MERZOV ZAKAŠNJELI ORGAZAM DRŽAVNOSTI: Njemačka otkrila slobodu govora – pod određenim uvjetima

Njemačka je, čini se, napokon pronašla svoju verziju demokracije.
Sloboda govora? Apsolutno.
Ali samo ako se uklapa u pravila koja su demokratske institucije propisale.

Njemački konzervativac Friedrich Merz, čovjek koji bi, da je Njemačka normalna zemlja, bio desničar, a ne tek nešto malo desniji socijaldemokrat, poručuje Americi da lažne vijesti i govor mržnje ostaju podložni zakonskim ograničenjima.

Rečenica je to koja u bilo kojem drugom kontekstu zvuči kao dosadna birokratska formulacija iz priručnika za odnose s javnošću.
Ali ovdje – ovdje je to znak državnog ponosa, demonstracija njemačke snage.

Njemačka se, naime, osjećala povrijeđeno.

J. D. Vance, američki potpredsjednik i čovjek koji je izgleda dobio zadatak da testira koliko daleko može ići prije nego što Europljani počnu plakati, rekao je da Njemačka i ostatak Europe blokiraju političke opcije koje im ne odgovaraju.

Ono što je Vance rekao nije ni nova ni revolucionarna misao.

Ali Njemačka se uvrijedila.

Njemačka, koja je navikla da joj Amerikanci govore što da radi još otkako su im 1945. rekli da Hitler nije bio baš najbolja ideja, sada odjednom pokazuje karakter.

I zato je kancelar Olaf Scholz skočio na mikrofon i oštro poručio:

👉 “To se ne radi među prijateljima i saveznicima!”

Kakva rečenica!

Kad bi čovjek koji ne zna povijest pao s Marsa, pomislio bi da Njemačka ima neki suverenitet, neku neovisnost, neki stav.

Pomislio bi da Njemačka nije država koja je pola svog plina uzimala od Putina, pola svoje vojske izgradila zahvaljujući Americi, a pola svojih zakona donijela jer joj je Bruxelles to rekao.

Pomislio bi, na trenutak, da Njemačka nije država koja tri dana razmišlja hoće li poslati Ukrajini pet metaka i jednu pušku, jer se boji što će joj reći Washington i Moskva.

Ali ne, nećemo biti zlobni.
Njemačka se osjeća moćnom.

Nakon desetljeća američkog tutorstva, Njemačka je, čini se, otkrila da ima nacionalnu čast.

Otkrila je da ima državnost.

I doživljava zakašnjeli orgazam samostalnosti.

Sloboda govora, ali kontrolirana

Ali postoji problem.

Ako Njemačka želi biti velika sila, ako želi voditi Europu, ako želi moralizirati svijetu o demokraciji i ljudskim pravima, onda bi možda trebala imati stvarnu slobodu govora.

Ne ovu slobodu govora s fusnotom.

Ne slobodu govora koja vrijedi dok god se slaže s onim što piše u smjernicama EU-a i što je Biden rekao prošli utorak na sastanku kabineta.

Ne slobodu govora koja dopušta da se govori o klimatskim promjenama, LGBTQ pravima i važnosti zelene energije, ali ne dopušta da se kritizira način na koji Njemačka tretira vlastite građane koji ne misle kao Berlinski establišment.

Ne slobodu govora u kojoj se neka mišljenja cenzuriraju pod etiketom “govora mržnje”, dok se druga uzdižu kao sveti zakoni modernog društva.

Ali Njemačka nije spremna za to.

Njemačka još uvijek mora dokazivati Americi da je dobra, da je poslušna, da je korisna.

Njemačka još uvijek mora slušati kad Washington kaže da je AfD neprihvatljiv, ali se ne mora buniti kad joj kažu da pošalje još novca Ukrajini.

Vance nije problem, problem je Njemačka

Jer problem nije J. D. Vance.

Problem je što je Vance rekao očiglednu istinu, a Njemačka na očiglednu istinu reagira kao pubertetlija kojem roditelj kaže da se mora ranije vratiti kući.

👉 “Ali ja sam SADA ODRASLA!
👉 “Ne treba mi Amerika da mi govori što da radim!
👉 “Ali opet, ako mi kaže da pošaljem milijarde Ukrajini, poslat ću.”

Njemačka je kao sin bogatog Amerikanca koji se pravi da je financijski neovisan, dok mu tata još uvijek plaća kreditnu karticu.

I zato je Njemačka povrijeđena.
I zato je Njemačka ljuta.
I zato je Njemačka otkrila da ima ponos – barem na papiru.

I zato će Njemačka još jednom prijetiti Americi da neće slijepo slijediti njezine odluke, sve dok ne dođe sljedeći sastanak u Bruxellesu, gdje će klimati glavom na sve što joj kažu.

Jer, na kraju dana, Berlin je uvijek znao tko je šef.