Odgovori prof. dr. sc. Mile Lasića studentici master studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Selmi Karić za njezin diplomski rad “Suočavanje s prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije”
1. Koliko je danas bh. društvo opterećeno prošlošću, te da li mediji doprinose tome?
Užasno mnogo, zapravo mi smo postali zarobljenici prošlosti htijenjem naših akademskih i političkih kvazi-elita, kako onih etnonacionalističke tako i onih pseudolijeve i pseudograđanske provenijencije. Upravo je ovih dana, 18. rujna o.g., u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung i Centra za demokraciju iz Banja Luke organizirana regionalna koferencija „Kritička kultura sjećanja – između sjećanja, poricanja i zaborava – Kako se odnosimo prema prošlosti”, na kojoj je konstatirano da mi živimo tzv. socijalni Alzheimer. (Na konferenciji su mi organizatori povjerili moderiranje dvaju panela i učinili čast s promocijom moje knjige “Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, što je priča za sebe.)
Sintagmu “socijalni Alzheimer” je iskoristio prof. dr. Žarko Korać s Univerziteta u Beogradu, socijalni psiholog po struci, ali i svi drugi sudionici iz regije su govorili o ciljno proizvedenoj zaboravnosti putem (samo)viktimizacijskih narativa naših vajnih akademskih i političkih elita. Mi se upravo zbog toga i ne odnosimo kako treba prema tzv. prijelomnim godinama u zajedničkoj nam nesretnoj povijesti: 1914-1918; 1941-1945; 1991-1995.
Dakako, tomu svemu itekako doprinose i mediji, ali bi bilo nekorektno medije proglašavati glavnim krivcima, jer su oni samo loše sluge loših gospodara. Puno su krivlji akademski i politički radnici, bolje rečeno ratnici, kako ih je jedne prigode duhovito i točno označio prof. dr. sc. Nerzuk Ćurak…
2. Koji je pravi način na koji mediji u BiH trebaju da se suočavaju sa prošlošću?
Pa pravi bi način bio da ne sudjeluju više u proizvodnji jednostranih narativa i politika, ili da se ne daju instrumentalizirati od strane njihovih vlasnika i političkih pokrovitelja, pa da umjesto priprema novih ratova putem jednostranih, borbenih narativa, uključivo samoviktimizacijskih, transagresijskih manipulacija žrtvama, počnu proizvoditi alternativne politike – politike mira i razumijevanja među građanima sviju bh. nacija i svih nacija i zemalja u regiji jugoistoka Europe. Jednom rječju, da budu i etični i profesionalni.
Ja takvih medija u BiH, međutim, prosto ne vidim, tek tu i tamo rijetke pojedince koji zaslužuju respekt. Događa se, čak, da se novinarskim i drugim nagradama “kite” moralne, političke i ljudske protuhe. Ali, opet ne bih krivio novinare nego akademsku zajednicu i političare, jer su oni glavni akteri politike zatvorenih zajednica u vremenima kad im vrijeme nije – u vremenima integracija i transnacionalizacija u Europi i svijetu.
3. Na koji način se mogu prevazići razlike na ovim prostorima, kako bi se približili jedni drugima?
Pa mora se prestati s opisanim viktimizacijskim i viktimo-transgresijskim narativima i politikama, kojima se služe manje-više svi, jer su oni prosto zagadili društvene ambijente normalnim ljudima bez obzira koje su nacije, vjerozakona i svjetonazora.
U našem slučaju se radi, dakle, o hitnoj potrebi za europeizacijom i kosmopolitizacijom i ambijenata i identiteta, kako bi to rekao pokojni profesor Ulrich Beck, a mi protagonista te vrste kulture nemamo, ili nemamo u dovoljnoj mjeri. „Rad na nacionalnom pamćenju je neprijatan, ali je nužan“, kazala je inače uvažena Eleide Assmann, u istoimenoj knjizi, misleći na pošten, etičan, kritički i propitujući rad, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su sklone i naše historiografije i politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima. (Vrlo sam ponosan što se nisam priklonio ovim pristupima ni po cijenu šikana kojim sam izložen …)
Tako je što i logično ako živimo kulturu selektivnog sjećanja, iz čega i niče prokletstvo te dragovoljne selektivnosti. Referirajući se, pak, na naslov moje knjige „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ na FES-ovoj konferenciji u Banja Luci, ugledni profesor Žarko Puhovski je „okrenuo pilu naopako“, pa je progovorio o ugodnostima selektivnog sjećanja, dakako za protagoniste te vrste narativa i politika. I doista je tako, ništa lakše nego o sebi misliti kao vječitoj ili jedinoj žrtvi, koja u povijesti nije i ne bi mrava zgazila, dok su prvi susjedi ružni i zli, kakvi bi i mogli biti kad nisu pripadnici našeg plemena, naše nacije, itd. Odgovorio sam uvaženom kolegi Puhovskom da te vrste „ugodnosti“ izravno vode u nove sukobe i ratove i u tomu se krije prokletstvo takvih sjećanja, te vrste kvazi-udobnosti.
Ne radi se, zapravo, o drugomu, nego o potvrdi genijalne Gellnerove teze da ne proizvede nacije nacionalizme, nego se putem nacionalizama proizvode (zakašnjele) nacije, te da se u bh. slučaju na sve tri strane žele dovesti do krajnjih konzekvenci politika nedovršenih ratova i zamrznutih konflikata, uključivo uz pomoć manipulacije žrtvama u poslejdnjem ratu i u svim prethodnim ratovima u kojima smo svi nanijeli mnogo zla u prvom redu svojim susjedima i komšijama. Samo što ne znamo da se postidimo, a morali bismo …
Usput kazano, na jednoj drugoj, prošlogodišnjoj mostarskoj konferenciji o kulturi sjećanja upravo je prof. dr. sc. Enes Osmančević znalački objasnio mitomansku svijest i jezik mržnje kao glavno sredstvo viktimimo-transagresijskih narativa. „Svijet privida u postdetonskoj BiH najsigurniji je u političkoj i mass medijskoj komunikaciji“, ustanovio je prof. dr. sc. Enes Osmačević, „komunikaciji koju kreiraju političke oligarhije, a koju prenose mass mediji, tumače je i dovode u korelaciju sa svakodnevnim životom, drugim pojavama i fenomenima. U tom svijetu privida malo šta se, ili gotovo ništa ne propituje, vjeruje se u gotovo sve što se pričini, a to su obilježja mitomanske svijesti i mitomanskog načina mišljenja.“
Na istoj konferenciji je doktorant Dražen Barbarić govorio između ostalog i o (ne)mogućnostima izgradnje pomirenja. Po njegovom mišljenju, “tek onda kada se otvori mogućnost sintetičke, ili pak jedinstvene neutralne interpretacije prošloga sukoba možemo govoriti o poodmaklom procesu konsolidacije podijeljenoga društva, prevladanim ratnim traumama i društveno-političkom okviru koji takvu interpretaciju može kanonizirati i institucionalizirati“. Po Barbarićevom mišljenju je proces pomirenja, nažalost, uvelike blokiran kulturom nasilja, koja se u bosanskohercegovačkom društvu etablirala putem obrazovnih i drugih javnih sustava, koji neprestano produciraju obrazac zatvorenosti kolektivnih sjećanja i obavljaju tri paralelna interpelacijska procesa, pa u takvoj ideološkoj konstelaciji stvarno pomirenje ima vrlo slabe izglede.
I u sljedećem je mladi znanstvenik u pravu: “… sve dok nacionalne zajednice ne prihvate kritički odnos prema vlastitom kolektivnom sjećanju, pomirenje će ostati floskula ispražnjena od iskonskoga sadržaja i ostati mehanizam dominacije i zamrzavanja statusa quo, tj. podjele društva. Stoga, ne dijalog, već unutarnji kritički monolog je preduvjet pomirenju i uvjet bilo kakvih mogućnosti iskrenoga dijaloga i stvarnoga pomirenja“. (O ovomu vidjeti i u mojoj knjizi „Prokletstvo selektivnog sjećanja“, dostupnoj i na ovoj web stranici u rubrici Knjige…)
4. Hrvatska je jedina zemlja iz susjedstva koja je ušla u EU. Da li je to jedina država sa ovih prostora koja se suočila sa prošlošću i krenula ka budućnosti?
Ne slažem se s Vašim pitanjem, da se malčice našalim. Iako je ušla u EU u Hrvatskoj se ne primjećuju pomaci u domeni političke kulture. Dapače, zbog toga ozbiljni promatrači govore i o nužnosti tzv. restrsopektivne europeizacije i narativa i politika u Hrvatskoj. Ja sam zbog toga za zagrebački portal Autograf.hr (za koji više ne radim) proljetos i napisao kolumnu „Hrvatski ratovi sjećanja“. U toj kolumni sam kazao: „…u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima. Jedina korist od aktualnog ”građanskog rata sjećanja” je, zapravo, u tomu što je sada i posljednjem političkom slijepcu jasno da je krajnje vrijeme da i Hrvati propitaju vlastite ”duge sjenke prošlosti” (Aleide Assmann), sjenke obaju totalitarizama, kako bi se konačno okončao i među njima Drugi svjetski rat. Hrvatima je, naime, žurno potreban iskorak u kritičkom nadvladavanju prošlosti, što podrazumijeva ozbiljan diskurs i o sramotnim fašističkim zločinima, ali i o zločinima tzv. antifašističkih pobjednika u ratu i poraću (presudama bez suđenja, ubijanju stvarnih i izmišljenih političkih protivnika na tzv. križnim putovima), uključivo i u tzv. antistaljinističkim obračunima. Nije vrijeme za povijesne revizije, nego za povijesne istine, za dezideologizacije i konačno kritičko nadvladavanje prošlosti. Takvo što uključuje i neisplakane suze i pobjednika i poraženih u Drugom svjetskom ratu. Vrijeme je za empatije prema političkim protivnicima, za deviktimizaciju i pomirenje.“
Sve što sam rekao za „građanske ratove sjećanja“ u Hrvatskoj vrijedi i za vrlo slične ratove u BiH, s tim što se kod nas radi o međunacionalnim ratovima sjećanja, pa je moguć i suludi ishod u najgrđim povijesnim reprizama …
5. Kako mediji mogu doprinijeti boljoj situaciji u BiH, kada je u pitanju ova tema?
Možda u datim uvjetima i ne mogu, jer živimo „u zemlji zarobljenog uma“, u demokraturi, dakle u stanju izvitoperene demokracije, a nije sigurno hoćemo li, kako ćemo i kada izaći iz ovih stanja. Za ozdravljenje bi itekako mediji bili važni, ali oni i dalje vode medijske ratove, ili bolje rečeno oni se zlorabljavaju za ideološko-političke ratove, pa im je najčešće i do istine i kritičkog, sintetičkog pamćenja stalo kao do lanjskog snijega. I sve dok su na djelu politike raspamećivanja tako će i ostati. U slučaju povoljnijih raspleta i mediji bi se mogli, pak, vratiti čestitom i poštenom radu na kritičkom, sintetičkom pamćenju, kao i poticanju empatije za patnje drugih, kako bismo prestali biti bolesno društvo što još uvijek jesmo …
Mostar, 20. rujna 2015. godine