Mario Knezović: Brat Slaven i danas me šalje u dućan po cigarete

Godinu nakon što su objavili album “Imači kada” i deset godina nakon što je izašao njihov prvi materijal, popularni mostarski bend “Zoster” prestao je brojati svoje nastupe. Za originalne momke 2012. bila je i više nego uspješna, a o planovima, putovanjima, privatnom životu… razgovarali smo sa pjevačem, tekstopiscem i frontmenom Mariom Knezovićem.
mostarlife.com
Gangsterske pjesme
Snimili ste spot za “Budi svoj” s rediteljem, producentom i fotografom Mikijem Olabarri Powelom. Kada možemo očekivati premijeru?
– Možda već u nadolazećem tjednu. Publika će ga imati priliku vidjeti na nekoj od TV stanica, ali i na YouTube kanalu.
Između brojnih nastupa, vrijedno radite i na novom materijalu.
– Pa, eto, tu i tamo. Imamo sve spremno, sada samo da zapnemo u studiju. Još uspješno promoviramo “Imače kada”, koji su nevjerovatno dobro prihvaćeni kod publike i dugo će živjeti s njom.
Hoće li, onda, s novim CD-om teško biti opravdati očekivanja publike?
– I nama je to sada izazov. Uvijek nanovo tražimo smisao kako se ne bismo ponavljali. To se može vidjeti kroz sve naše albume. I dalje ćemo se igrati muzikom pa ćemo vidjeti hoće li nas i dalje voljeti. Kako god, CD bi trebao izaći krajem 2013.
Hoće li žanrovski odudarati od “Zosterovog” rege-rok fazona, koji smo do sada slušali?
– Nismo se još opustili. Za sada idemo u sličnom smijeru, ali čini mi se da će zvučati malo drugačije.
Vaše su pjesme socijalno, društveno i politički osviještene. Šta je s novim numerama?
– Pjesme su sada nekako gangsterske. Ma šalim se… Ne znam kako bih ih definirao. Nije nikakav hip-hop, ali je dosta intrigantno.
Da se dotaknemo Eurosonga 2013, na kojem BiH neće sudjelovati. “Zoster” se svojevoljno prijavio da pjeva u Malmeu. Da ste otišli, šta biste ponudili europskoj publici?
– Pa sigurno dobru pjesmu, koja je sastavni dio našeg repertoara. Ne bismo pravili ništa ekskluzivno za ovu manifestaciju. Znači, pjesma bi bila drugačija od onoga što je BiH do sada slala na ovo takmičenje.
Bi li nam to donijelo muzički spektakl u BiH?
– Ne znam da li bismo bili te sreće i da li je to uopće sreća. To su ogromni troškovi, zato nije toliko loše što nikada nismo pobijedili, jer ne vidim način na koji se taj novac vraća organizatoru, osim što ide u korist promocije zemlje.
Siromašne zemlje
A da Vam sada ponudi neka druga zemlja da je predstavljate?
– Išli bismo, naravno. S obzirom na to da smo i htjeli ići o svom trošku u Malme, bili bismo lišeni svake odgovornosti da zadovoljavamo tuđe kriterije. Kada neko ulaže u tebe, onda imaš obavezu, a ovako bismo išli bez obaveze i napravili bismo dobru promociju. To je svima cilj. Iako bih ja za BiH napravio drugačiju manifestaciju.
Kako bi izgledala ta manifestacija?
– Okupila bi sve siromašne zemlje koje ne sudjeluju na Eurosongu. Nazvao bih ga možda i “Bez para Eurosong”. Jer, nije sramota biti siromašan. Sramota je biti poderan i neuredan, kakav smo mi narod. Volio bih da moj Mostar bude domaćin toga i da jednom bude u centru pažnje na pravi način.
Ostvarili ste nekoliko glumačkih uloga. Možemo li Vas ponovo očekivati u nekom projektu?
– Igrao sam u “Mamcu”, “Haliminom putu”, “Cirkus Columbiji”, “Zauvijek susjedi”… I to je za mene super iskustvo. Daljnji angažmani ne ovise o meni nego o onima koji snimaju. Nemam ništa protiv kada me neko pozove, ali se ne okupiram time. Razmišljam o onome što je u mojim rukama, a to je muzika, dok je gluma ipak u bratovim rukama.
Kada ste već spomenuli brata Slavena, kakav odnos imate s njim?
– On je 11 godina stariji od mene, a imamo odnos u kojem nikako ne možemo biti rivali. On sada ima 40, a ja 30 i još se zna da ja idem u dućan po cigarete. I kada budemo starci, on će meni reći: “Hajd, braco, trkni…” Jako smo povezani i naš odnos nije upitan.
Vidiš, Mario, kako policija stiže na vrijeme
Prošle godine zbog buke na nastupu završili ste u Policijskoj stanici u Splitu. Imate li nekih anegdota sličnih ovoj?
– Kada smo se vraćali s koncerta iz Sarajeva u Mostar, bilo je kasno i ja sam zaspao na prednjem sjedištu kombija. Negdje kod Jablanice zaustavila nas je policija i vozač je rekao da smo bend koji se vraća s nastupa, a policajac je rekao: “A, je l’ s vama Mario Knezović?”
Kako je on to izgovorio, ja sam ustao i upitao: “Koji Mario?, Šta Mario?” Kaže on meni: “Vidiš, Mario, kako policija stiže na vrijeme”, jer mi imamo pjesmu u kojoj kažemo: “Policija ove zemlje nikada neće stići na vrijeme.” Meni je to zanimljivo, jer sam se ja zaledio kao u školi kada profesorica iznenada otvori dnevnik na tvome imenu.
Mario Knezović privatno i na bini?
– Razlikuje se to. Neke naše pjesme izvedene su iz perspektive loših momaka i onda se na neki način ufuraš u taj film. To su neka mikrostanja, gdje ja u svakoj pjesmi moram naći uporište, posebno kada je izvodim nekoliko puta. Moram naći smisao, a da nije replika. Dok privatno znam biti svakakve naravi.
Šantića pamte po djelima
Brojni internetski portali prenose kako dobivate status pjesnika i šale se da ste nasljednik Alekse Šantića.
– To se moj brat jednom našalio i svi sada prenose. Rekao je kako sam ja, poslije Šantića, najveći pjesnik. Pitali su ga je li objektivan ili je to bratski stav.
Aleksa Šantić je živio prije mnogo godina i napravio to što jeste. Sada ga sagledavamo kroz djela. Znate kako, ja imam još mnogo toga raditi i mogu napraviti, da prostite, puno s…. dok ne umrem da bi to neko poslije analizirao.
Nije sramota biti siromašan, sramota je biti poderan i neuredan, kakav smo mi narod.