“Mi smo im igračke, svaki dan nas prisiljavaju na seks”

Detaljno istraživanje objavljeno na 98 stranica koje je proveo Human Rights Watch (HRW) pokazuje zastrašujuće primjere žena koje su zlostavljali visokopozicionirani dužnosnici u Sjevernoj Koreji i prošli nekažnjeni. Posebno zabrinjava činjenica da je takva praksa gotovo uobičajena, a rutinsko zlostavljanje žena gotovo ‘hobi’ kojim se bave svi, od policijskih službenika, čuvara u zatvorima do poslodavaca.

“Neželjen seksualni kontakt i nasilje u Sjevernoj Koreji postalo je toliko uobičajeno pa tako i prihvaćeno kao dio bilo čijeg života”, stoji u izvješću rađenom u periodu od dvije godine. Tijekom istraživanja razgovarali su sa nizom žena koje su iz Sjeverne Koreje pobjegle kako bi se zaštitile od takvog nasilja.

Seksualno nasilje u zemlji je “javna tajna koja se na neki način tolerira”, rekao je Kenneth Roth iz HRW-a.

“Žene u Sjevernoj Koreji sigurno bi sudjelovale u kampanji Me Too, da misle da je to moguće, da je moguće da će se njihovi glasovi u diktaturi Kim Jong Una čuti”, naglašava.

Od svih žena koje su intervjuirane za potrebe ovog izvješća samo je jedna rekla da je nasilnika i njegovo ponašanje pokušala prijaviti. Ostale nisu jer “ne vjeruju policiji i misle kako policija neće poduzeti ništa”, stoji u izvješću, piše CNN.  

Jedna trgovkinja u 40-ima koja je iz Sjeverne Koreje pobjegla prije četiri godine rekla je kako bi joj pristupili policajci na tržnici i odveli ju u praznu sobu izvan prostora tržnice ili na neko drugom mjesto koje bi odabrali.

“Smatrali su nas seksualnim igračkama. Bile smo prepuštene na milost muškarcima”, rekla je.

Kaže kako je zlostavljanje postalo tako uobičajeno da je već na neki način postala normalna aktivnost, nešto što se događa, nešto što zlostavljači rade a žene u strahu podnose. No isto tako s tim nije bilo lako živjeti, kaže, i prisjeća se “noći koje je proplakala”.

Medicinski radnici koji su pobjegli iz zemlje rekli su kako “nije bilo nikakvih protokola za liječenje ili pregled žrtvi seksualnog zlostavljanja kako bi im se omogućilo liječenje ili osigurali dokazi”, napominje se u izvješću.

Intervjui sa 72 žene, četiri djevojčice i 30 muškaraca, koliko ih je obuhvaćeno u ovom istraživanju, su svi obavljeni izvan zemlje. 90 posto žena koje je poznavala bivša policijska službenica i žrtva seksualnog zlostavljanja, Heo Jong-hae, bile su zlostavljane.

Jedna je njezina prijateljica u dobi od 17 godina razmišljala o samoubojstvu nakon jednog takvog napada.

“Rekla je da je neutješno plakala i željela umrijeti. Njezini roditelji rekli su joj kako bi trebala doći kući prije mraka da izbjegne silovanje, no takve stvari se događaju i usred bijelog dana. Pokušala se ubiti.  Najteže je bilo u Pjongjangu gdje su svi bili prisiljeni ići na posao svaki dan”, rekla je.

Heo je rekla kako su mnoge žene koje su se na neki način pokušala oduprijeti tim napadima, priključivale vojsci, no “službenici koji su bili zaduženi za to zahtijevali su seksualne usluge. Kako bi se priključili jednoj radničkoj stranci, morate se pokoriti”, rekla je.

Dodala je kako, po njezinom iskustvu, i u tim rijetkim slučajevima kada je slučaj nekog zlostavljanja bio prijavljen policiji, stizao je pritisak da se se istraga zaustavi.

“Kada je počinitelj neki službenik, slučaj će biti ignoriran čak i kada dođe do policije. Bez obzira da li ja ili netko drugi u postaji pokuša istražiti slučaj, netko iznad nas, šef, reći će nam da od toga odustanemo. Oni su nedodirljivi”, naglašava.

Kaže kako je ona svoju odluku o bijegu donijela prvenstveno zbog njezinog iskustva, zlostavljanja.

“Nisam više mogla živjeti u tom okruženju i sa tim stresom. Nadam se da će nakon moje priče i mnoge druge žene podijeliti svoja iskustva”, dodaje.

Čak i u slučajevima kada se muškarci koji su počinili takve zločine dovede pred neku vrstu odgovornosti, žrtve i dalje pate. Lee So-yeon,direktorica udruženja žena koja sada živi u Seulu, prisjeća se kako je tijekom služenja u vojsci u Sjevernoj Koreji njezin zapovjednik napadao žene. Prisilno je otpušten, a njegov zamjenik premješten. Žrtve su nečasno otpuštene.

“Počinitelji će rijetko biti kažnjeni ako je broj žrtava samo jedna ili dvije. Što je čin nekog zapovjednika veći to su i manje šanse da će biti kažnjen. U slučaju ovog spomenutog bilo je riječ o napadu na oko 30-ak žena. Žrtve su nečasno otpuštene jer se smatralo da su imale s njim neki odnos dok su bile na dužnosti, da su aktivno u tome sudjelovale”, objašnjava.

Čak i nakon prekida zlostavljanja, žrtve nastavljaju patiti.

“Jednom kada se pročuje da je neka žena bila zlostavljanja, društvo ju neće gledati na dobar način. Umjesto toga smatrati će je krivom zbog zavodničkog i neprimjerenog ponašanja. Nema razlike između onoga što je dobro ili što je loše, ni to ne vide. Stranački dužnosnici prvo bi trebali prepoznati problem kako bi se on mogao riješiti, no oni to ne čine, jer su i sami počinitelji takvih djela”, naglašava Lee. 

I dok Pjongjang kažnjava silovanje, trgovinu ljudima, i seksualne odnose sa podčinjenima, izvješće napominje kako vlast Sjeverne Koreje jedva priznaje postojanje takvih zločina, posebno silovanja. Prošle su godine tako naglasili na konvenciji UN-a o eliminaciji diskriminacije žena, kako je u Sjevernoj Koreji 2008. godine samo devetero ljudi osuđeno zbog silovanja, sedam 2011, a samo pet tijekom 2015. godine.

U zemlji se bilježe teške povrede ljudskih prava, kao što je i istaknuti u izvješću UN-a o ljudskim pravima iz 2014. godine.

Napominju kako je nasilje utemeljeno na spolu i seksualnosti uobičajeno u sjevernokorejskom društvu, posebno u slučaju nekih dužnosnika. Neke takve slučajeve seksualnog zlostavljanja, pa čak i prisilne pobačaje i silovanja zatvorenih žena, UN će kvalificirati kao zločine protiv čovječanstva.