Pobjeda slobode skladanja

Marko Perković Thompson i njegov menadžer kažu: “Pristajemo na prvi vikend u srpnju, koncert će ipak biti na Hipodromu.”

Pobjeda?
Završetak sage?
Ne. Ovo je samo još jedno poglavlje u dugoj priči o tome tko smije pjevati, kome smije pjevati i što smije pjevati.

Nije, naravno, problem u koncertu kao takvom. U Zagrebu se koncerti organiziraju svaki tjedan. Problem nije ni u Hipodromu, koji je usto i vjerojatno najgori koncertni prostor u Europi – blatnjava livada između željezničkog nasipa i Save, gdje pod nogama možeš pronaći sve, od konjske balege do crnih čarapa iz 1997.

Problem je u samom Thompsonu.

Njegovi koncerti u Hrvatskoj nisu samo koncerti.
Njegove pjesme nisu samo pjesme.
Njegova publika nije samo publika.

I zato je svaka njegova najava koncerta manje glazbena, a više politička vijest.

Problem s Hipodromom – ili s nečim drugim?

Njegov menadžer kaže da su Gradu Zagrebu ponudili tri termina u lipnju – sva tri su odbijena. Grad kaže da su ponudili srpanj i kolovoz, jer tada nema sportskih natjecanja.

Da, dobro ste pročitali. Sportskih natjecanja.

Na Hipodromu.

Gdje nema stadiona.
Gdje nema tribina.
Gdje nema sporta, osim ako u sport ne ubrajamo trkaće konje i to što u rijetkim prilikama neka djeca jure ponijima po prašnjavim stazama.

Ali pravila su pravila.
I tako Grad Zagreb nije mogao dati termin u lipnju, jer su konji imali prednost.

Konji.

Ali, konji su samo izgovor.
Jer nema te gradske administracije koja ne zna što znači Thompsonov koncert u glavnom gradu.

Njegov koncert znači sukob narativa.
Njegov koncert znači političke komentare na portalima, saborske govore, peticije i pozive na zabranu.
Njegov koncert znači rasprave o NDH, Drugom svjetskom ratu, Ustašama, Partizanima, Hercegovcima u Zagrebu, “Danu mladosti” i na kraju, naravno, famoznom pozdravu “Za dom spremni”.

A Zagreb – ovakav kakav jest – nema želudac za to.

Pravo na koncert i pravo na zabranu

I sad smo tu gdje jesmo. Thompson je pristao na srpanj. Grad je ponudio srpanj. Koncert će se održati.

Ali će se održati kao kompromis, kao nagodba, kao pobjeda s fusnotom.

I što onda?

Onda će doći 50.000 ljudi.
Onda će pjesme grmjeti s razglasa.
Onda će Dnevnik donijeti priloge o tome što se pjevalo.
Onda će portali analizirati snimke.
Onda će policija istraživati tko je što uzvikivao.
Onda će novinari zvati povjesničare da komentiraju.
Onda će politika zauzeti stavove.

I sve će se vrtjeti u istom začaranom krugu – kao da je sve ovo neka vrsta kolektivne, društvene kazališne predstave koja se svako malo ponavlja.

Nije Thompson problem – problem je Hrvatska

Problem, naravno, nije u Thompsonu.

Problem je u zemlji koja nikada nije odlučila što želi biti.
U zemlji u kojoj su istovremeno Franjo Tuđman i Tito na službenim obilježjima.
U zemlji u kojoj su simboli iz 1941. i 1945. u isto vrijeme prisutni u javnom prostoru.
U zemlji u kojoj se odavno ne zna je li povijest zaključena ili se još uvijek piše.

I zato Thompson nije samo pjevač.
Zato njegov koncert nije samo koncert.
I zato je njegov nastup u Zagrebu, kao i uvijek, politički događaj par excellence.

A tko će pobijediti?

Pobijedit će sloboda skladanja, kažu oni koji su sretni što koncert ide dalje.

Pobijedit će razum, kažu oni koji bi najradije da se nikada ne održi.

Pobijedit će konji, kažu u Gradskom uredu.

Ali pobijedit će, na kraju, samo još jedna potvrda da Hrvatska još uvijek nije sigurna što da radi sama sa sobom.