Opći okvirni sporazum za mir u BiH ili Daytonski sporazum mirovni je dogovor iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju BiH nakon rata 1992.-1995. godine. Ove godine navršava se 25 godina od početka pregovora, odnosno, konferencija se održavala od 1. do 21. studenoga 1995., a glavni su sudionici bili predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. gdje se i čuva original Sporazuma. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat, no sve su glasnija mišljenja da BiH treba reformu Daytonskog sporazuma, da je nepravedan te da je na BH “navukao luđačku košlju”.
Oovodom četvrt stoljeća Daytonskog sporazuma donosimo komentar na ovu temu prof. dr. Franje Topića, počasnog predsjednika HKD Napredak i počasnog predsjednika Paneuropske unije BiH:
BiH – tri svijeta
BiH ima 3,5 milijuna stanovnika (2013.) od čega su 50% muslimani koji se etnički zadnjih godina (od 1993.) izjašnjavaju Bošnjaci, 30% pravoslavni Srbi i 15 % katolički Hrvati. Ovdje nije susret samo tri etničke i vjerske zajednice, ovdje je susret tri svijeta: islamskog, pravoslavnog i katoličkog. Satkana je od raznih vjerskih i etničkih identiteta koji su zasebni, a opet oni čine jedan identitet Bosne i Hercegovine.
Smatramo da su ekumenizam i dijalog najveće ideje XX. stoljeća. Iz svega rečenog rekli bismo da je BiH locus theologicus (teološko mjesto) i da ima povlaštenu misiju ekumenizma i dijaloga u Evropi. Iz ovih premisa je shvatljivije zaključiti zašto su papa Ivana Pavao II. i Vatikan govorili 263 puta o BiH, valjda nisu toliko govorili ni o jednoj zemlji, osim možda o Italiji u kojoj se nalaze.
BiH nema zlata, nafte ni nekog posebnog blaga, njezina misija jest dijalog i ekumenizam. Kao što svaka osoba tako i svaka zemlja ima neke specifičnosti i misiju. Ona je Istok i Zapad, a nije ni Istok ni Zapad. Nobelovac Ivo Andrić bi rekao da je to za BiH dvostruki istočni grijeh. Naravno da to nije nimalo lagan zadatak, no to nije razlog da mu se ne posvetimo svom snagom.
Aktualna društvena i politička situacija
Radi boljeg razumijevanja ove teme potrebno je natuknuti bitne odrednice o BiH. Politika utječe na sva područja ljudskog života pa tako i na ekumenizam i dijalog. Današnje ustrojstvo BiH stvoreno je 1995. u Daytonu, američkom gradu u državi Ohio, gdje je potpisan sporazum o prekidu rata u BiH i stvoren okvir za buduću BiH. Treba reći da je ovo sporazum a ne ustav tako da BiH i nema pravog ustava.
Nema idealnih rješenja, ali svi bitni faktori kao i obični građani vide da je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine dosta loše. Dva entiteta Republika srpska (49 % teritorija) i bošnjačko (muslimansko)-hrvatska Federacija (51 %) su de facto dvije neovisne države. Postoje četiri razine vlasti, ima slaba državna vlada (Vijeće ministara) i državni parlament s malim ovlastima. Vojska je zajednička.
A sve ostalo je zasebno. Svaki entitet ima svoje parlamente, svoju policiju, svoje bitne instiutcije, svoj proračun, svoje obrazovanje, zdravstvo, svoje medije. Uređenje je temeljno nepravedno, nefunkcionalno i skupo. Oko 70% BDP troši se za veliku administraciju.
Činjenica jest da BiH i kad je osvojena od Turaka (1463.-1878.) postoji kao neki oblik zasebne društvene i administrativne jedinice i sa dosta dobro određenim granicama. Turskom vladavinom od četiri stoljeća došao je i islam na ove prostore. Turci su vladali i Srbijom, Mađarskom, dijelom i Hrvatskom, ali su muslimani ostali na Kosovu, Albaniji i BiH. Važno je uočiti da su bh muslimani uglavnom Slaveni koji su prešli na islam. Od turskog osvajanja BiH nije bila samostalna sve do demokratskih izbora i referenduma 1992. godine. Njezinu samostalnost izglasanu na referendumu 1992. nisu prihvatili srpski političari, kako oni iz BiH tako ni oni iz Srbije, i izbio je rat.
Povijesno gledajući, ovdje nije bilo velike tolerancije kako bi neki prije svega bošnjački političari htjeli predstaviti, ali je bilo i epoha dobrog zajedničkog života, što protivnici današnje cjelovite BiH ne vole priznati. Lako je reći da BiH nije dobra i da bi je trebalo podijeliti, što većina srpskih stranaka zastupa, ali je pitanje kako i po kojim granicama? Je li to moguća i razumna alternativa i je li bolja alternativa? Jer je BiH kao leopardova koža, pa je teško povlačiti granice a da mnogi ne budu prekriženi, kako je to više puta naglasio kardinal Vinko Puljić. Hrvatska politika je negdje između ove dvije koncepcije koje se zovu unitaristička i separatistička.
Ako se većina međunarodne zajednice i građana slaže da BiH treba opstati onda se mora naći solidnije rješenje jer je bjelodano jasno da Bosna i Hercegovina ovakva kakva jest ima male šanse biti samoodrživa, a pitanje je i njezina opstanka. Nakon svih različitih dogovora i pokušaja dogovora očito je da se domaći političari ne mogu, a neki od njih i ne žele dogovoriti. Srpski političari na čelu s Miloradom Dodikom četo djeluju separatistički i prijete otcjepljenjem Republike srpske koja zauzima 49% teritorija BiH. Čak su provodili i referendum o otcjepljenju, to velikim dijelom podržava i sadašnja srbijanska vlast Aleksandra Vučića kao i Srpska pravoslavna crkva na čelu sa patrijarhom Irinijom. On je više puta govorio o manjem entitetu kao „drugoj srpskoj državi“. Često se vlasti u manjem entitetu i u Srbiji ponašaju kao da su jedna država.
Nažalost neki političari smatraju da je u politici normalno biti nemoralan, jedno misliti, drugo govoriti a treće raditi. Ali radeći s takvim premisama pa i u podsvijesti onda nema dobrog rješenja, jer politika utječe na sva područja ljudskog života. Ovo mnogima iz politike zvuči kao neko moraliziranje, ali dok god netko misli da može graditi svoju sreću na tuđoj nesreći onda nema sreće ni za njega ni za druge.
Mala zemlja a puno problema, a ima li rješenja?
BiH je mala zemlja ali ima dovoljno problema za jednu veliku zemlju. I zato je BiH tako komplicirana ali zato je i tako važna. Da nije komplicirana već bi bila riješena a da nije važna nitko se ne bi njome bavio. Ovdje se iskušava i multikulturalnost, koja je sada aktualna i u Europi zahvaljujući značajnoj prisutnosti starijih i novijih imigranata. O ovoj temi pisali su i govorili od značajnijih osoba papa Benedikt, kancelarka Angela Merkel i predsjednik talijanskog Senata Marcello Pera.
Sve stranke i u svakoj zemlji u borbi za vlast često ne biraju sredstva. To je istina i bez Machiavellija. Važno je uočiti da je u BiH i to specifično jer su uglavnom vladajuće stranke etničke, onda ta borba i svađe izgledaju kao svađe etničkih zajednica, odnosno Hrvata, Srba i Bošnjaka, što bitno i dodatno opterećuje etničke, vjerske i društvene odnose u BiH. Izbori u ovoj zemlji često liče više na popis naroda, nego na prave demokratske izbore. Ovdje se teško slažu tri brata i tri sestre oko rješenja ustrojstva BiH. Objektivno govoreći i nije lako uskladiti različitosti pa ni u jednoj obitelji, ni u većim zemljama i sa dugom demokratskom tradicijom ali se zbog toga ne treba ljutiti niti odustajati od usklađivanja. Ima ljudi i organizacija koje ipak daju pozitivne znakove o čemu ćemo kasnije govoriti.
Stoga su prema našem sudu moguće dvije opcije poboljšavanja sadašnjeg uređenja: prva je da se organizira novi Dayton, iako znamo da to nije lako. A kao da je bio i prvi Dayton lagan! Treba dodati da je arhitekta Daytonskog sporazuma američki diplomata Richard Hoolbrook pisao da je ovaj daytonski sporazum imao za cilj da zaustavi četverogdošionij rat, a da bi trebao Dayton 2 da uredi dobro, pravedno i relativno jeftino funkcioniranje zemlje (Završiti rat, Sarajevo, 1998.).
A druga je opcija da Europska unija primi BiH ovakva kakva jest u svoje krilo pa da onda mijenjamo i usklađujemo zakone s onim evropskim. Bilo je izuzetaka kao što je bio slučaj Rumunjske i Bugarske koje su primljene u Europsku uniju bez ispunjavanja svih uvjeta. Kao kad igrate utakmicu onda morate poštovati pravila. Jer sve dosadašnje ustavne i zakonske promjene u koje je uloženo puno truda, novaca i živaca su bile više kozmetičke nego stvarne. Bila su dva pokušaja bitnijih ustavnih reformi to je travanjski paket i Butmirski dogovor, ali su propali. Stoga bi vrijedilo truda da se temeljito preuredi država i da postane zemlja uređena po mjeri njena tri naroda i po mjeri svih građana.
Može biti od koristi za razumijevanje BiH i njezino rješavanje staro filozofsko pitanje: odnos općeg i pojedinačnog koje je, prema Aristotelu, kojemu se treba vjerovati, najveći filozofski problem, a to znači i društveni pa i životni. Točnost ove tvrdnje pokazuje se i u BiH. Kako sačuvati vlastiti etnički i vjerski identitet a uskladiti ga s drugima. Kako harmonizirati razlike? Nije rješenje, prema mom sudu, u komunističkoj tezi „bratstva i jedinstva“ i stvaranju nadnacije Jugoslavena jer je i sam krvavi rat to opovrgao. Da je bilo dobro rješenje ne bi se država raspala a da je bilo pravo bratstvo ne bi ovaj rat bio tako krvav. A nije rješenje ni u apsolutiziranju vlastite nacije i zadrtom nacionalizmu, kao što to čine neki okorjeli nacionalisti, pa često svoj identitet grade na suprotstavljanju drugima.
Novija povijest Jugoslavije je pokazala da nije rješenje bh gordijskog čvora u bratstvu i jedinstvu. Bratstvo i biološko ima svoju vrijednost, ali ono se ne bira i ono je zadano i prirodno te isključuje slobodu izbora. Jedinstvo je bitno u životu i društvu, ali mu je sjena što može biti nametnuto silom kao što je i bilo u Jugoslaviji koja je uz dobre strane ipak bila totalitarna država. Da je ona bila dobra ne bi se tako lako raspala i što je još gore ne bi došao onakav krvav rat. Po našem sudu rješenje je pogotovo u današnje vrijeme ljudskih prava i demokracije u prijateljstvu i zajedništvu.
Prijatelje se bira i prijateljstvo podrazumijeva slobodu izbora, kaže se da je prijatelj zlata vrijedan. A zajedništvo znači slobodu udruživanja, znači da se udruženi ljudi međusobno jačaju i da su udruženi snažniji kao što je i uže snažnije što je više konaca uvezano u uže. To je model umjetničkog mozaika koji spada u ljepšu umjetnost u kojem se boje i likovi dopunjavaju a ne da smetaju jedno drugom. A to znači iskreno prihvaćanje drugoga, uvažavanje drugoga u njegovim pravima i prihvaćanje različitosti kao normalne a ne kao tereta. Drugi nije pakao, što bi rekao Sartre, nego moj komšija bez čije sreće neću ni ja biti sretan. Emanuel Levinas bi rekao netko je pravi ljudski subjekt ako je u odnosu s drugim, ako je odgovoran za drugoga.
Nije lako naći dobar model, mnoge zemlje su iskušavale različite modele. Po našem mišljenju ovdje bi od evropskih modela bio najbliži švicarski model. S obzirom na šarolikost BiH, ovdje treba biti „kombinirana demokracija“, tj. osigurana individualna i kolektivna prava. Treba uočiti da u BiH nije problem vjera, kao što nije ni u Albaniji, nego nacija i nacionalno pitanje. Stoga treba osigurati i nacionalni identitet. Tri razine vlasti: državna, kantonalna i općinska. Kantonalna razina da čuva i osigurava nacionalni identitet. I ono što je također važno treba svakom nivou vlasti osigurati izvorne prihode. Bez toga, bojimo se, kako će se situacija dodatno komplicirati ne isključujući mogućnosti novih sukoba.
Bilo je takvih prijedloga (Vance Owenov plan, Hrvatski sabor u Sarajevu 1994. itd.) Mnogi ljudi i stranke žele imati 100 % vlast, samo je pitanje kako to i po koju cijenu izvesti. Maksimalistički zahtjevi nisu dobri ni inače u životu, u obitelji, na radnom mjestu. Prava svakog pojedinca i skupine ograničena su pravima drugih pojedinaca i zajednica.
Gospodarska situacija
Vjerojatno će se neki autori baviti šire gospodarskom problematikom. Ali i za ovaj kratki rad važno je iznijeti neke bitne podatke da bi se dobila realnija slika svega ostaloga. Si duo faciunt idem, non est idem. Rat je izuzetak, inače 95% svjetske migracije je prvenstveno zbog ekonomskih razloga. Stara je još latinska istina: ubi bene, ibi patria. BiH je u ratu strašno stradala osim ljudskih žrtava i ekonomski. Od jugoslavenske teške industrije 42 % bilo je u BiH. Za one prilike bila su ogromna poduzeća (Energoinvest, UNIS, Željezara Zenica, Bratstvo Novi Travnik, zatim rudnici, elektrane koja su izvozila i radila ne samo u Jugoslaviji nego su radila i izvozila i u neke zemlje kao što su Irak, Libija, Indija itd. BiH je manje izvozila u zapadnu Evropu. Većina tih poduzeća je uništena, mnogi stručnjaci su emigrirali a neki su nažalost poginuli i ostali invalidi. Tako da je današnja gospodarska slika zemlje neusporediva s onom predratnom (1991.).
Ipak zemlja se obnavlja i mnoge stvari idu naprijed, ima puno manjih poduzeća, novih radnih mjesta a mnogi stranci ulažu u BiH posebno Talijani, Austrijanci, Njemci kao i građani i firme iz Hrvatske i Srbije. Zadnju godinu Bruto društveni proizvod (BDP) je povećan s 27 na 33 milijarde KM (1 € = 2 Konvertibilne marke), prosječna plaća se povećala u 2019. godini s 830 na 930 KM, prihodi od indirektnih poreza sa šest milijardi na skoro osam milijardi KM. Prihodi od direktnih poreza su u RS stagnirali, ali su u Federaciji porasli sa tri na pet milijardi KM, izvoz sa devet na skoro 12 milijardi KM. Broj turističkih noćenja je u ovom periodu skoro udvostručen. Trenutno se gradi 41 kilometar autoputa na međunarodnom Koridoru Vc koji ide od Budimpešte kroz Hrvatsku i sa sjevera BiH prema Jadranu.
Osigurana su sredstva i u pripremi je gradnja sljedećih 76 km, uključujući i tunel Prenj, blizu Mostara, najduži tunel u ovom dijelu Europe. Osigurana su sredstva za gradnju brzih cesta prema Goraždu, Neumu, Travniku i Bihaću. Radi se i na projektu gradnje autoputa prema Beogradu kojim će biti riješena veza Sarajeva s Tuzlom i distriktom Brčko. Gradnja bloka 7 termo elektrane u Tuzli je krenula. U tijeku je i rekonstrukcija aerodroma u Sarajevu, u sljedeće dvije godine krenut će i rekonstrukcija mostarskog i tuzlanskog, kao i izgradnja bihaćkog aerodroma. Pandemija koronavirusa i njene posljedice na bh. Gospodarstvo su usporile i ne zna precizno se kako će se ekonomija dalje razvijati, kao uostalom i u čitavom svijetu (usp. Portal Vijesti.ba, 26.5.2020.). Kad se uzme u obzir da smo prošli promjenu sistema, da se raspala jedna zemlja a nastala nova i što je najgore došao rat u kojem je srušeno i onesposobljeno više od pola industrije, onda BiH materijalno solidno živi, dapače puno bolje nego što bi se moglo očekivati.
Međunarodna zajednica u BiH
S daytonskim ustrojstvom BiH ni danas ne može dobro funkcionirati bez međunarodne pomoći. Stoga je u današnjoj BiH prisutno sve što u svijetu politike i moći nešto znači i vrijedi: predstavništvo Ujedinjenih naroda, posebno Undp, poveliki ured Europske komisije, Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR), strana vojna prisutnost kroz Nato trupe i Eufor, evropske vojne snage. Veleposlanstva se podrazumijevaju. Američko veleposlanstvo u Sarajevu je imalo više službenika nego u mnogim većim evropskim zemljama.
Nekima često dođe međunarodna zajednica sa svim svojim različitim interesima i općenito „drugi“ opravdanje za sve, za nerad, nesposobnost, nemanje dobre volje itd. Ovdje često ima mišljenja da bi nam netko drugi trebao rješavati naše probleme. Uostalom neka se naši političari sami dogovore i nek tako ostave međunarodnu zajednicu bez posla. Međunarodna zajednica je suodgovorna jer je bila sukreator Daytonskog sporazuma i jer sada ima veliki utjecaj u ovoj zemlji.
Europska unija nikada neće biti prava europska zajednica naroda i država, mnogi se slažu, dok u njoj ne budu uključene sve europske zemlje. Tu naravno mislimo na zemlje jugoistočne Europe i posebno na Bosnu i Hercegovinu. Ne može organizam biti zdrav ako je ijedan njegov dio pa makar i najmanji bolestan. Bez dobrog rješenja BiH, ne može biti, uvjereni smo, ni dobra budućnost Europe. Stoga je i europski istinski interes da se BiH što bolje riješi. Međunarodna zajednica je puno dobroga učinila u ovoj zemlji. Ona nije idealna ali bi bez nje stanje bilo teže i lošije. Međunarodna zajednica treba i dalje sudjelovati u dograđivanju sustava ove zemlje na dobrim principima jer je ona uostalom i bila glavni kreator ovakve daytonske BiH, koju je jedan Visoki predstavnik (W. Petritsch) nazvao „luđačka košulja“.
Europska unija je još uvijek torzo, a bit će kompletna kad joj se pridruže i druge zemlje zapadnog Balkana. BiH je ispunila upitnik za dobivanje statusa kandidata za Europsku uniju. Bosni i Hercegovini treba pomoći u procesu integracija u Evropsku uniju. Bilo bi dobro i za društvene i međuvjerske odnose da se ubrza izgradnja autoputa međunarodnog koridora 5C, od Budimpešte do Jadrana. Već je izgrađeno u BiH oko 100 km a dužina kroz BiH je ok 350 km. Mađarska i Hrvatska su svoje dionice ovog koridora izgradile. Slično bi trebala međunarodna zajednica uložiti više sredstava u moderniziranje željeznice.
Zapadna civilizacija a i većina svijeta baštini ideju o važnosti i nepovredivosti privatnog vlasništva koje po svim konvencijama spada u temeljna ljudska prava. BiH je jedina od bivših komunističkih zemalja koja nema zakon o restituciji ili denacionalizaciji imovine koju su komunisti oteli. Donošenje zakona o restituciji bi pomoglo osim ispravljanja nepravde i uređivanju cijelog društva.
Aktualno stanje ekumenizma i dijaloga
Kad se govori o BiH uvijek se mora uvažiti da je bio nedavno okrutan rat, a u ratu je normalnije biti nenormalan nego normalan. Njime su svi stanovnici BiH na različite načine obilježeni pa i uvjetovani: 97.000 ubijenih, stotine tisuća ranjenih, oko 800.000 protjeranih, srušene tvornice, stotine tisuća izgubljenih radnih mjesta itd.
Dijalog i ekumenizam značajno opterećuje rat i poraće, i dodatno činjenica da u BiH, kao što smo spomenuli nemamo sređen temeljni društveni sustav, niti stabilno političko ustrojstvo. U takvim okolnostima gdje još ima živih ubojica i žrtava nije lako graditi dobre odnose. Teško je mnogima pogledati u prošlost i kazati, da mi smo učinili zlih djela i žao nam je zbog toga. Nažalost mnogi političari misle da se u politici ne treba kajati. Ali to je bitan element ljudskog pa onda i vjerskog i političkog života. To je uvjet za pomirenje. Svima treba katarza, svima treba da sebi pogledamo u dušu i kažemo da su neki članovi moga naroda učinili nešto zlo i žao mi je. To mora doći prije svega iz usta onih koji danas predstavljaju narode i stvar će biti puno drugačija. Naravno to trebaju promovirati riječju i djelom i vjerski poglavari i svi stanovnici.
Neki su pesimisti i kažu da je dijalog nepotreban jer od toga nema velikih rezultata. a neki smatraju da je dijalog nemoguć i otvoreno rade protiv dijaloga. Ako je dijalog nepotreban i nemoguć što je alternativa? Je li alternativa širenje nepovjerenja i mržnje među ljudima, i kakvi će biti od toga rezultati. A gdje su to inače mogući veliki i brzi plodovi? Mi smatramo da je dijalog i ekumenizam moguć i potreban, ali mora se kao i za sve u životu truditi i temeljito raditi.
Za vjernike temelj dijaloga jest činjenica koju priznaju sve barem abrahamovske religije da je Bog stvorio svakog čovjeka i terminus ad quem da Bog želi da se svi ljudi spase. Treba raditi zbog osobne odgovornosti i poslanja u ovome svijetu bez obzira na plodove. Ako nismo pokušali nećemo ni znati što je moguće a što nije.
No svaki doprinos je važan, povijest ne pamti velike napretke osim velikih lomova i potresa. Mnogi obični ljudi i razne organizacije u BiH pokazuju kako se može zajedno živjeti, raditi i biti učinkoviti, a makar to bilo i simbolično ali simboli uvijek više znače nego što jesu. U BiH može umrijeti ekumenizam i dijalog, barem se to odnosi na Evropu. Slijedom toga može se reći da u BiH živi ili umire Europa i Europska unija.
Vjerske zajednice su pozvane da čine i mogu puno učiniti na području pomirenja i liječenja ratnih rana. Usprkos ratu, usprkos političkim svađama, na vjerskom području postoji sasvim dobar dijalog. Već godinama postoji Međureligijsko vijeće (MRV) u kojem su predstavnici tradicionalne vjerske zajednice: Katolička i Pravoslavna crkva, Islamska i Židovska zajednica koja je danas malobrojna, ali je simbolički važna.
Pravoslavni predstavnici ponekad koče bolji i brži razvoj ekumenizma i dijaloga, a ostale tri zajednice su istinski posvećene dijalogu i ekumenizmu posebno kardinal Vinko Puljić i veliki muftija Husein Kavazović kao i predsjednik Židovske zajednice Jakob Finci. MRV ima i svoje filijale u nekim mjestima. Često se organiziraju neki zajednički skupovi, a prisutni su i u medijima. I teološki fakulteti rade dosta na ekumenizmu i dijalogu kao i njihovi časopisi. Postoji i mirovni studij koji organiziraju pravoslavni, islamski i katolički fakulteti uz podršku američke katoličke organizacije Catholic Relief Services. Kad ovo govorimo trebqa dodati da postoje u BiH mnoge i međunarodne organizacije koje same rade ili su udružene s domaći oko pomirenja i povezivanja ljudi.
Postoji i i koordinacija nacionalnih tradicionalnih kulturnih društava: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta i Hrvatsko kulturno društvo Napredak te židovsko kulturno društvo La Benevolencija. Reći ćemo nešto više o radu Napretka. Napredak je vrlo aktivan, tako da je npr. u 2018 organizirao 547 kulturnih manifestacija. Napredak je veliko društvo koje ima 65 podružnica po BiH, Hrvatskoj i svijetu sve do Beča i Hamburga te New Yorka i Vancouvera. Ima oko 40 zborova, orkestara i folklornih grupa. Izdaje tri lista, io, izdaje knjige.
Napredak se posebno ističe u davanju stipendija, u akademskoj godini 2019-2020 podijelio je stipendija u visini oko 50.000 € što je za ovu malu zemlju vrlo velik broj i vrlo značajno. Korisno je spomenuti da su Napretkovi stipendisti bili brojni znanstvenici, slikari, književnici među kojima se ističu Nobelovci Ivo Andrić za literaturu i Vladimir Prelog za kemiju. Napredak ima oko 40 zborova, orkestara i folklornih grupa. Ima također nogometni klub Sašk Napredak (osnovan 1910.) i tri šahovska kluba u Prvoj ligi BiH. U klubovima igraju i nastupaju pripadnici sve tri etničke skupine što je dobar primjer konkretnog i životnog dijaloga. U Sašku npr. igra većina pripadnika drugih bh naroda. Hrvatsko kulturno društvo Napredak organizira godišnje prosječno oko 500 kulturnih i sportskih manifestacija i još se nije dogodilo da neće sudjelovati pripadnici drugih konfesija i etničkih zajednica.
Panevropska unija se još od davne 1923. zalaže za jedinstvenu Europu pod geslom: Evropa je Panevropa, što će reći da je Evropa cijela Evropa s oba njezina krila, od Atlantika do Urala. Načelo Penevropske unije je: In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas, u nužnome jedinstvo, u nejasnim stvarima sloboda a u svim stvarima ljubav.
Predlažem da BiH prihvati ovo načelo kao svoje i kao svoj moto. U BiH je Panevropska unija osnovana 1995. i sastavljena je od predstavnika sva tri naroda i vrlo dobro funkcionira. Uz različite okrugle stolove organizira jednu a veliku međunarodnu konferenciju na koju dolaze sudionici iz petnaestak zemalja. Tko se boji drugog, taj je nesiguran u sebe i zapravo boji se samog sebe.
Kakve su perspektive?
Ponavljamo svi se slažu da sadašnje rješenje nije dobro, stoga se trebaju svi zainteresirani potruditi da se poboljša. BiH je danas negdje između integracije i izolacije. Sve izolirano umire od virusa pa dalje. Svako loše rješenje može biti razlog i povod za mogući sutrašnji sukob, zar nas tome ne poučava i čitava europska povijest? Gledajući rad i slušajući mnoge stranačke lidere, onda dolazi izazovna misao da bi bilo bolje da nemamo nikakve stranke, nego samo administraciju, pa nek’ to bude npr. OHR-ova. No, treba imati na umu činjenicu da demokracija nije najbolja, ali zasad nema ništa bolje od demokracije. Ako se neće demokracija, onda se zaziva totalitarni režim.
Naša tri naroda vele neki političari ne mogu živjeti zajedno a u Austriji i Australiji žive zajedno i nemaju nikakve vlasti niti ikakvih nacionalnih institucija osim folklornih skupina. I najčešće se baš Bosanci i Hercegovci druže jer su im bliski jezik, kultura, jelo, običaji, priče itd. I važna je činjenica da se većina njih i njihove djece neće vratiti u BiH.
Govoreći o perspektivi BiH dobro je se prisjetiti da Hrvati i Srbi nisu nikada ratovali do II. svjetskog rata i ovog posljednjeg. Dakle trinaest stoljeća nisu ratovali. Slično je i s Bošnjacima s tim da su oni nastajali i postajali od 15. stoljeća, od kada je BiH osvojila Turska i islamizirala velik dio domaćeg stanovništva.
Već smo govorili o mogućim rješenjima bh gordijskog čvora. Koliko god politika bila praktična znanost, umijeće mogućeg, ipak u pozadini stoje neke ideje. Nije rješenje u koncepciji prema kojoj bi se zanemarile posebnosti i stvarala unitarna država, a drugi bi opet apsolutizirali etničke zasebnosti na račun zajedničke države. Neka u cjelini budu uvaženi dijelovi ali neka u dijelu bude sadržana i cjelina, rekao bi Hegel: Das Ganze im Fragment, cjelina u dijelu. Treba njegovati svoj identitet, svoj jezik, naravno svoju vjeru, treba ostvarivati svoje interese ali ne u suprotnosti s drugima nego u skladu s drugima. Pravo jednog naroda i jedne skupine mjeri se po pravima zadnjih, a ne prvih ljudi.
Čini nam se korisnim dodati i ideju „Drugog i drugotnosti“ Emanuela Levinasa: Drugi, bio to svijet, bližnji ili Bog, jest ono što se ozbiljuje kroz mene prije mene. „Ja“ nije nikakav uvjet njegove egzistencije ili slobode: štoviše, Ja postaje moguće tek sa samoozbiljenjem Drugoga kroz njega. Ja je »sluga« i »talac Drugoga« bez ikakve mogućnosti postavljanja uvjetâ. U tom transformiranju tradicionalne ontologije u »etiku Drugoga« posebno mjesto zauzima pitanje o Bogu o kojem je besmisleno govoriti sa stajališta tradicionalne metafizike: Bog nije ni mišljevina (ideja) ni predodžba, već »osoba koja govori« iz one transcendencije koja postaje razumljiva samo u slušajućem izvršenju blizine Drugoga.
Iznijet ćemo smionu tezu: Ako BiH nije moguća onda nije moguća ni Evropa. Kako naći formulu za suživot, a da ne bude melting pot. Dvije su krajnosti rješenja da se stope narodi u jedan nadnarod ili da budu potpuno odvojeni i getoizirani. No ipak ima i sinteza. Uvažiti različitosti, čuvati posebnosti ali u harmoniji s drugima. Mozaik je model, kao što je model i za sve čovječanstvo i prirodu. Dovoljno je pogledati raznolikost ljudskih jedinki i livadu s cvijećem ili stare rimske mozaike.
Iz svega kazanog proizlazi da postoji nasušna potreba odgoja novih mladih ljudi posebno političara koji neće misliti i raditi samo za sebe, svoju stranku i svoj narod nego će promicati i opće dobro. Trebali bismo tri Adenauera, Schumana i de Gasperija. Kad bi politički lideri htjeli sve bi se dalo posložiti i bilo bi pomirenja. No, stranke često funkcioniraju na Sartreovoj matrici: drugi je moj neprijatelj. No nema sreće na tuđoj nesreći.
U BiH ima previše politike u javnosti, medijima, u obiteljima, kavanama najčešće se priča o politici što također stvara lošu i pesimističku atmosferu. I kad se odsele u Austriju ili bilo gdje, onda im je politika suvišna.
Stoga bi bilo poželjno da političari, jer ipak su oni najodgovorniji i svi drugi dužnosnici i djelatnici iz različitih područja kao i medije da ne zanemaruju probleme, ali da ističu pozitivne primjere kojih ima puno i da ljudima daju nadu i malo optimizma a ne stalno da govore samo o negativnim stvarima. Nijedan pesimista nije ništa ozbiljno napravio u životu. Ne treba se zavaravati da nema problema, ali nije dovoljno kukati nad problemima, a ništa ne činiti, jer se samo neće riješiti. Bolesnik neće ozdraviti kukanjem, nego uspostavljanjem dijagnoze i traženjem adekvatnog lijeka. Posebno treba apelirati na mlade da se uključe u društveni život, da ostaju ovdje i da mijenjaju polako život i odnose u BiH, a ne da bježe s „bojnog polja“.
Zaključne misli
U ovoj 2020. godini, kada svijet vodi borbu s velikom i dosad neviđenom globalnom krizom izazvanom koronavirusom, BiH osim borbe s koronavirusom bori se za poboljšanje uređenja i za ulazak u Evropsku uniju.
Bosna i Hercegovina 25 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ima još uvijek dosta poteškoća, ali na radost svih njezinih stanovnika postaje sve više država i sve više evropska država. Svakim danom ona dobiva sve više elemenata normalne države iako nam se ponekad čini da tapkamo na istom mjestu. Prije npr. dvadeset godina ljudi se nisu slobodno kretali u svim krajevima države, nije bilo zajedničke zastave, himne, monete, auto registracija,zajedničke vlasti. Već desetak godina nakon toga ima većinu toga.
Uvjereni smo da bi ulaskom u Eu lakše razumijevati i lakše rješavati naše probleme. Makar bili mali koraci oni su važni. Reći ćemo osobno mišljenje kad se uzmu u obzir sve što je BiH prošla od krvavog rata pa dalje i što prolazimo smatramo da ima više dijaloga nego što bi se moglo očekivati i što se događalo u drugim zemljama. Prisjetimo se samo primjera Njemačke i Poljske nakon II. svjetskog rata. Ove zemlje su imale prve kontakte tek 1964. godine tj. 19 godina nakon rata i to crkveni predstavnici. Treba spomenuti da je poljsku delegaciju predvodio tadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II.
Također kad se uzme u obzir da smo prošli promjenu sistema, da se raspala jedna zemlja a nastala nova i što je najgore došao rat u kojem je srušeno i onesposobljeno više od pola industrije, onda BiH i materijalno solidno živi, dapače puno bolje nego što bi se moglo očekivati.
Vrijedno je istaknuti da su se mnogi stranci prije svega Talijani zaljubili u BiH i posebno Sarajevo. Tisuće stranaca su oženili bh djevojke i mnogi i danas žive u BiH. Mnogi mladi ljudi prvenstveno iz Italije i Austrije dolazili su i dolaze po par tjedan čistiti, obnavljati bh kuće, škole. I sad je većina kuća, crkva i škola obnovljena.
Kažu neki kako proces pomirenja teče sporo. Znamo da je danas život ubrzan, da živimo u vremenu interneta i mobilnih telefona. No usporedbe su ipak važne. Znaju Europljani kako se teško događao proces pomirenja nakon drugog svjetskog rata. I kako je teško i sporo išla obnova Evrope.
Iz svega kazanog proizlazi da postoji nasušna potreba odgoja novih generacija i posebno političara koji neće misliti i raditi samo za sebe, svoju stranku i svoj narod nego će promicati i opće dobro. Nema sreće na tuđoj nesreći. Prečesto se smatra da je politika nečastan posao i da je to normalno. A ona utječe na sva područja ljudskog života, pa ako je ona nemoralna kako će onda biti dobro sve drugo od zakona do zdravstva i školstva. Stoga je imao pravo Ivan Pavao II kad je govorio da je katolicima grijeh ne baviti se politikom.
Zaključujemo više puta rečenom mišlju: Bosna i Hercegovina je neosporno dio Europe i njena europska perspektiva nema bolju alternativu s čime se svi važni domaći i strani čimbenici slažu. Uz predani Upitnik Europskoj komisiji što je veliki korak ka dobijanju kandidatskog statusa trebaju svi domaći i međunarodni čimbenici raditi zdušno kako bi se dali kvalitetni odgovori na dodatna pitanja Europske komisije koja će uslijediti. Europska unija nije savršena, ali ništa boljeg u Evropi nije dosad viđeno. Uz sve druge treba istaknuti dva bitna elementa: u Europi se nikad se nije bolje živjelo i nije bio veći standard.
Uostalom dovoljno je usporediti s drugim velikim zemljama kao što su Kina, Indija pa i SAD. I drugo Europa kao rijetko kad u svojoj povijesti 75 godina nema rata. Mir je ključni jer ratom se ništa ne postiže, a s mirom se sve može postići A to je važno i za BiH. Završavamo s lijepom mišlju: Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa.
Luca Leone je talijanski pisac i novinar. Objavio je više knjiga a i nekoliko o BiH: Srebrenica – Dani srama (2005), Bosna Expres (2010), Pozdravi iz Sarajeva (2011), Gadovi Sarajeva (2014), Srebrenica – Negirana pravda (2015), Eden – Raj može ubiti (2016).
On je osnovao i izdvačku kuću Infinito koja je izdala i neke druge knjige o Bosni i Hercegovini. Tako je priredio sa Silviom Ziliottom, koji je doktorirao o Krleži i govori hrvatski, knjigu o BiH 25 g nakon rata. Knjiga nosi naslov: La fine della guerra in Bosnia Erzegovina,
l’inizio del nuovo caos (Kraj rata u BiH. Početak novog kaosa) koja je nedavno objavljena. Suradnici su uz prof. Topića biskup dr. Pero Sudar, Abdulah Sidran, Ivan Lovrenović, Mirko Pejanović i drugi.
/Republikainfo.com/
wpDiscuz
