Prof. dr. Mile Lasić izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Između ostalih, predavač je na skupini kolegija koja proučava Europsku uniju te na kolegiju Interkulturalno razumijevanje, čiji je i idejni tvorac.
Profesore, hvala što se odazvali našem pozivu.
Hvala vama. S pažnjom vas pratim i mislim da ste pomakli stvari naprijed u istinskome predstavljanju Fakulteta i Sveučilišta i na tome vam čestitam.
Hvala Vam. Za početak, Vaše mišljenje o sadržaju i provođenju Studija politologije na Filozofskom fakultetu. Ima li ovaj studij kapacitet za stvaranje kompetentnih politologa?
Pitanje je beskrajno komplicirano iz razloga što se u pravilu politologija u cijeloj Bosni i Hercegovini dala u poratnim godinama upregnuti u ratne narative i politike i time se urušila u ideologiju, što ona ne smije biti. Na neki apsurdni način time što se u Mostaru kasno krenulo i zbog toga što je ovo mladi studij, on je manje zaražen od nekih virusa, pa je danas posve pristojan i zdrav studij koji studente iz južne Hrvatske i Bosne i Hercegovine uči europeiziranim narativima i teorijama koje respektiraju postojeće identitete, a traže njihovu kozmopolitizaciju jednako kao cijelog ambijenta u kojem se ovi procesi odvijaju.
Istina da je riječ o početku, ali mislim da su postavljeni zdravi temelji i neće biti kako se spekulira s druge strane Ivan planine da je riječ o Sveučilištu koje je najizraženije ideološki obojano, mada se ni meni ne sviđaju neki elementi politizacije koji su ovdje prisutni. Riječ je o nečemu što se dobro razvija o čemu ne svjedoči samo Filozofski fakultet nego i drugi fakulteti. Neće biti da je riječ o jednom od lošijih nego jednom od boljih univerziteta / sveučilišta u državi.
Autor ste dvanaest knjiga, dok se trinaesta (četvrta ovogodišnja) očekuje u lipnju ove godine. Za studij politologije od iznimne važnosti je zbirka tekstova objedinjenih u naslov „Uvod u znanost o politici“ koja studentima objašnjava svijet političkih teorija, ideja i ideologija, političkih subjekta i institucija, kao i međunarodnih političkih odnosa. Možete li nam reći nešto više o tom djelu, kao i o preostalim ove godine objavljenim knjigama?
Ovo je prva promocija mojih novih knjiga u Mostaru. Zapravo je i upriličena do sada jedna jedina, promocija moje knjige „U zemlji zarobljenog uma“, prije nekoliko godina. Na sreću bit će uskoro, 10. lipnja, promovirana i moja mala, ali važna po metodološkom naputku, knjiga posvećena Branku Mikuliću, bivšem predsjedniku SIV-a, jugoslavenske vlade, jednoj tragičnoj figuri koja je posve odgurnuta i zaboravljena, a ne bi smjela biti. Za ime ovoga čovjeka vezano je, naime, no što zovemo civilizacijskim iskorakom u turbulentnoj povijesti BiH, ili što pokojni akademik Dušan Bilandžić zove zlatnim godinama u životu Bosne i Hercegovine, pa ja samo pokušavam ispraviti krive Drine, po običaju. Knjiga se zove „U sjenci Branka Mikulića“ (HKD Napredak, Sarajevo / Zagreb, 2015.) a promocija će biti 10. lipnja u 18.00 sati u Kosači.
Knjiga koju ste spomenuli (Uvod u znnaost o politici) je važna jer su u njoj su osim mojih radova i nezaobilazni radovi klasika politologije od Klausa von Beymea, preko Habermasa do Davora Rodina i dr. Studentima sam htio time sugerirati: čitajte ne samo što sam ja napisao, nego neka vam ovo bude uvod nakon kojega ćete otići u knjižnicu i čitati ove ljude jer od njih se ima što naučiti, oni su prije nas pročitali puno knjiga. Svaki studij politologije koji želi biti ozbiljan studij treba imati uvod u znanost o politici napisan vlastitim snagama, uz pomoć onih na koje se mora osloniti. A mi politolozi se moramo osloniti od Antike do naše suvremenosti na one koji su pametniji od nas.
A preostale knjige…
Najdraža mi je knjiga „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, jer mi živimo na apsurdan način samoviktimizacije, premda ni jedan od bosanskohercegovačkih naroda nije samo žrtva nego je i počinitelj. Daleko smo od njemačke situacije u kojoj se najprije učilo stidjeti za počinjene sramote da bi se steklo pravo oplakivati vlastite žrtve. Mi idemo obrnuto, oplakujemo do u beskraj, što je u redu ljudski promatrano,ali je sociološki pak katastrofalno. Mi smo, dakle, tek na početku ozbiljne priče, moramo izaći iz zamke koju nosi viktimološki narativ i samostiliziranje sebe u žrtvu, jer tek tada možemo doći do deviktimoloških narativa, inače ostajemo vječito zarobljeni u prokletstvu selektivnog sjećanja.
Ono što mi trebamo nije selektivno pamćenje, nego kritička kultura sjećanja, kako bismo se zaputili putom kritičkog nadvladavanja prošlosti po uzoru na Nijemce. Napisao sam povodom smrti velikog njemačkog književnika Guntera Grassa, 13. travnja ove godine, kolumnu „Grassov poučak: sram i suze“ i njoj nemam ništa dodati. Kad-tad i mi ćemo se ovdje prvo morati posramiti, da bi potom posve legitimno oplakivali naše pretke, bez obzira gdje su pali.
Što podrazumijeva koncept ustavne pozicije ko-nacija, odnosno konstitutivnih nacija? Zbog čega je zaplijenio toliko pažnje u medijima posljednjih tjedana?
Prosto su se na mene obrušili i pseudograđani i ultranacionalisti, možda i poneki čestit čovjek, pa čak i poneki svećenik, iz nadutosti ili neznanja, ali ne bih o imenima. Zanimljivo je pak da malo tko od njih ima tri čiste o tomu da se obranom načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda (tehnički ih zovem ko-nacije, nacije koje su konstituirale Bosnu i Hercegovinu) direktno naslanjamo na ono što je kazano u Deklaraciji s Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić gradu. Gledajte apsurda, u Mrkonjiću, u ratu se razumjelo da je Bosna i Hercegovina jedna velika konsocijacija i da podrazumijeva jednakopravnost njezinih naroda, bez obzira na broj kako bi ona uopće mogla opstati i funkcionirati. Sada smo, pak, došli u situaciju da se s jedne strane raznim secesionizmima osporava Bosna i Hercegovina kao zajednica, dok s druge imamo žestoki udar unitarističke nepameti, akademske i političke, koja bi htjela kazati: samo da nije nacija bilo bi med i mlijeko. Tim koji niječu višenacionalnost BiH i nacije svode na etnije (njih je šest do osam tisuća u svijetu) odgovaram da je BiH višenacionalna zemlja i da je to nešto u što se ne smije dirati.
Ko-nacije su ono što im ime govori, dakle konstituent političke budućnosti Bosne i Hercegovine. One sada doduše nisu zrele i politički oformljene nacije (ali ne može se ni nazad više u doba millet sustava), nego su tek u potrazi za političkim sadržajima kako bi jednoga dana konstituirali političku zajednicu, višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu. Jedino tim putem i može doći, uz europeizaciju politika i narativa, do približavanje Europskoj uniji pri čemu se radi o posve neizvjesnom ishodu ovoga što je jučer stupilo na snagu. A stupio je, dakle, 01. lipnja na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU, pri čemu je kredibilna aplikacija za dobijanje punopravnog statusa kandidata jako daleko.
Jutros sam imao priliku razgovarati s našim gostom na kolegiju Interkulturalno razumijevanje dr. Karstenom Dummelom, ravnateljem KAS-a u BiH i čovjekom koji puno toga razumije, pa mi je rekao: „Mi istočni Nijemci smo imali Zapadnu Njemačku, a vi imate Europsku uniju, ako to ne iskoristite neće od vas biti ništa.“ Ja to mišljenje posve dijelim, pa zbog toga svim mojim snagama i radim na euroipeizaciji ambijenata i narativa, prvo u radu sa studentima, pa potom ako dotekne i za rad u javnosti, otkuda sam se zapravo povukao zgađen velikom brbljaonicom (otkud sam se povukao, pa činim ustupak samo vama, mojim dragim studentima).
Mi moramo shvatiti da smo predpolitičko društvo koje u vremenima postmoderne treba realizirati osnovne postulate moderne. To znači da treba temeljem ljudskih prava i uvažavanje sviju identiteta, uključujući kolektivne (skupne, korporativne) iskoračiti u političku zajednicu i time u budućnost. Ako još imamo šanse da ta budućnost bude u Europskoj uniji nitko sretniji od mene, pa makar stigli na after party. Bolje biti u EU i na after partyju nego u nekim drugim čekaonicama, ili biti nigdje kao što smo sad.
Spomenuli ste kolegij Interkulturalno razumijevanje, čiji ste idejni tvorac. Ovaj kolegij je novitet na studiju politologije. Na koji način se provodi kolegij, koji je cilj kolegija?
Senzibilizirati za pojmove i procese, senzibilizirati za druge, naučiti moje drage studente i studentice da nisu samo ono kako ih je majka rodila, nego da su uz to i sve ono što su naučili u susretu s drugima. Cilj je naučiti ih da je BiH prostor koji podrazumijeva i pluralnost i kompozitnu integralnost. Sad sam govorio jezikom kompliciranih Lovrenovićevih shvaćanja Bosne i Hercegovine, koji je i sam gostovao na kolegiju INterkulturalno razumijevanje i prošle i ove godine.
Gostovali su i drugi pametni mladi ljudi kao što je pravoslavni đakon Branislav Rajković koji je dao ovih dana krasan intervju (mom asistentu Ivanu Kraljeviću) o praštanju i čak je u njemu kazao da za srpsku zajednicu, manjinsku zajednicu, koju ja zovem nevidljiva zajednica, nema zapravo boljih prilika nego u Mostaru, ma koliko to bilo teško razumjeti. Čovjek čiji su roditelji ubijeni u stanju je ponovno voljeti ovaj grad i to je dobra poruka.
Morali bismo, dakle, upravo temeljem dekonstrukcija ratnih narativa i politika (što je također jedan od ciljeva ovoga kolegija) učiti da imamo pluralnu političku i kulturološku Bosnu i Hercegovinu. Dodao bih, i zbog toga biti sretni a ne nesretni!
Razgovarala: Jelena Čevra l
Res publica / HSPF.info, 04. lipnja 2015.
wpDiscuz