Published On: Thu, Aug 13th, 2015

MIROSLAV KRLEŽA: "Pjesma čovjeka bez posla"

Miroslav Krleža, Pjesme u tmini, Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb 1937.
Ogromna pitanja teku oko mene danas ko mutne
jesenje vode, ko maglena blatna jutra,
i ja se rastačem danas po ulicama sivim
i tako ko poplava tečem, protječem i pjevam
o sebi danas ko voda što teče slijepa u koritu
blatnom, ogromna, opasna, tamna.
Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe u sebi
i valjam krvave slutnje,
snove ko stare krpe, nebosklone prazne, trule
pokojne laži,
ko dvopapkar žvačem vrijeme na svom vlastitom grobu
i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim
njedrima svojim kao pod maglenim nebom,
ponirem, rujem, tonem, promičem, valjam se,
pjevam: smolavo, gusto, crno ko usirena krv.
Utječu u mene snage iz starih ranjavih rana,
i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava i tmina;
nabrekli stihovi šume, krvavo šume ko pijani kucaj
bila, glavobolna zvonjava mozga i pasji prebiti jauk.
Prolazim tako pod odsjajima blijedim plinskih
svjetiljaka
i ulice mračne punim ko kovčege pogrebne prazne
kretnjama svojim, disanjem svojim i sjenom svog
febrilnog lika,
i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda nijemog
ko ranjena riba u tmini mračnoga dna,
a sve je mutno ko staklo sklopljenog okna i sve je
prazno ko ulica mrtvoga grada,
i sve je tvrdo ko tuđa zabita vrata i crno ko četiri
posljednje daske.
»PJESMA ČOVJEKA BEZ POSLA«, pjesma prvi put objavljena u časopisu Danas, 1934, knj. I, br. 5, zajedno s pjesmom Tolerirana djevojka, Noć u velegradu i Kamo plove ovi gradovi, a potom u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao sastavni dio ciklusa O bijedi. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je nevezanim, slobodnim stihom i strofama različita broja redaka kojima se oblikuje intimna lirska ispovijed nezaposlena čovjeka. Tom ispovijedi u prvome licu Krleža duboko ponire u afektivno i psihološko stanje socijalno ugrožene individue ocrtavajući ga tamnim bojama bez izlaza i bez perspektive. U gustim slojevima asocijacija i slika, vizualne, olfaktivne i akustičke ekspresivnosti, predočena je ranjiva nutrina čovjeka bez socijalnog uporišta, čiji izvanjski vidokrug ispunjava subjektivno obojen, siv i mračan pejsaž svakodnevice. ( Krležijana, 1993)