„Sasvim sam sigurna da ova presuda, a isto tako nijedna presuda Haškog suda neće moći predstavljati povijesni temelj. Svaka će morati biti preispitana, i to preispitana kroz dokumente koji postoje da bi se ona mogla smatrati povijesnom činjenicom.
Presude nisu bile temeljene na svim dokazima, već su donošene samo prema onim dokazima koje je sud prihvaćao. U predmetu protiv hrvatske šestorice, sud je prihvaćao uglavnom dokaze tužitelja, a dokazi koje je obrana predlagala, ako bi poremetili presudu- nisu bili prihvaćeni. Sve što govorim može se dokumentirati, ne govorim napamet.“ rekla je za Narod.hr odvjetnica generala Slobodana Praljka, koji je prije mjesec dana nakon osuđujuće presude, ispio otrov i tragično preminuo u sudnici Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu. Svoj šestorici optuženih Hrvata potvrđene su osuđujuće prvostupanjske presude.
Ni mjesec dana nakon tragedije u Haagu, zgražanje hrvatske javnosti nad presudom hrvatskoj šestorici ne jenjava.
Koje su pravne mogućnosti ostale osuđenima za osporavanje ove presude i hoće li Hrvatska pružiti pomoć, kao što su državni dužnosnici i najavljivali?
Podsjetimo, premijer Plenković rekao je kako će Vlada razmotriti sve “mogućnosti kako bi osporila navode iz presude”.
O pravnim mogućnostima osporavanja presude govorio je prof. Davor Derenčinović, predstojnik katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je za Hrvatski tjednik objasnio:
“Moguće je pokrenuti reviziju postupka pred Rezidualnim mehanizmom, no samo ako se pojave nove činjenice i dokazi (neka vrsta obnove postupka). Međutim, tu mogućnost nema država već isključivo osuđenici. Ako se oni odluče na to, smatram da bi im država morala omogućiti svu potrebnu pravnu i logističku pomoć.”
Odvjetnicu Pinter upitali smo o mogućim pravnim mehanizmima za rušenje presude, kao i o tome je li državna vlast ponudila pomoć u tom procesu.
“Prema pravilniku o postupku i dokazima jedina mogućnost je revizija presude što bi značilo da se moraju pronaći dokazi ili dokaz za kojega obrana nije prije znala, a koji bi, da je bio dostupan za vrijeme trajanja postupka, promijenilo konačnu odluku suda.” kaže Pinter te dodaje kako ona više nije u postupku, ali kako bi odvjetnici ostalih petero osuđenih mogli pokrenuti postupak ukoliko se pronađe neki novi dokaz. Ipak tvrdi: “Ne mogu isključiti mogućnost da se pronađe takav dokaz, ali ovog časa ne vidim da bi postojalo nešto što sve obrane nisu pokušale predstaviti za vrijeme trajanja postupka.”
Na pitanje koliko bi u procesu iznalaženja takvog dokaza mogla značiti pomoć države te jesu li ju predstavnici Vlade kontaktirali po tom pitanju, Pinter odgovara: “Mene nitko nije kontaktirao.” te dodaje kako državna vlast nije stranka u postupku, pa stoga jedino što bi mogla učiniti jest pomoći u slučaju da obrana nasluti mogućnost postojanja novog dokaza:
“Oni bi mogli nešto poduzeti u slučaju kada bi neka od obrana zaključila da postoji dokument, zapis, ili neki trag koji nam je bio odbijen, ili do kojega dosada nismo mogli doći. Ako obrane naslute dokaz, gotovo sam sigurna da će dobiti pomoć.”
O pomoći državne vlasti također dodaje: “Morate znati kako oni ne poznaju sam predmet. To može zatražiti samo netko tko dobro zna predmet i tko zna kakav bi dokaz bio potreban.”
Koliko činjenica da državna vlast nema angažirane osobe koje su dobro upoznate s predmetom za koji bi Hrvatska trebala biti zainteresirana, govori o dosadašnjoj nebrizi te državne vlasti za ova važna pitanja, ostavljamo čitateljima na razmišljanje.
Komentirajući rad Haškog suda pred sam završetak njegova djelovanja, odvjetnica Pinter ističe:
„Obrana i optužba imale su potpuno neravnopravan položaj, iako bi u sudnici morali biti savim ravnopravni. Kao što sam jednom i rekla, dokaz o toj neravnopravnosti je upravo i činjenica da se udruženje branitelja nikada nije pozivalo niti na sjednice Vijeća sigurnosti iako je i obrana bila financirana iz sredstava Ujedinjenih naroda, pa bi bilo očekivano da su i obranu pitali što ima reći o radu Suda kroz protekle godine.“ te dodaje:
„Definitivno nije bio ravnopravan položaj obrane i tužitelja. U odnosu na obranu vršila se selektivnost u prihvaćanju dokaza.”
Također ističe:
“Proces po sebi nije vođen u skladu s pravilima o postupku i dokazima i sigurna sam da bi ova presuda, da dođe na ispitivanje pred Europski sud za ljudska prava bila presuda za koju bi se ustanovilo da su kršena prava generala Praljka i ostalih optuženika u predmetu.”
No, preispitivanje odluke suda kojega je osnovao UN pred Europskim sudom za ljudska prava nije moguće, ističe Pinter dodajući da bi, u slučaju da nije tako, već bili pokrenuti određeni koraci u tom smjeru.
Za kraj poručuje:
“Za mene general Praljak nije i nikada neće biti ratni zločinac, a to ne temeljim samo na tome što sam ga upoznala nego na temelju svih dokumenata i dokaza koje smo imali prilike vidjeti, pa čak i onih oskudnih koje je sud prihvatio. Ni na temelju njih nije se moglo utvrditi da je Slobodan Praljak ratni zločinac.”