Nedostatku volje za uvažavanje sugovornika niti isti jezik sporazumijevanja neće pridonijeti razumijevanju.
Tri zimzelena aforizma Jurja Jurjevića napisana prije 40 godina nije teško razumjeti:
Što znači da se dva čovjeka slažu? To znači da jedan drugome popuštaju.
Društvenog života nema ondje gdje ima onakvih koji misle da su najvažniji.
I živjeti s drugima i živjeti za drugoga lijepo je i pohvalno, ali živjeti od drugoga – ne valja.
Vuk i Bartol
Faust Vrančić je načinio prvi rječnik hrvatskog jezika 1595., a hrvatska gramatika Bartola Kašića potječe još iz 1604. Premda Vuk Stefanović Karadžić prvi rječnik i prvu gramatiku srpskog jezika sastavlja tek 1814., srpsko-hrvatski jezični odnosi u 19. i 20. stoljeću prema viđenju „Srbi sve i svuda“, svedeni su tek na razlikovanja ijekavice i ekavice kao izražajnih vidova istog srpskog jezika.
U Kraljevini SHS, srpski jezikoslovci teška srca, ipak, priznaju, a hrvatski ustanovljavaju da postoji razlika od oko 4.500 riječi između tih jezika, a 70-ih godina definiraju oko 10.000 različitih riječi.
Dok se u prvim godinama komunističke Jugoslavije Titovi govori prevode na različite jezike u beogradskom i zagrebačkom tisku, na temelju „Novosadskog dogovora“ iz 1954. pojavili su se 1960. pravopis i rječnik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika. Iako očuvane ijekavice, u BiH je jezična politika dovela do sustavnog posrbljivanja jezika i istiskivanja hrvatskih riječi i govora. Do te mjere, da u posljednjim godinama Jugoslavije u Sarajevu i Tuzli nije bilo neobično čuti da jezik umjesto srpskohrvatskim, nazivaju srpskim. Jedno od opravdanja skraćivanja nes(p)retne složenice bio je primjer tumačenja pridjeva „žutozelen“ koji ne opisuje dovoljno dobro žutu boju, nego označava zelenu boju sa žutom nijansom. Protagonisti toga bili su čak i oni čiji će pripadnici u 21. stoljeću skladati, sa zakašnjenjem od četiri stoljeća, osnovne elemente novog jezika, koji bi se trebao odlikovati posebnošću rječnika, pravopisa i gramatike.
Proces koji je zbližavao hrvatski sa srpskim jezikom, istodobno je hrvatski više odvajao od drugih slavenskih jezika Europe. Zato se neki iznenade kada npr. čuju ikavicu kod slavenskih govornika. Kako bilo da bilo, uvažavanjem posebnosti, Hrvati i Srbi se danas uspješno sporazumijevaju, mada se često i ne razumiju.
Meho i Maksim
Brojne katoličke svećenike koji život nisu izgubili tijekom i u posljednjim danima Drugog svjetskog rata, komunisti su potom smjestili u zatvore, često bez suđenja. Tako je jedan bosanski franjevac dijelio ćeliju s muslimanom iz Bihaća. Fratar je svakodnevno molio na latinskom jeziku: „Introibo ad altare Dei … meaculpa, meaculpa, meamaximaculpa.“ Musliman je u društvu komentirao da je nekako razumio ono „Idi Ibro, alata operi“, jer konja valja često prati, ali nikako nije razumio zašto fratar ponavlja „Meho kupa, Meho kupa, Meho Maksima kupa.“ A zašto ga, bolan, mora toliko prati?
Kršćanski „razgovor s Bogom“ pretpostavlja kajanje za pogreške (lat. meaculpa- moj grijeh). I za iskren međuljudski dijalog, makar i različitim jezicima, potrebno je priznati vlastitu pogrešivost.
Kada brojnija strana koja se razmeće vlastitom nepogrešivošću, a spremnost drugoga na kompromis vidi kao njegovu slabost, te uporno nameće dominaciju, terorom pojačava nerazumijevanje.
Tek uvažavanjem drugoga, nerazumijevanje se gleda kao posljedica nesporazuma ili nespretnosti. Oni nas tada mogu nasmijati i poboljšati kvalitetu odnosa.
U protivnom, za razumijevanje nije važan jezik sporazumijevanja, a ne pomažu ni prevoditelji.