mi je uputilo pogled koji govori: „Presretna sam, lijepo mi je!“ i umjesto da mi pruži ruku potrčala je k meni i bacila mi se u zagrljaj. Pred cijelom crkvom. Ljudi su se okretali i malo im je to bilo neobično, a ona, ona me je zagrlila toliko jako, najjače što može, pogledala me u oči i pokraj svih svojih problema za koje vjerujem da ih je svjesna njoj najbitnija stvar je bila da mene pita: „A zakaj si ti toliki narestal?“. Prozborila je to jedva, nekim neobičnim glasom i sa zabrinutim pogledom. I nastavila je grliti, ljubiti, maziti se a najviše od svega, nastavila je se smijati. Nije to bio smijeh kojim se netko smije kada mu ispričaš vic, pa ni smijeh kojim se smiješ kada si presretan…
To je bio smijeh sreće, smijeh anđeoski, smijeh Duha Svetoga i smijeh nade. Nije prestajala, uzela me je za ruku i odvela malo dalje od vrata. Bilo je očito da tom anđelčiću fali ljubavi. Kasnije, kada je došla žena koja je nju i dovela u crkvu ispričala mi je da je ona napušteno dijete koje živi u nekom domu a da je ona nekada dođe prošetati. Ne znam jesam li se ikada tako rastužio u sekundi. Bilo je vrijeme i žena ju je pozvala da idu. A ona… Ona me je zagrlila svim bićem svojim, stiskla je svoje tanke ručice oko mog struka i pognula glavu. Dao bih sve na svijetu da vam ovo mogu bolje i vjernije opisati ali ne znam kako. To za mene nije bio običan zagrljaj, to je bio zagrljaj spoznaje, zagrljaj nakon kojeg sam shvatio da mi nikada u životu ne smije biti dosadno dok postoje takve usamljene, takve divne osobe. Ta djevojčica je sigurno najljepša uspomena mog kratkog dosadašnjeg života. Naučio sam od nje u par minuta više nego iz svih knjiga koje sam pročitao, razgovora koje sam vodio…
Ona je bila čista od grijeha, čista od srama, čista od bahatog ponosa. Ona kasni zasigurno za svima koji ovo čitaju. Kasni umno, kasno tjelesno, kasni na bezbroj načina. Ali mi, svi mi kasnimo u odnosu na nju. Kasnimo u najbitnijem faktoru našeg života. Kasnimo i ne trudimo se dovoljno napredovati. Kasnimo u ljubavi. Iskreno, svima vama koji ovo čitate, od srca želim da je nekad u životu sretnete, a ako ne nju onda nekog sličnog. Znao je Bog kada je stvarao nju i njene poteškoće da će netko naći sreću u njenoj duhovnoj savršenosti, a znao je i da će ona naići na ljubav u našim ispraznim srcima. Hvala joj. Hvala joj iz svakog kutka moje duše. Neću više pisati, i ovo je previše.
Bog vas blagoslovio!
Piše: Marijan Knezović l fratatr.net