Predsjednica udruge “Majke Srebrenice” Hatidža Mehmedović, jedna od žena koje su postale simbol borbe za očuvanje uspomena na žrtve genocida nad Bošnjacima iz 1995. godine, umrla je u sarajevskom Kliničkom centru, gdje se liječila od teške bolesti.
Rat u Bosni i Hercegovini nikome nije donio dobro, a posebno je to vidljivo na području Podrinja, u Srebrenici, gdje je ’90-ih godina počinjen genocid. Ona je jedna od majki Srebrenice kojoj je zločinačka ruka uzela najmilije. Uzeli su joj sinove i muža. U nedjelju navečer, 22. srpnja, i ona je otišla na bolji svijet.
U 19:30 sati prestalo je kucati srce srebreničke majke Hatidže Mehmedović koja je preminula nakon duge i teške bolesti u bolnici Koševo u Sarajevu, a bolest je bila duga onoliko koliko i njena borba za istinu – skoro dvije decenije.
Željela je Hatidža dokazati da je u “njenoj” Srebrenici počinjen genocid. Da je zločinačka ruka te ’95. godine ubila njene sinove Almira i Azmira i muža Abdulaha. I ne samo njih. Mnoge muževe, sinove, očeve, djedove…
..
Dokazala je to Hatidža kome je trebala, ali onima koji bi se najviše trebali osjećati prozvanim zbog toga, nije uspjela. Otišla je prerano, ali je iza sebe ostavila snažne, hrabre i majčinske poruke istine i pravde, istine i pravde i ponovo istine i pravde.
Fotografije njenih sinova i muža stajali su u njenoj porodičnoj kući u Srebrenici – na vitrini. Tri imena i bezbroj besanih noći.
“Voljela bih danas jedno moje dijete, nego čitav svijet i tako svaka majka, bez obzira kako se zvala. U nekoga je poginulo dijete zato što je moralo tamo ići, jer ga je neko tjerao, moji su poginuli samo zato što su se zvali kako su se zvali. Njima nije uzeto oružje iz ruku, njima je iz ruku uzeta olovka. I nikad neću oprostiti! Onima koji su to uradili neka Bog sudi, ali njihovoj djeci Bog dao svako dobro. Neko je dao zeleno svjetlo da se radi što se radilo, to je neka viša politika koju ja ne razumijem, ali šteta… Kažu, ne moramo gledati što se desilo”, pričala je nekada ova majka Srebrenice.
Od starijega sina Azmira, ukopane su samo dvije kosti, a rekli su joj da si od muža toliko našli, dok je od mlađeg sina Almira nađeno cijelo tijelo.
I pored toga što je ostala sama bez ikoga, u Srebrenicu,, u naselje Vidikovac, vratila se prije 15 godina kako bi nastavila borbu za istinu i pravdu. Često je znala kazati: “Ja svojih nemam, ali ste svi moji, svi ste vi moja djeca”.
U naselju Vidikovac živjela je sama, ali joj je sin Almir ostavio nešto u amanet. Tokom svih ovih godina Hatidži su društvo pravile tri jele koje je u dvorištu kuće posadio Almir dok je išao u školu. Pričala je Hatidža kako grli tri jele i zamišlja da grli svoga Almira, svoga Azmira, svoga Abdulaha. Ispričala je jednom da joj je Almir rekao da će se oženiti kada jele porastu. Almir to nije dočekao, a ni Hatidža. Tri jele, tri mušketira – Almira, Azmira i Abdulaha, Hatidža je prije dvije godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.
“Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima su vezali ruke i oči, a onda pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne”, pričala je Mehmedović.
Jedina želja joj je ostala da se domaći i međunarodni dužnosnici prema Srebrenici prestanu ponašati kao do sada. Da stradanje i patnju povratnika političari ne koriste za svoje pozicije i da Srebrenica ne bude aktuelna samo uoči 11. srpnja i na dan dženaze.
Ono što je Hatidža preživjela ’90-ih godina u Podrinju, njen gubitak, nijedna sudska i državna odluka ne može nadomjestiti. Ranu na srcu joj ne može sašiti. S ranom na srcu Hatidža će se za svoja tri mušketira s velikim A boriti na boljem svijetu./radiosarajevo.ba/
wpDiscuz