MANDIĆ: “Srbi su rekli – nikad više sa Hrvatima. I nemojte!”

Kroz povijest su svi pokušaji stvaranja samostalne Hrvatskeuvijek propadali, osim pokreta u NOR-u pod vodstvom komunista koji je Hrvatskoj dao samostalnu republiku kao dobru državicu jedne impozantne srednjoeuropske zemlje. Ali kroz povijest, od stoljeća sedmog, to je šlager koji je uzet kao poluhimna Hrvatske, tu i tamo, svakih 100 godina dogodila bi se grupica nekih ljudi, plemića, koji bi se okupili da idejom da se odcijepe, bilo od Mlečana, Turaka, Austrijanaca, sa idejom da naprave svoju zemlju. Nikad nisu uspjeli. Nikad projekt Hrvatske nije uspijevao do 1945., kaže u ekskluzivnom intervjuu za Nedjeljnik Igor Mandić, jedan od najvećih pisaca i kritičara u bivšoj Jugoslaviji, a Expressintervju prenosimo u cijelosti.

Igor Mandić dolazi u Beograd, i to na promociju svoje knjige “Predsmrtni dnevnik” u ponedjeljak 22. listopada u Centru za kulturnu dekontaminaciju. U razgovoru, za ručkom u njegovom zagrebačkom domu na Črnomercu, kaže da se zaželio Beograda u kojem nije bio godinama. Uz odličan pršut, sireve raznih vrsta, štrukle, pričali smo o postfestumu intervjua i taj bi razgovor također mogao biti pretočen u intervju, jer sve što Mandić kaže je kondenzirano, sažeto bez suvišnog praznog hoda.

Mandić dolazi u Beograd, a u danu intervjua s njim uvjerili smo se da je Beograd nedvosmisleno stigao u Zagreb jer su svi mediji posvetili udarni prostor posljednjoj velikoj jugoslavenskoj divi – Mileni Dravić. Bilo je logično da prvo pitanje bude baš o Mileni.

MARKO PRPIĆ/PIXSELL

Prije desetak minuta, na putu do vas, na parkingu, vidjevši naše beogradske tablice prišla nam je jedna Zagrepčanka i rekla: “Otišla je Milena”. Onda vidimo u današnjim novinama – svi se na naslovnim stranama opraštaju od Milene Dravić. Nas je to malo zbunilo, a vas?Kada su počeli umirati veliki glumci iz bivše Jugoslavije, nastupilo je ovdje slavljenje njihove prošlosti, kao znak nekog otopljenja. Ali nitko ne želi reći da je ta njihova prošlost – prošlost socijalizma i Jugoslavije. Simpatije Hrvatske prema Mileni Dravić svakako su lijepe i dobrodošle, ali vi ste parkirali u garaži velikog stranog trgovinskog lanca.

Da.

Možemo, dakle, reći da su nas opkolili i okupirali trgovinski lanci od Triglava do Đevđelije. A mi zaboravljamo na značenje riječi “lanac”. Mi smo se svi bunili protiv ideje bratstva i jedinstva. Govorilo se da je to nasilno nametnuto, pa smo se hvalili kako smo uspjeli to razbiti, ali umjesto veza bratstva i jedinstva dobili smo lance stranog kapitala koji nas je vezao u jednu ekonomsku cjelinu. Netko bi rekao da je i sama ondašnja Jugoslavija bila ekonomska cjelina. Je, ali to su bili naši proizvodi.

Mi smo naručili veliko istraživanje koje je za nas uradila Ninamedija i u kojem se vidjelo da bi Tito danas pobijedio Vučića, i to bez kampanje. Kako to tumačite? Da li je to samo jugonostalgija?

U socijalističkoj Jugoslaviji postojao je žal za Austrougarskom. Našem seljaku u dalmatinskim i drugim zagorama je više značio car Franjo nego partizanski vođa Tito. Ljudi se vraćaju u prošlost ne bi li pronašli zlatno vrijeme postojanja, a istina je da to zlatno vrijeme nikada nije postojalo. Ta jugonostalgija je u običnom puku, građanstvu, i te kako prisutna, ali nema načina da se artikulira jer prilike zahtijevaju velike sile.

Koliko bi Tito dobio glasova u istoj anketi u Hrvatskoj?

Pa isto. U anketama koje sam objavljivao u svojim knjigama uvijek je Tito bio prvi.

Prije nekoliko mjeseci, uoči turističke sezone, čuli smo mišljenja da je u Hrvatskoj pravi egzodus mladih koji idu da rade u Irsku, a da se u Dalmaciji traže konobari koji u sve većem broju dolaze iz Srbije.

Iseljavanje u Irsku ima neki potmuli podznak. Iz Hrvatske je posljednjih godina iseljeno otprilike Hrvata koliko je Srba istjerano iz Hrvatske. To je jedan simbolični kontraudarac sudbine.

A koliko je problem za današnju Hrvatsku to što gotovo i nema Srba, a ujedno imamo srpske nacionaliste koji proglašavaju najvećom pobjedom Republiku Srpsku, a ne pričaju kako više nema Srba u Sarajevu, ili u Zagrebu?

Ima Srba u Zagrebu ali se oni ne vide. Tu postoji taj grozni izraz “lojalni”. To je ponižavajuće jer je u pitanju “nevidljivi Srbin”. Zbog toga je tolika navala na Milorada Pupovca jer on jedini čini Srbe vidljivima. Drugi su nevidljivi. Jedan od vidljivijih je bio Rade Šerbedžija koji je podnio gomilu uvreda, ali kako je njegova slava rasla, došlo je do ublažavanja nasrtaja.

Ali na Pupovca ne. Naravno da srpske zločine treba procesuirati , ali nigdje se ne spominju zločini koji su napravljeni prema Srbima civilima prije rata. Postojali su odredi smrti i to se zaboravlja u ovom prosvjedu za Vukovar. Srbi su sa 11 do 12 posto populacije u Hrvatskoj po Pavelić- Tuđmanovom sistemu svedeni na četiri posto, pa sada i ispod toga. A broj Srba prije 1991. u Hrvatskoj je bio identičan broju Afroamerikanaca u SAD.

A bez Afroamerikanaca nema Amerike, zar ne?

Naravno. Srbi su sa ostalim narodima i narodnostima izgradili modernu Hrvatsku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Cijeli centar Zagreba je financiran od strane srpske i hebrejske zajednice. Oni su napravili centar Zagreba!

I onda kada “Večernji list” radi listu najvećih Hrvata, prvo ide Tito, koji je vezan za Jugoslaviju, pa onda Nikola Tesla koji je Srbin?

Kad javnost dosta intenzivni masiramo o značaju i vrijednosti jednoga Tesle, onda počnemo razmišljati kako ga cijeli svijet cijeni, po njemu se zovu tvornice i automobili, pa počnemo i mi cijeniti Teslu.

A da li se u tom padu srpskog stanovništva sa 11 posto na četiri postio možda krio i neki novi Tesla?

Može se kriti i nešto gore – genocid. Etničko čišćenje. To je jezivo. Gdje su ti ljudi isparili? Neki za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jasenovcu. Smanjiti toliko postotak stanovništva je stravično. Time je Hrvatska potpuno opustjela, Dalmatinska Zagora, Gorski Kotar, nemaju prvašiće, nema Srba, jer su Srbi uvijek bili na najtežim terenima. Kod nas je uvijek bila zloba da su Srbi u policiji, sudstvu i diplomaciji, što nikada nije bila istina. Hrvati su bili u vrhu jugoslovenske države, to je bilo dosta pravedno raspoređeno. Danas smo ostali blesavi, zabezeknuti. Nije svaki Srbin koji je nestao vrijedan kao Tesla, ali je vrijedan njegov život, jer je ubijen kao civil, ni zbog čega. Najstupidnija je ta religija koja je to nametnula. Crkva je najveći kamen razdora i smutnje na ovim našim prostorima, veći čak i od političkih elita, korumpiranih, koje grabe narodnu muku, a specijalno su pograbili sve što je socijalizam stvorio.

Što Hrvati najviše zamjeraju Srbima?

Nisam se pokušao nikada unijeti niti razumjeti tu skupinu. Tu psihološku sliku nikada nisam razrađivao, ali vidim posljedice te mržnje i netrpeljivosti koje su dovele do građanskog rata. Do jučer smo bili dobri susjedi, išli smo na kave, krštenja, parastose, naši su se mladi ženili i rastavljali, odjednom je on došao po mene i odveo me na neko stratište gdje sam jedva izvukao živu glavu. To se spominje i u Vukovaru, a oni koji su govorili tamo nisu ni sami primijetili, jedan je čovjek opisao kako je njegov najbolji prijatelj, koji je od djetinjstva bio tu, onda ga je on odveo na mjesto zločina i ovaj je preživio. Čak je i na tom prosvjedu u Vukovaru nehotice izbio pojam “građanski rat”, što ne isključuje pojam agresije.

Kod nas su nabrušeni svi na ideju da jedini način na koji možeš opravdati zločine naše, hrvatske, jeste da je to bila srpska agresija. Pa svaki građanski rat ima agresiju, svi ratovi u Europi u posljednjih 500 godina, od Stogodišnjeg do vjerskih. Svi su vođeni sa agresijom. Uvijek mora netko biti taj tko napada, a netko onaj koji se brani. Građanski rat se ne objavljuje. U početku se na svim trima stranama govorilo “nametnuti, prljavi i nepravedni rat”. S vremenom je ta sintagma nestala i sada smo ostali samo na svetosti domovinskog rata. Što je stupidna sintagma jer nijedan rat ne može biti svet. Čak niti njegovi ciljevi ne mogu biti sveti. Niti jednoga rata. Ni agresivnoga ni građanskoga. Ni da je to seljački, težački, intelektualistički rat, ništa se ne mijenja na činjenici da su se potukle dvije etničke grupacije koje su srodne kao prsti na jednoj ruci.

Nova genetska istraživanja pokazuju da su Srbi i Hrvati najbliži narodi u ovoj regiji. Da su Srbima Hrvati čak mnogo bliži nego Crnogorci.

Ja to nisam mislio na znanstvenoj bazi, ja sam to rekao instinktivno, osjećajući to svoje prirodno pravo da Srbe smatram svojom braćom i da je Srbija moja domovina isto kao Hrvatska. Ali ni jedne ni druge ne obožavam. Sve se to svodi samo na uske lokalpatriotske razmjere. Meni je draže Biševo na Jadranu nego predio uz Moravu, tako da je ta podijeljena ljubav kontradiktorna. Srbi nam nedostaju u Hrvatskoj, to je činjenica. Ne samo brojčano, da nam dopune broj stanovnika koji čini jednu državicu moćnijom, nego i svojim intelektualnim potencijalom, koji je uvijek doprinosio mnogo onome što se naziva “hrvatska uljudba”. Jer su Srbi smatrali da su politički građani Hrvatske, kao što je gospodin Pupovac.
Zamislite sada paradoks, na njega je danas kao vidljivog Srbina povik, na njega se nabacuju na Dolcu ostacima hrane, možda somun i burek nije opasno, drugi put može biti kamen u leđa, treći put metak. Zašto? Zato što ga vide. On oličava srpstvo.

Tko to radi?

Ustaše nikako da shvate, ili neoustaše, oni koji su došli u drugom valu ustašizacije, nikako da shvate da su nas Srbi uveli u Europu. Ni Pupovac to neće reći iz svojih političkih razloga. Ali kada je Hrvatsku trebalo primiti u EU 2013. godine, trebalo je i zatvoriti dva posljednja poglavlja, jedno je status nacionalnih manjina; pitali su prvenstveno Srbe. Da su rekli ono što je apsolutna istina, a to je da je ta pozicija strašna, da je loša, ponižavajuća i grozna, mi ne bismo bili primljeni u Europu. Ali Pupovac je kao politički Hrvat, iz želje da zaštiti svoju manjinu, odgovorio pozitivno, da je manjinama u Hrvatskoj dobro.
Hrvatski Srbi pustili su Hrvatsku u Europsku Uniju, a danas ih vrijeđaju kao najgore pse i neprijatelje Hrvatske. Apsurd.

DAVOR VIŠNJIĆ/PIXSELL

Da li mislite da je tragedija što ta Jugoslavija nikada nije probala demokraciju?Demokracija skoro da nikada nije postojala niti igdje postoji, kao klasična, možda neke moderne varijante skandinavskog tipa.

U političkoj teoriji postoji da se Jugoslavija, za razliku od Španjolske, raspala jer je prvo raspisala izbore za republike, pa onda na saveznom nivou..

To je sve preduhitrio Tuđman sa idejom o secesiji, samostalnosti, suverenosti jedne prc-knedle od državice koja je propala po svemu. Ona je propali projekt šovinističko-korumpiranih političkih elita. Tuđman je bio vrlo kratkovidan kao povjesničar, ne shvaćajući da prekidom veza i zabranom druženja sa bilo kim iz bivše Jugoslavije prekida krvotok sebi samome, otkida nekoliko udova na svom vlastitom tijelu, ostaje torzo koji se jedva kreće i krvari svuda, jer su prekinute sve ekonomske i industrijske veze sa preostalim dijelom tijela.

Kako je Tuđman u Beogradu koji vi toliko volite, i koji vas toliko voli, isto vrijeme našao samo mržnju?

Sve ovisi s kakvim uvjerenjem i željom dolaziš. Za razliku od mene, on je bio jako neomiljen u beogradskim krugovima. On je vojnik, špijun, kadrovik koji se pokušava nekako ušmajhlati, umiliti u beogradske intelektualne i kulturne krugove. Njemu to nikako ne uspijeva, možda zbog suhoparnog držanja, stava i mišljenja, pa onda i prvog izraženog nacionalizma koji će otvoreno buknuti kada se vrati u Zagreb. Kod mene to nije bio slučaj. Beograd je imao simpatije prema meni jer ja imam simpatije prema Beogradu.

Vama su prijatelji bili i Momo Kapor i Dobrica Ćosić. Kako je izgledala ta repriza devedesetih, taj susret?

Tužan i srdačan, ako može biti i jedno i drugo. Sa Momom je bio mnogo sentimentalniji, a sa Dobricom racionalan i uvijek politički ozbiljan. Nisam radio bilješke tada, mi smo se družili po nekom osjećaju međusobne privlačnosti, intelektualne i ljudske, a ne zato da bismo jedan drugom služili ili pravili usluge. Doduše, jesam u NIN-u pisao pohvalno o tri njegove knjige. Imali smo neke prirodne međusobne simpatije koje su se izražavale u drugarstvu.

Ono je živo isto koliko i ja. Kada sam se s njim upoznao preko Jove Draškovića, psihijatra iz Šibenika, koji je u svom gradu danas nepoznar, nepriznat, autoran, gurnut u zaborav memorije, čovjek koji je bio dobroljubiv i mirotvoran, i dan-danas ga se po usputnim prikazima naziva zloglasnim. Preko Jovana do Dobrice se razvio trokut naših prijateljstava i trajao je dok je moglo. Svaki put kad sam dolazio u Beograd sa Slavicom, svojom suprugom, bili smo pozivani kod njih ili su nas vodili van sa prijateljima.

Da li onda raspad Jugoslavije doživljavate i kao poraz svoje generacije i posebno jednog intelektualnog kruga kome ste i sami pripadali.

Mi smo bili mala grupa pisaca koja nije mogla to zamisliti. Moje je vlastito razočaranje, moje tmurno osjećanje o lošem današnjem stanju zemlje u kojoj sam sudbinski rođen i koje se ne odričem, ali je nemam zašto voljeti, da je sve to skupa propalo. Kroz povijest su svi pokušaji stvaranja samostalne Hrvatske uvijek propadali, osim pokreta u NOR-u pod vodstvom komunista koji je Hrvatskoj dao samostalnu republiku kao dobru državicu jedne impozantne srednjoeuropske zemlje. Ali kroz povijest, od stoljeća sedmog, to je šlager koji je uzet kao poluhimna Hrvatske, tu i tamo, svakih sto godina dogodila bi se grupica nekih ljudi, plemića, koji bi se okupili sa idejom da se odcijepe, bilo od Mlečana, Turaka, Austrijanaca, sa idejom da naprave svoju zemlju. Nikada nisu uspjeli. Nikada projekt Hrvatske nije uspijevao do 1945., na temeljima 1941., i početka otpora fašizmu i nacizmu. I ovaj projekt je propao, i to priznaju čak i ustašoidi. Mi imamo nekoliko dobrih ustašoidnih novina, koje kupujem da bih razlikovao smeće od cvijeća. Čak i kod njih se nazire stravična rezignacija. Kažu, nismo se borili za ovu zemlju. A za koju ste se to borili? Kao da je u građanskom ratu postojao neki plan. Oni su se odupirali napadima JNA i paravojnih postrojbi, onda se niste opirali sa planom i idejom, jer nije bilo nikakvog idejnog ljepila koje bi te buntovnike, te hrvatske ustanike, vodilo nekom cilju. To je bila borba za goli život, s jedne i s druge strane. Ako ti netko dođe na vrata i pobije ti cijelu porodicu, ti se boriš za život, ne za neku ideju. Borba za samostalnu Hrvatsku je naknadno rekonstruirani mit, a od mitova se živi tisućama godina.

Kako tumačite kada Momo Kapor u tom trenutku postaje srpski nacionalista?

Nisam primijetio da je bio nacionalista. Ono što sam čitao od njega je bilo čisto. A u nešto političke publicistike koju je objavljivao u ono vrijeme kada se družio po Palama i zalazio u Crnu Goru, nisam naišao ni na jednu rečenicu mržnje prema nekom narodu ili nešto što bi sugeriralo ili ostvarivalo neku prijetnju bilo kome za bilo što. Moma je bio vic-maher i šarmer, nimalo ozbiljno političko biće. On je preko glave pregrmio jedva nekako sve sa tim šaljivim stavom. Ali kako je rekla moja Slavica kad je pisala u “Splitskim novinama”, prije će Hrvati zaboraviti zvončiće Milana Martića nego viceve Mome Kapora. Jer Momo je napravio dosta viceva i na naš račun, kao i o Srbima. A famozni zvončići, rasprskavajuće granate, koje je ta budaletina Martić izbacio kao idiotski čin primitivne osvete. On je platio svoju sudbinu. Ali više se pamti neki Momin vic.
Ljudi mrze šarm. Svi ga žele imati, a nitko ga ne može steći. A oni koji ga steknu su objekti obožavanja, ali i mržnje. Njih obožavaju u mržnji i mrze u ljubavi. To je bila njegova osobina.

Tko vas je razočarao od prijatelja u Beogradu?

Neki građanski intelektualci koji su prešli u rojalističke vode. Pokojni Nikola Milošević, koji mi je neko vrijeme bio čak i uzor. Sretali smo se mnogo po Beogradu, ono malo što sam mogao da pridonesem intelektualnom nivou, od njega sam mogao učiti. To mi se sviđalo. Ali kada je prešao u te rojalističke sfere, to prijateljstvo je puklo. Nisam ga ni vidio nakon 1996.

U vašoj posljednjoj knjizi piše o smrti…

Moja prva autobiografska knjiga “Sebi pod kožu” bila je bestseler u Beogradu 2006. godine. Ne kao chick-lit. Ali bila je literarno, intelektualistički bestseler. Kada je bila promocija u Akademiji, promet je zakrčio čitavu ulicu, pucala su stakla na izlazima, prodavala se kao alva.

PETAR GLEBOV (PIXSELL)

Što ako ne umrete još dvadeset godina?Već se moram ispričati što sam pogriješio u knjizi, računao sam svoju smrt u 76. godini jer sam htio biti pošteni građanin pa da umrem u okvirima statistike, a te se godine govorilo o tome da muškarci umiru sa 76 godina. Bio je red da ja umrem tako. Moji prijatelji su umrli. Nije mi pošlo za rukom. Ova je knjiga strahovito dobro upalila. Kako je smrt tiražna, to je nevjerojatno. Stvar koju sam prvi otkrio bila je mračna strana tabuizirane teme smrti, kao nečega što je privlačno erotično. To je misterij.

Što je tu privlačno?

Postoje razne epohe kroz povijest kada je smrt važna društvena tema i kada pada u zaborav. Već me je i sada ponovno sramota nakon svih ovih sranja koja su se dogodila u Hrvatskoj i Bosni govoriti o individualnim smrtima, koje su otkrivene. Što ćemo sa grobljem Jasenovca? Kao što je Teodor Adorno rekao, pogrešno, nakon Auschwitza se više ne može pisati poeziju, tako sam mogao i ja reći da se nakon Jasenovca više ne može pisati prozu. Onda je Jasenovac počeo padati u zaborav iz ovih ili onih razloga, uglavnom loših razloga. Znate tko je rekao da je put u pakao popločan najboljim namjerama? Svi misle da je to rekao Samuel Johnson, veliki lingvist iz 18. stoljeća, ali pravi izvor je sveti Bernard, koji je bio veliki zagovornik Drugog križarskog rata. U prvom mu je poginuo otac, kao vitez, i on ima taj citat. Pakao je popločan dobrim namjerama, to je njegov citat, jer on dobro zna što govori, očigledno, jer u Prvom križarskom ratu, takozvani bogobojazni zapadnjaci kada su zauzeli Jeruzalem, tada su ljudi i konji gacali do koljena kroz rijeke krvi. I taj Bernard je bio zagovornik drugog rata, onog u kojem su se križari načisto osramotili.

A što je za vas danas Jasenovac?

Kako je priča o Jasenovcu kod nas čak proglašena mitom, jer revizionistička pseudoustašija ili prava ustašija pokušava razmontirati istinu o Jasenovcu, i tek kao zreo čovjek trebao sam da nakon takvog kolektivnog zločina više nije moguće pisati. U tom općem zaboravu kolektivne smrti, ali i našeg nesretnog bratoubilačkog rata, sinula mi je ideja pred kraj mog životnog vijeka da se potrudim oko razjašnjavanja sebi i drugima što se kroz povijest ljudske misli govorilo i pretpostavljalo o smrti. Stvar vrlo složena za moju malenkost. Nisam ni namjeravao biti ravan tim velikim knjigama, namjeravao sam napisati beletrističku verziju, vlastitu, odnosa prema starosti, samoubojstvu i smrti, ali ne tako da budem pametan tako da to pokazujem drugima baratajući tom literaturom kao goluždravo pile okićeno perjem, nego sam htio kroz vlastito iskustvo, a imam ga u životu, sve tri dimenzije sadržane – starenje na prvom mjestu, samoubojstvo u obitelji, a smrt pred vratima.

A kojim vratima? Ta pitanja zvuče kontradiktorno. Tko zna nešto o smrti, nitko ne zna jer nam se nitko nije vratio da nam kaže što je smrt i kako je tamo, čak ni onaj protagonista od prije dvije tisuće godina, samo što je kasnije crkva razradila ideju da je smrt vjernicima kazna za spolnost, sa spolnošću je smrt ušla u ljudski život. Od Svetog Augustina do danas, to je temelj crkvenog učenja o smrti. Smrt je kazna za istočni grijeh. Naravno da sam se udaljio od toga i pokušao sam na osnovi antičke, stoičke i epikurejske filozofije razmatrati ta pitanja, radeći ne znanstvenu, ne filozofsku niti antropološku studiju, već beletrizirati vlastiti život kroz sve te teme. Svaki student će vam danas na Googleu pronaći 1.500 citata o smrti, samoubojstvu, ali što će s time? Informacija je najveće smeće kad ne znaš što s njome napraviti. Zašto tražiš, zašto bi to htio upotrijebiti, tek onda to vrijedi

Zar nije najveći ljudski strah upravo strah od smrti?

Ja nemam strah. Mislim da sam to pokušao objasniti na mnogo mjesta u knjizi. Kako ćeš se bojati nečega što ne poznaješ? Znam što bi značilo slomiti nogu, toga se bojim, bojim se gripe, strah me je zubobolje, te strahove poznajem. Smrt ne poznajem. To je samo riječ, kaže Epikur, on je kamen temeljac moje knjige. To je zadnja riječ na mojoj sahrani, ako je netko bude htio pročitati. Kao što iza riječi Bog ne stoji ništa, tako ni iza smrti ne stoji ništa. To su dvije praznine koje u nekim periodima ispunjavaju ljudske živote pojedinačno i kolektivno.

Da li još imate simpatije za Putina?

Imam više za njega nego za Trumpa, jasna stvar. Simpatije se ne mogu objasniti kao što ni zašto više voliš plavuše od crnki. Imam simpatije za njega u svim njegovim oblicima djelovanja. Ali o kojima malo znam, ja sam samo čitaoc novina i gledatelj televizije. Nisam političko lice ni neki faktor.

Niste politički faktor, ali imamo vas u političkim bilancama, i Stipe Šuvar vas je stavio u “Bijelu knjigu”.

Je, ali smo se poslije ponovno pomirili.

Što vam je zamjerano u socijalizmu?

Zamjeran mi je antikomunizam, koji je bio izražen kroz građanski otpor komunizmu. Jer u Hrvatskoj sličnih primjera ima vrlo malo. Bilo je antikomunističkih proglasa u Hrvatskoj, ali kroz nacionalizam. A onda se Stipi i Dušanu Dragosavcu učinilo da u mom otporu komunizmu oni slute nacionalističke crte. Stipe je tek tijekom rata i nakon mog odlaska u Srbiju shvatio da je moj antikomunizam bio građanski, na građanskim osnovama. Uglavnom, bio sam jedno vrijeme na toj crnoj listi, kao prokazani antikomunist. Tako su me prozvali oni koji su poslije bili demokrati.

A koliko je vama današnji svijet težak jer u njemu može sve osim ljevice? Može Pinochet, ali ne može Allende. Može i Putin i današnja Kina, ali ne može Chavez.

To je dobro definirano. Težak mi je. Preživljavam kao penzioner. Ako ne propadnemo “tutti quanti”, onda će još neko vrijeme trajati. Osjećam se užasno bijedno i jadno. Ne mogu se ni sa kime udruživati, čak i da postoji ljevičarska partija, ja ne bih bio u njoj. I proje početka bilo kakvih političkih nemira u Hrvatskoj dao sam intervju sarajevskom časopisu “Valter” u kojem sam rekao da jedva čekam da bude stotinu partija, pa da se ne učlanim niti u jednu.

Isto je i u glazbi. Danas je Bajaga nepoželjan u Hrvatskoj, a poželjan je srpski folk.

Normalno kad taj glas naroda potpuno struji ka nečemu što smatra sebi srodnim. A samo neoustaška elita koja je kod nas na vlasti, vezana sa crkvom, katolibani, ona nameće javnom mnijenju drugačiju sliku o Srbiji, srpskim kulturnim prilikama i idejama i onome što je važno za Srbiju. Nama se u medijima serviraju sve lažne i krive slike o Srbiji. Dezinformacije. Ne možeš doći do istine. I knjigama je prekinut dotok.

Koji je najveći srpski roman?

Crnjanski. “Roman o Londonu”.

Ako su Srbi bili ulaznica Hrvatskoj za EU, kako onda gledate što je Srbiji očigledno Kosovo, kojeg se mora odreći?

To je teško pitanje za mene. Kosovo je srpsko, ja drugo ne znam. Ne mogu o toj takozvanoj državi razgovarati.

Da li ste poznavali Crnjanskog?

Sreo sam ga samo jednom u vašoj gradskoj vijećnici, na Andrićevom vijencu, jer sam bio u žiriju kada smo mu dodijelili nagradu za “Roman o Londonu”. Stajali smo dvije-tri minute. Bio sam najmlađi član žirija inače, pa se nisam niti usudio ozbiljnije s njime razgovarati.

BORIS ŠČITAR/ PIXSELL

Pekića?Poznavao sam ga.

Kakvo je bilo druženje s njim?

Umjereno, kavansko.

Dosta se ponovno priča o Mihizu kao najtalentiranijem, ali koji je knjige pisao drugima, a nikada nije uspio sebi.

Jedna vrsta samozatajnosti, asketski intelektualac, po svemu, fizički i duhovno. Posebna vrsta, neka vrsta književnog sveca.

Kako vam izgleda današnja “štampa”? Bili ste glavni urednik “Vjesnika”, kojeg danas više nema?

Katastrofa. Strani vlasnici, dva velika koncerna preuzeli su dnevne novine i tjednike sa domaćom upravo, koja se ovamo-onamo mijenja, kako kada. Ali imamo čitav niz dobrih pisaca koji su se mimikrijom uspjeli snaći i u takvim situacijama, kao što sam se ja u socijalizmu snalazio, čak i u nezgodnim okolnostima po sebe, makar da me je pratio i neki odbojni glas.

Što biste kao urednik danas savjetovali Jergoviću, na primjer? Sigurno i njega svrstavate u tu grupu?

Apsolutno, on je u dva-tri prva. Ali mu ništa ne bih savjetovao, nego bih ga poticao. No, on ima strahovitu energiju, vrlo se često izražava i mnogo piše.

A kako biste sebe najavili na naslovnoj stranici “Nedeljnika”?

Ma nemojte me zafrkavati, ovako ružnog ćete staviti na naslovnu stranu. Najavio bih sebe nekom rečenicom iz teksta, to je vaša stvar, u to ne ulazim…

Mi smo mislili da vas najavimo: “Igor Mandić, posljednji Jugoslaven?”

Ne, ne. Predzadnji, ha-ha-ha…

A da li je moguća Jugoslavija u budućnosti…?

Onakva kakve je bila, nije. Prvo, Srbin neće sa Hrvatima. Postoji zakletva – nikad više sa Hrvatima. Zar nije tako? Prema tome, uzalud je navlačiti mene na tako tanak led. Srbi su rekli – nikad više sa Hrvatima. I ja se slažem. Nemojte! Osim pod nekim vrlo teškim uvjetima i obvezama, ali samo tako – ne.