Miranda Lončar, stand-up komičarka: Od svih žena s ovih prostora Mostarke su najdirektnije i najbrutalnije

“Ja sam za heavy metal humor. Volim kad me fora izbaci iz takta, posrami, skandalizira, ukratko kad me katapultira iz moje zone sigurnosti u nepoznati teritorij”, kaže za portal Buka Miranda Lončar, jedna od rijetkih stand-up komičarki u našoj regiji.

Podjela poslova na muške i ženske sve je više stvar prošlosti, ali postoje još uvijek oblasti u kojima su muškarci dominantno zastupljeni. To je donekle i razumljivo tamo gdje muškarci imaju određene biološke predispozicije, ali kako objasniti činjenicu da je vrlo malo žena koje se bave stand-up komedijom ili humorom uopšte, ne samo na našim prostorima, već i globalno? 

Razgovarali smo sa Mirandom Lončar, jednom od malobrojnih stand-up komičarki na ex-yu prostorima. Miranda je rođena u Mostaru, a od 2008. godine živi u Zagrebu. Evo šta ona kaže o tome zašto je malo žena koje se bave ovom profesijom.

“Da, to stvarno nisu biološke predispozicije, nego kulturološke. Ženama je komunikacija bitna, često je ona bila i njihovo jedino oruđe opstanka. Putem komunikacije žene ispituju teren, sklapaju savezništva, ali i usmjeravaju svoje saveznike prema strani u boju u kojem one ne participiraju, ali od rezultata kojeg ovise. Tako je bilo prošlosti, a u svijetu u kojem i dalje muškarci drže većinu pozicija moći, tako je i danas. Uglavnom, rijetko kada žena profitira od direktne, nedvosmislene, bespoštedne komunikacije, a upravo to su odlike govora stand-up komičara.  Žene nemaju puno prakse s tim i kad se npr. tek počnu baviti stand-upom moraju prvo odraditi borbu sa samom sobom da se oslobode i daju si dozvolu za drznički diskurs. Mene mama i tetka i dan danas ne vole slušati, jer im to na pozornici nisam ja. I stvarno to što si dopustim na pozornici nema veze s onom pregovaračicom koja govori u rukavicama ne dopuštajući si da slučajno povrijedi tuđe osjećaje. Iako, dalo bi se raspraviti koja od te dvije je prava ja.”

Pročitala sam negdje da, ako želimo odgojiti snažne djevojčice, treba im dozvoliti da budu duhovite, treba ih učiti da humor jednako pripada njima kao i dječacima. Pri tome se ne misli samo na profesionalno bavljenje komedijom, već uopšte na humor u svakodnevnom životu, jer je humor veoma važan faktor za uspjeh u društvu. Šta misliš o tome i slažeš li se s tim da su muškarci ti od kojih se očekuje da budu duhoviti dok društvo nije blagonaklono prema ženama koje glasno zbijaju šale? 

“Ma, zapravo i danas, pa valjda i oduvijek, žene su duhovite i hrane su humorom, samo što je naš humor puno nježniji, uvijeniji: to je humor aluzije, a ne prokazivanja. Takav ženski humor zapinje pred dvoranom punom neznanaca, ali cvjeta u kućnom okruženju između ljudi koji se poznaju i gdje i najmanje nijanse mogu biti shvaćene. Kako odgajati djevojčice? Pa kao ljude. Svaku djevojčicu i svakog dječaka odgajajte različito, pratite kako se ponašaju, šta vole, šta izbjegavaju i odgajajte onako kako mislite da je baš za to dijete najbolje.”

Kakva si ti bila djevojčica, da li si imala podršku od strane svoje okoline da budeš “svoja”?

“Da, jesam. Mama i tata su u meni vidjeli čovjeka, a ne djevojčicu, jednako i u bratu nisu vidjeli dječaka nego ljudsko biće. Ja i brat smo tek u kasnijim fazama socijalizacije shvatili da gradove ne čine ljudi nego muškarci i žene. Moram priznati da je put do te spoznaje imao i neugodnih trenutaka, ali moralo je tako biti, jer nas roditelji nisu pripremili na rodne podjele.”

Jesi li osjećala da moraš probiti taj zadani okvir da bi se bavila komedijom? 

“Ne, ja se moram podsjećati da te podjele postoje. Kada tvoje životno iskustvo od najranije dobi ne uključuje rodno definirani odgoj, mahinalno zaboraviš na svoj spol. Ja to toliko zaboravim da su mi znali reći poslije nekog nastupa da mi fora nije prošla, jer je bilo prebrutalno da to izgovore ženska usta.”

Jesi li se ikada doživjela da se muškarci ne smiju tvojim šalama samo zato što si žensko?

“Pa, evo eventualno ovo što sam sad spomenula. Ipak, generalno, smijeh je često reakcija koju ljudi ne mogu kontrolirati čak i kad žele. Ako je fora dobra, svi se smiju.”

Gledala sam tvoje nastupe na Youtube, imaš dosta šala na temu muško-ženskih odnosa, Hercegovaca… Kako razmišljaš o stereotipima i na koji način ih koristiš u svojim nastupima? Da li ih prosto prihvataš i iz njih crpiš inspiraciju ili ih nastojiš razbiti? 

“Ma da, moraš govoriti o onome kako te publika percipira i što pali publiku. Prije nego što sam se srela s publikom, nisam ni znala da je moje bitno obilježje to što sam Hercegovka. Meni su drugi ‘rekli’ da je to bitno, a u mojoj glavi ja sam stereotipno sličnija Parižanima nego Hercegovcima. Ne zato što su jedni dobri, drugi loši, nego jednostavno ono što ja čitam, jedem, slušam… je sličnije nekom prosječnom Parižaninu nego Hercegovcu. Ali ja  sam i ponosna Mostarka. Mi smo jedine žene koje i Bosankama, i Dalmatinkama i Srbijankama zvuče oštro i muškobanjasto. To je zato što je kod nas malo sramota uvijeno govorit, uljepšavat stvari. Od svih žena s ovih prostora Mostarke su najdirektnije i najbrutalnije. Iz toga slijedi odgovor da naravno da nastojim razmontirat stereotipe, ali realnost je takva da bi uopće dobila priliku da ih razmontiraš moraš na početku malo podilazit publici i potvrditi par stereotipa. Nažalost, moje iskustvo kao komičarke i publike je da bolje prolazi potvrđivanje nego raskrinkavanje stereotipa. Jednostavno ovo prvo traži manje energije, a ljudi mahom vole da se manje trude.”

Šta misliš o političkoj korektnosti? Je li moguće biti duhovit i politički korektan istovremeno? Razmišljaš li uopšte o tome hoćeš li nekoga uvrijediti svojim šalama? 

“Pa ne razmišljam hoću li nekoga uvrijediti, ali znam da ponekad uvrijedim. To nije do mene, nego do ljudi koji nisu spremni na propitivanje vlastitih stavova. Stand-up komedija kod nas nije radikalna, propitkivanja su uvijek obavijena šećernim filterom, ali ako nisi spreman ni na mini samokritičnost ne ostavljaš nam prostora za stand-up zabavu.”

Šta je humor za tebe?

“Uh, ja sam za heavy metal humor. Volim kad me fora izbaci iz takta, posrami, skandalizira, ukratko kad me katapultira iz moje zone sigurnosti u nepoznati teritorij. Za mene je smijeh praksa čišćenja, metamorfoze i otkrivanja novih dijelova sebe.”