Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ

Nešto ranije zagrebačka Arena postala je ‘najveća kafana na Balkanu’, naime upriličena je manifestacija ‘Kafansko veče’ na kojoj su nastupili Radiša Trajković Đani, Dejan Matić, Jana, Zorana Mićanović, Emir Đulović, Mirko Plavšić, Višnja Vitas i Ljuba Aličić, uz ‘pratnju kafanskog orkestra’, dok je specijalni gost bio Šako Polumenta. Upriličeno je još sijaset sličnih manifestacija, bespredmetno bi bilo ovdje dalje ih spominjati.

Razveselili su nas i studenti pravnog fakulteta u Zagrebu, naime u organizaciji Studentskog zbora namjera im je otići u Beograd gdje planiraju, osim pravnog fakulteta, hrama sv. Save, Kalemegdana i boemske četvrti Skadarlija, posjetiti posljednje počivalište barbara i masovnog ubojice, tzv. Kuću cvijeća.

Putovanje je donekle izazvalo negativne reakcije dijela javnosti, ali od najavljenog ‘studijskog putovanja’ budući suci, odvjetnici, državni odvjetnici itd. nisu odustali.

Nema nikakve dvojbe kako Zagreb, nekada urbana metropola s burnom političkom poviješću, zadnjih petnaestak godina dobiva novi imidž. Imidž uglednoga palanačkoga okupljališta za masovne balkanske derneke, na kojima razularena gomila ponosno pokazuje svijetu da nema toga što se ne bi moglo pretvoriti u društvenu karikaturu.

Transformacija spomenute građanske enklave u zonu slobodnog pražnjenja novokomponiranoga primitivizma katalizirana je usponom političke ljevice, prije svih SDP-a, a onda i uvozne franšize Možemo.

Sve to potvrđuje spoznaju da su balkanski rituali uspjeli definitivno prodrijeti u oaze hrvatskoga građanskoga manirizma, te se u njima etablirati kao sociološka prinuda. Netko je spomenuti fenomen detektirao kao ‘kozarački purgerizam’ što je, čini se, ispravno, ili barem nije daleko od istine.

Autor sintagme hoće kazati kako oni trendovi, dakako i ljudi, koji su godinama nakon svršetka drugog svjetskog rata na mala vrata ulazili u samo srce mitteleuropskog Zagreba, ali i u građanske vile, kuće i stanove, takvi su sada definitivno predvodnici spomenutih trendova.

Kad smo već kod političke ljevice, kako vidimo njih i dalje trese groznica sažeta u pitanju ‘tko bi i na koji način na sljedećim izborima mogao biti vođa oporbe’. Čini se kako na sljedeće izbore većinom idu pod jedan kišobran, ali kuloari bruje s jedne strane o nezadovoljstvu ‘partnera’ odlukom SDP-a da pod skute vrate odmetnute Socijaldemokrate, a s druge velikim izbornim apetitima tih ‘odmetnika’, to jest njihovim aspiracijama na visoka mjesta na listama.

Kako stvari stoje, ljevica će uskoro imati značajnih problema s velikim brojem mudrih i pametnih, slijedom čega se zaključuje kako će prvi politički biljojed u Hrvata, Peđa Grbin, morati donositi preteške odluke. U zvjerinjaku prepunom opasnosti to mu neće biti nimalo lagan posao.

Dojam je kako se sve to zadnjih dana ipak pretvorilo u prenaglašenu javnu temu, dijelom i zato što aktualna vlast još uvijek ne baca na stol ‘posebno provokativne motive’ kojima bi mogli fascinirati promjena željnu naciju. Slijedom čega se i motritelji i kroničari listom okreću prema HDZ-u i desnici kao nepresušnom izvoru spletki, smutnja i pomutnja.

Kuloari šuškaju kako se taj dinamičan skup ljudi, HDZ-ovaca naime, sukladno zadnjim tajnim istraživanjima stranačkih preferencija intenzivno bavi problemom kako se riješiti nikoga drugog nego Andreja Plenkovića, a pritom zadržati kakav takav ‘reformistički identitet’. Bez obzira na to što navedeni pojam, kada je HDZ u pitanju, mnogima zvuči kao vic.

Sa svojom jeftinom verbalistikom, raskošno praćenom prodajom lažnih osmijeha i nizom drugih populističkih trikova namijenjenih misaono limitiranim, gospodin Plenković mogao bi postati jedan od najzaslužnijih persona za mogući historijski izborni potop HDZ-a, možda i najteži od trenutka kad su se u Hrvatskoj glasovi počeli brojati donekle pošteno.

Politbiro HDZ-a zahvatila je panika, izborni excel je neumoljiv, slijedom čega mnogi pripadnici te neobične stranke s razlogom smatraju kako bi zasluge gospodina Plenkovića najbolje bilo na vrijeme honorirati otpustom s rukovodećeg položaja u stranci.

A uz njega ni onaj kojeg se još uvijek sve pita, sveprisutnog ‘meštra protonotara’ Vladimira Šeksa. Kad je o potonjem riječ, njegovi motivi poprilično su razumljivi. Kakvi su trendovi, izgubi li utjecaj ili ode u penziju mogao bi doživjeti Sanaderovu ili sličnu sudbinu. Možda bi se u tom kontekstu moglo razmatrati i slučaj Turudić, odnosno njegovo najnovije profesionalno namještenje.

Tijekom posljednjih povijesnih tridesetak godina zbiljnosti puno je repova iza Šeksa ostalo, neprestano ga netko spominje u raznim kontekstima, tako da dužnosnik Šeks, kako je netko jednom primijetio, vjerojatno zaključuje kako je ‘njegov imunitet trenutačno u izravnoj korelaciji s političkim statusom’.

Zaključuje se kako će Šeks ostati u sedlu sve dok su njegovi ljudi raspoređeni u politici i pravosuđu, a i oni od njega mogu imati stanovite koristi. Jasno je kako ga u aktivnoj političkoj sferi može očuvati jedino čvrsto savezništvo s premijerom Plenkovićem, dok u isto vrijeme mnogim partijskim revolucionarima on zapravo smeta, postao im je suvišan jer za sobom tegli imidž prahistorijskog udbaškog HDZ-a, koji se mora nekako unaprijediti ako stranka uopće želi opstati.

Bilo bi prirodno da se gospodin Šeks nakon desetljeća u visokoj politici povukao u nekakav zapećak, onako kako su to učinili njegovi pajdaši Luka Bebić ili Jerko Rošin, no osobna situacija, kako rekosmo, ne dopušta mu taj luksuz. Osim toga, tu je i činjenica da se nakon protoka vremena navukao na prednosti života u fokusu, jasno je da i dalje želi što dulje ostati u blizini epicentra nacionalne arene.

Bilo kako bilo, ili zbog Šeksa ili mlakog Andreja, vraga ili Boga, ovog ili onoga, interna istraživanja stranačkih preferencija, HDZ to radi permanentno, upućuju da bi na sljedećim parlamentarnim izborima stranka lako mogla biti potopljena na nekih pedesetak i nešto sitno mandata, što je za njih politička atomska bomba. Uviđaju u HDZ-u taj problem, ali specijalnoga rješenja na vidiku čini se nema.

Što se tiče lijevog krila SDP ne bi trebao nonšalantno uživati za vijeke vjekova zajamčeni status ‘najjače oporbene stranke’. Jer to više možda i nisu.

Ovakvi kakvi jesu u svojoj aktualnoj prezentaciji teško da bi mogli ugroziti HDZ. Biljana Borzan, Sabina Glasovac, Ranko Ostojić, Hajdaš Dončić, Arsen Bauk… sve što se nudi stara je roba, ili barem ni po čemu naročito atraktivna. Ako u SDP-u nastave kao do sada mogli bi završiti u političkoj magarećoj klupi, a glavni konkurent desnom krilu mogli bi postati aktivisti iz uvozne franšiza Možemo!.

Tko će biti to je predmet nekih budućih rasprava, aktualnu lidersku ponudu na analitičkome stolu, mimo gospodina Grbina dakle, čini nekoliko kandidata: Benčić, Raukar ili Kekin (Možemo!), Vidović (Socijaldemokrati), Puljak (Centar), Orešković (SSiP). U igru se ponovo ubacio i blagouskrsli Damir Bajs (Fokus), kojem bi svakako trebao holivudski PR ne bi li kod publike prevladao svoje opće političko blijedilo.

Interesantno, u novinarsko – obavještajnim krugovima razvija se teza kako je Vladimir Šeks dogovorio nekakvu urotu, čitaj deal, s jednim od gore spomenutih, kako bi raspršio glasove protiv Plenkovića. Pa se vi onda i dalje pitajte koja je uloga Vladimira Šeksa u cijeloj priči, i zbog čega ga Plenković ne da ni pod kakvu cijenu.

Analitički se baviti izbornom problematikom a preskočiti Gordana Jandrokovića značilo bi potpuno pogriješiti. Taj je čovjek dugo u HDZ-u imao ulogu dopunskoga smetala koji se u pozadini cerekao, klimao glavom i gledaoce obdarivao širokim osmijesima, dok su Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, sada i Plenković bili u frontalnoj poziciji prema drugima. Na kojoj su, za razliku od njega, praktički izgorjeli.

Bizarnosti idu čak do te mjere da neki tvrde kako je ‘Jandroković jedini u stanju pobijediti Milanovića na izborima u prosincu 2024. godine’, pozivajući se na podatak kako je, pazite sad, novi. Što bi značilo: lice neopterećeno hadezeovskim historijskim bremenom. O tempora, o mores!

Teško je procijeniti količinu opasnosti koja se skriva u gospodinu Jandrokoviću. S obzirom na to da je antikarizmatičan i populistički gotovo neprepoznatljiv, na prvi pogled djeluje benigno, ali činjenica da u visokoj politici traje dvadesetak godina daje mu na uvjerljivosti.

Tu je još od razdoblja narodnoga preporoda iz devedesetih, što ipak ponešto govori o probitačnoj vrijednosti njegovih manevarskih sposobnosti. Kakve god bile, ako bude potrebno aktivirat će ih u svrhu svrgavanja Zorana Milanovića, a njegov eventualni TV dvoboj sa Zoranom pouzdano bi bio dramski napet u najmanju ruku kao partija bele u Domu za starije i nemoćne.

Ivica Granić