Radi se o četiri osobe, nekadašnjim pripadnicima HOS-a, koji su optuženi za zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Čapljine i logora Dretelj piše Klix. Međutim Klix izbjegava reći da je u to doba HOS u Dretelju nadzirao Edin Buljubašić i da je taj i takav hrvatskobošnjački HOS bio pod kontrolom Alije Izetbegovića.
Zanimljivo je da jedan od optuženih za ratni zločin nad civilima u Dretelju, jeste i Miro Hrstić, Ledeni, koji se u filmu “Neđo od Ljubuškog” Svetlane Broz javlja kao svjedok jednog humanizma.
HOS, neka vrsta hrvatskih Abdićevaca, koja je odbijala poslušnost HVO-u, je u doba Platforme ušao u proračun FBIH. Bošnjački Abdićevci iz Krajine nisu.
Miroslav Hrstić kojeg možete vidjeti na ovoj slici inače pojavljuje se kao svjedok “humanizma” u filmu iz Ljubuškog kojeg je financirao Gariwo a koji je financiran stranim novcima. Drugim rječima postavlja se pitanje jesu li Svetlana Broz i Gariwo uz pomoć stranih donatora u BIH isplatili honorar potencijalnom ratnom zločincu? I jesu li na taj način iskompromitirali međunardne donatore u BIH?
U BIH javnosti opći dojam kada se govori o Dretelju jeste da je to bio hrvatski logor za Bošnjake. Međutim Dreteljska ubojstva događala su se u doba kada je to bio HOS-ov, dakle ABIH logor za Srbe. I o tome gotovo nema nikakve javne svijesti u BIH. Naprosto je Dretelj hrvatski.
Ukratko, malo je hercegovačkih Srba, koji su prošli režim HOS-a u Dretelju, HOS-a pod zapovjednom linijom Sarajeva da se danas ne bi zamjenili za boravak u Dretelju u doba HVO-a. Zločini HVO-a u Dretelju su bili grozni, i užasni, no stostruko manji nego zločini HOS/ABIH u Dretelju u doba dok je nad Dreteljom bila ustaška bošnjačko-hrvatska HOS uprava.
TREBINjE – U čapljinskom logoru “Dretelj” Srbi su u proteklom ratu zvjerski mučeni, ali su u Federaciji BiH uspjeli da ubijede tužioce da ovaj slučaj stopiraju kako krivci ne bi odgovarali za brojne zločine, rekao je Srni Milivoje Bokić, jedan od bivših logoraša. Prema Bokićevim riječima, veliku grešku napravio je strani tužilac Džud Romano koji je prije pet godina imao sve izjave i dokaze za zločine u logoru “Dretelj”, ali nije ništa učinio da oni budu procesuirani. Bokić, poznati vajar koji je prije rata živio u Mostaru, navodi da “priča u Dretelju nije počela niti se završila sa pet zlikovaca protiv kojih je podnesena tužba, već ih je bilo mnogo više, a među njima je najgori bio Ivan Medić koji je zatvorenicima skidao skalpove, pravio krstove na leđima, sjekao jezike i radio druge strahote”. “U logor Dretelj srpski civili, pojedinci i cijele porodice, dovođene su iz svojih stanova i kuća sa prostora Mostara, Čapljine, Stoca, Gabele i drugih sela iz ove regije, a pripadnici HOS-a, Hrvati i Muslimani, na najsvirepiji način su ih mučili i zlostavljali”, kaže Bokić. Njegove muke počele su 19. jula 1992. godine kada je po njega u stan došlo osam Muslimana obučenih u uniforme HOS-a – pretresli mu stan, uzeli novac i nakit i sa uperenim puškama odveli ga u logor “Dretelj”. “Prve batine sam dobio od Ivana Zelenike.Morali smo da pjevamo pjesme o Paveliću. Radili su nam najstrašnije stvari, žene silovali po više puta pred njihovim porodicama”, prisjeća se Bokić i dodaje da je velika zla radio i Damir Glogovac koji je zatvorenike tjerao da piju mokraću i da jedu fekalije. Mučenja su bila strašna, skidali su ljudima skalpove, probijali jezik, zabijali klinove pod nokte i radili sve ono što ljudski um ne može ni da zamisli. “Svake noći grupe od tri do pet siledžija HOS-a dolazili su da nas tuku. Na prozoru od hangara nalazile su se šipke od željeza, kroz koje smo provlačili ruke koje su dvojica držala, a treći bi nas tukao po glavi tupim predmetom, rezao ispod grla i to bi trajalo do onesvješćivanja, a onoga ko ne bi došao na prozor na mrtvo bi pretukli“, kaže Bokić i dodaje da su svako jutro morali čistiti prozore od svoje krvi. Jedne noći Božo Balaban, jedan od zatvorenika nije htio ići na prozor, pa je Vinko Primorac otključao vrata od hangara i ušao sa grupom svojih siledžija. Izveli su Božu, tukli ga drvenim palicama, nakon čega su ga polumrtvog unijeli, razapeli ga na prozor i opet ga tukli drvenim palicama dok nije umro. Bokić dodaje da je Edin Buljubašić, koji je u hrvatskoj vojsci bio kapetan, organizovao žestoke tuče nad zatvorenicima, kao i Milan Kozina i Ahmet Makitan. Pojedinim zatvorenicima bi nožem rezali uši, bajonetom sjekli jezik, vadili oči, otkidali glavu koju bi šutirali i sa živih ljudi derali kožu. General HOS-a Blaž Kraljević dolazio je među utamničene da pita ko ih tuče, a onaj ko bi rekao više nije bio među živima, jer je to i rađeno po Kraljevićevom odobrenju. “U Dretelju je bilo podzemnih magazina gdje su nas zarobljenike tukli nogama, šakama, kamenjem, drvećem i svim što bi im se našlo pod rukom. U tome su se najviše isticali zločinci Milan Kozina iz okoline Čapljine, Vinko Primorac iz zapadne Hercegovine, Toni Rajić iz Mostara, Ahmed Makitan iz Ljubljenice kod Stoca, Zvonimir Bjelaš zvani Crvenkapica, Ivan Medić zvani Poskok, Edin Buljubašić, Hasan Toporan, iz Blagaja, Nedeljko Neđo Milićević zvani Šapa iz Gabele, Ilija Mustapić iz Gabele i drugi”, napominje Bokić. U zlodjelima nad srpskim zatvorenicima učestvovale su i mlade žene obučene u uniforme HOS-a , među kojima su Emina Omeragić, sestre Gordana i Marina Grubišić i druge Boliću nepoznate ženske osobe. Prva koja je dovedena u ovaj kazamat, 5. maja 1992. godine kada je i otvoren, bila je Olga Draško, ljekar iz Čapljine, koja je među prvim progovorila i prozvala one kojima treba da se sudi, onima kojima ruka nije zadrhtala ni pred bijelim ljekarskim mantilom. Među mnogobrojnim zatvorenim i mučenim Srbima bila je i cijela porodica Radojke Žuže, a zajedničko svima je da užas koji su u logoru doživljeli ne mogu da zaborave. Logor “Dretelj” bio je smješten u objektu ranijeg skladišta goriva JNA i odmah je prilagođen novonastalim potrebama, preuređen je i ograđen bodljikavom žicom. Mnogi od zatvorenika u logoru ubijeni su na najsvirepiji način, dok je jedan broj njih, zbog zadobijenih povreda, preminuo nakon izlaska iz ovog kazamata. Žene, djevojke i starice silovane su i maltretirane, gašene su im cigarete po golom tijelu, tukli su ih pendrecima, a zatim bi im zabadali igle pod nokte i prijetili im klanjem. Logor “Dretelj” bio je aktivan od početka maja 1992. godine do 18. avgusta iste godine, nako čega su svi logoraši deportovani i premješteni u druge vojne zatvore HVO-a u Mostaru i Grabovinu kod Čapljine. U logoru “Dretelj” protivpravno je bilo zatočeno oko 200 civila srpske nacionalnosi od čega 71 žena. MUP Srpske je 2005. godine Tužilaštvu BiH podnio izvještaj o zločinima u Dretelju protiv 42 lica, a nakon nekog vremena spisak je dopunjen sa još 27 osumnjičenih. Zbog zločina nad Srbima u logoru “Dretelj” Vrhovni sud Norveške osudio je Mirsada Repka na osam godina zatvora, dok je Ahmeta Makitana, koji je 1992. godine bio čuvar u logoru “Dretelj”, Vrhovni sud Švedske osudio na pet godina zatvora zbog zločina nad srpskim civilima. Tužilaštvo BiH prije nekoliko dana podiglo je optužnicu protiv Ivana Zelenike, Srećka Hercega, Ediba Buljubašića, Ivana Medića i Marine Grubišić-Fejzić, koja ih tereti za zločin protiv čovječnosti počinjen nad srpskim civilima u logoru Dretelj 1992. godine. Tužilaštvo ih tereti da su od maja do avgusta 1992. godine kao pripadnici HOS-a, odnosno lica koja su bila komandanti i stražari u logoru Dretelj, zajedno sa drugim licima počinili zločine protiv čovječnosti nad žrtvama srpske nacionalnosti. Optuženi se terete za ratne zločine nad više stotina žrtava, uglavnom civilnog srpskog stanovništva sa područja opština Mostar, Ljubuški, Čapljina, Stolac i drugih mjesta. Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) BiH uhapsili su 22. februara Srećka Hercega (44) i Ivana Medića (60) iz Ljubuškog, Marinu Grubišić-Fejzić (45) iz Čapljine i Ivana Zeleniku (59) iz Jare, osumnjičene za ratni zločin nad Srbima u logoru “Dretelj” u Čapljini.
Optužnice su podignute protiv Miroslava Hrstića, rođenog 16. kolovoza 1949. godine u Ljubuškom, nastanjen u Ljubuškom, državljanin BiH i Hrvatske, Ivana Medića, rođenog 31. maja 1952. godine u Ljubuškom, nastanjen u Ljubuškom, državljanin BiH i Hrvatske, Miljenka Nogolice zvanog Mile, rođen 16. marta 1962. godine u Trebinju, nastanjen u Čapljini, državljanin BiH i Hrvatske i Tonće Rajića rođenog 22. jula 1971. godine u Mostaru, nastanjen u Mostaru, državljanin BiH i Hrvatske.
Optuženi se terete da su, za vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH, u proljeće i ljeto 1992. godine, u svojstvu zapovjednika i pripadnika HOS-a i HVO-a, na području Čapljine, postupali protivno Ženevskim konvencijama o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata i počinili ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti, lokalnom stanovništvu sa područja Čapljine, kao i zatočenicima u logoru Dretelj.
U optužnici se navodi, da su optuženi osobno, kao i sa drugim pripadnicima HOS-a i HVO-a, sudjelovali u mučenju, premlaćivanju, pljačkanju civilnog stanovništva srpske nacionalnosti na području Čapljine, njihovom odvođenju u logor Dretelj, kao i silovanju i seksualnom zlostavljanju žena srpske nacionalnosti na izrazito ponižavajuće načine.
Optuženi se terete za mučenje i nanošenje teških tjelesnih ozlijeda žrtvama, te nanošenje fizičkih i psihičkih ozlijeda žrtvama od koji i danas osjećaju posljedice.
Zločini navedeni u optužnici, kao i drugi počinjeni zločini, utjecali su na progon i iseljavanje civilnog stanovništva srpske nacionalnosti sa područja Čapljine i doline Neretve, koje se do danas nije vratilo na svoja ognjišta i živi u raseljenju diljem BiH, regiona i svijeta.
Četvorica optuženih terete se za kazneno djelo-ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. KZ BiH.
Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.
wpDiscuz