Mohamedou Ould Slahi 14 je godina proveo bez dokaza i suđenja u zloglasnom američkom zatvoru Guantánamo Bay: ‘Cijela moja priča bila je nasilje nad mojim tijelom, mojom nevinošću, članovima moje obitelji, a nikada nisam ništa učinio SAD-u. Moj film je pobjeda nenasilja, to je pobjeda pera’
Zaboravite Suđenje Čikaškoj sedmorici (The Trial of The Chicago 7), zaboravite Judu i crnog mesiju (Judas and the Black Messiah).
Pravu nelagodu i nervozno komešanje za svaku američku vlast s barem temeljnom sposobnošću osjećaja grižnje savjesti trebao bi izazvati Mauritanac (The Mauritanian, 2021.), pravna i zatvorska drama koja podsjeća koliko je lako čak i razvikanim demokracijama prijeći na tamnu stranu i od žrtve postati tiraninom.
Nije to zbog toga što bi bio tehnički i estetski superiornije izveden film, jer to nije, već iz razloga što ostavlja dojam stvarne aktualnosti, kakvu prva dva filma zbog veće povijesne udaljenosti događaja tek neizravno posjeduju, kroz kontekstualno i simboličko značenje. U vremenu beskrajnog „rata protiv terorizma“ obilježenog paradoksima i kontroverzama, Mauritanac djeluje subverzivno obrtanjem proširenih narativa o dobru i zlu, dajući ljudsko lice onima koji su u tom procesu zbog svoje prošlosti, asocijacija, vjerske i etničke pripadnosti dehumanizirani, i istovremeno raskrinkavajući užasavajuću masku nemilosrdnog sustava.
“Mislim da bih zatvorio Guantánamo prvog dana”, priznao je 2015. bivši američki predsjednik Barack Obama, odgovarajući na pitanje što bi, gledajući unazad, savjetovao sam sebi u treutku kada je po prvi put ulazio u Bijelu kuću. Ironično, usprkos željama da ga zatvori i svijesti da je taj pritvorski kamp potkopao moralni autoritet SAD-a, upravo vlada dobitnika Nobelove nagrade za mir žalila se na odluku suda o oslobađanju Mauritanca Mohamedoua Oulda Slahija koji je bez dokaza i suđenja godinama trunio u ozloglašenom i još uvijek funkcionalnom američkom zatvoru. Slahi je pri tome bio podvrgnut neuhumanim postupanjima, mučenjima, prijetnjama i brutalnom zlostavljanu s ciljem ishođenja priznanja da je bio jedan od ključnih ljudi odgovornih za terorističke napade Al Quaide na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine.
Bez obzira na povremeno prakticiranje fašističkih metoda borbe protiv protivnika, na propagiranje šovinističke politike „mi protiv njih“ i montirane procese kakvih se ne bi sramili ni najokorjeliji totalitaristi, mora se priznati da je SAD, između ostalog, zadržao sposobnost samokritike kroz sustavne mehanizme, umjetničke medije poput filma te kulturni, politički i religijski pluralizam, što je svakako znak otvorenog društva. Primjerice, ponešto inspiriran stvarnim događajima oko maltretiranja marinca u vojnoj bazi Guantánamo Bay, Malo dobrih ljudi (A Few Good Men) još je 1992. godine kroz fikciju upozoravao na opasnost situacije ako krivi ljudi na vojnim položajima pomisle da su nelegalne metode moralno opravdane u svrhu navodnog čuvanja slobode i sigurnosti nacije.
Nasilje nad tijelom
Interesantno je da su se baš do 1992. kontroverzni priručnici za ispitivanje američke vojske i CIA-e, poznati i kao „priručnici za mučenje“, koristili pri obučavanju obavještajaca. Pentagon ih je pod pritiskom deklasificirao tek nekoliko godina kasnije, a otkrilo se da su sadržavali zagovaranje nedemokratskih metoda u obrani demokracije kao i savjete oko prisilnih tehnika ispitivanja uhićenih osumnjičenika poput upotrebe električnih šokova, prijetnji, zastrašivanja, korištenja izolacije, lišavanja normalnih rutina poput spavanja, hranjenja itd. Pa, ipak, tko je mogao pomisliti da bi američka vlada nakon kaosa izazvanog terorističkim udarom 2001. pokrenula toliko široke programe otmica i prebacivanja osumnjičenih iz jedne u drugu zemlju radi ispitivanja putem torture, a onda i zataškavala te štitila svoje odgovorre dužnosnike?
“Ne vjerujem u nasilje, ali cijela moja priča bila je nasilje nad mojim tijelom, mojom nevinošću, članovima moje obitelji, a nikada nisam ništa učinio SAD-u. Moj film je pobjeda nenasilja, to je pobjeda pera”, rekao je za BBC Slahi, čiji su memoari „Dnevnik iz Guantanama“ adaptirani u dojmljiv film pod režiserskom palicom Kevina Macdolanda.
Protivno pravnom načelu habeas corpus (lat. „imaj tijelo“), koji štiti osobnu slobodu od samovoljna postupanja izvršne vlasti te uključuje zabranu uhićenja bez sudskoga naloga, duljeg zadržavanja u pritvoru bez ozbiljnih dokaza i zabranu maltretiranje u istrazi, Amerikanci su dva mjeseca nakon 11. rujna, da se poslužim slavnim riječima Vladimira Šeksa, „locirali, identificirali, uhitili i transferirali“ Slahija u zatvor u Jordanu, zatim u Afganista te u konačnici u zatvor Guantánamo Bay. Tamo je proveo 14 godina bez optužnice i suđenja, ali i tijekom tajne istrage doživio stravična iživljavanja i zlostavljanja koja su ga u konačnici dovela u takvo mentalno stanje da je pokleknuo i priznao kaznena djela za koja uopće nije kriv.
Sjajna gluma Tahara Rahima
Slahija je vraški dobro utjelovio francuski glumac alžirskog porijekla Tahar Rahim koji je zbog toga s pravom zaslužio mnoštvo kritičkih pohvala te nominacije za glumca godine Londonskog kruga filmskih kritičara i za najboljeg glumca u kategoriji drame nagrade Zlatni globus. Ljepota njegove izvedbe kojom je prenio ljepotu Slahijeve osobnosti bez sumnje uzdigla je i sam film iznad prosjeka. Uz briljantnog Rahima tu je i izvrsna Judy Foster u ulozi ambiciozne, inteligentne američke odvjetnice Nancy Hollander koja sa svojom suradnicom Teri Duncan (Shailene Woodley) prvenstveno pokušava obraniti vladavinu prava, neovisno o Slahijevoj nevinosti. Nancy je simbol dužnosne etike, djelovanja prema principima i afirmiranja pravičnosti. Na suprotnoj strani argumenta stoji, između ostalih, vojni tužitelj Lt. Colonel Stuart Couch s ciljem podizanja optužnice protiv Slahija na ratnom sudu koja bi rezultirala smrtnom kaznom. Posvećenog, ali srećom i savjesnog tužitelja solidno je utjelovio engleski glumac Benedict Cumberbatch koji je demonstrirao dobru, ali pomalo izvještačenu sposobnost imitacije južnjačkog naglaska.
Film je dosta tradicionalno snimljen, većim dijelom nefilmično i s primarnim fokusom na dijaloge između likova, pravne rasprave te prisjećanje na prošle događaje. Fotografija je doduše vrlo dobra, kao i montaža, a pozitivan je i pristup pripovjedanju priče. Naime, gledatelju je već na početku nizom informacija potaknuta sumnja u Slahijevu umiješanost u terorističke napade, što pojačava i činjenica da je početkom 1990-ih kratko vrijeme bio povezan s Al Quaidom te da je prihvatio poziv s telefona Osame bin Ladena.
No, kroz postupno izlaganje, koje se nekome možda može učiniti monotono, polagano i dosadno, te retrospektivne prizore prošlosti, film izaziva gledatelja na preispitivanje i mijenjanje početnih vjerovanja. Slahi se 1991. pridružio mudžahedinima koje su podupirali i finacirali Amerikanci u borbi protiv komunista u Afganistanu te se 1992. vratio u Njemačku. Sjećanja su pri tome namjerno prikazana tradicionalno televizijskim, suženim formatom 4:3, svojstvom slike s kojom autori, ovisno o sadržaju, ili pojačavaju klaustrofobičan dojam zatvorenosti i suženosti prostora ili uz mijenjanje kvalitete fotografije ukazuju na ograničenu narav pamćenja.
Etičnost mučenja
Ako se film možda i doimao pomalo dosadan i bez jasnog cilja, jednom kada uhvati zamah u zadnjoj četvrtini postaje jasna opravdanost sporijeg ritma pripovijedanja. Trenutak je to kada redatelj privremeno razbija tradicionalni način izlaganja, čineći učinke prizora sadističkog mučenja u svrhu ispitivanja, kako formalno tako i sadržajno, tim više dojmljivijima. Okrutnost metoda, poput nasilnog gutanja vode, silovanja, deprivacije spavanja i hranjenja, izlaganja intenzivnim bljeskovima svjetlosti i žestokoj metal glazbi i sl., izložena je brzim rezovima, distorzijama slike, neobičnim kutevima snimanja i drugim audio-vizualnim tehnikama na toliko neugodan način da u samom gledalju pobuđuje odbojnost, gađenje, suosjećanje i revolt. Snaga ovog filma ogleda se u pružanju vrlo utjecajnog “živog” primjera koji na emocionalnoj razini argumentira u prilog zabrani “teroriziranja” osumnjičenih za terorizam, kako zbog patnje mogućih nevinih osoba tako i nepouzdanosti svjedočanstava dobivenih tim sredstvima.
Rasprava o etičnosti mučenja, tj. opravdanosti torture kao nanošenja boli i patnje radi dolaženja do određenih bitnih informacija, ponovno je aktualizirana napadima 11. rujna. Neuroznanstvenik i filozof Sam Harris izazvao je dosta reakcija tekstom gdje je iznio varijacije klasičnog argumenta, poznat kao “slučaj tempirane bombe”, u prilog obrani mučenja određenih kriminalaca i vojnih zatvorenika u modernom ratovanju.
Uspoređujući torturu s kolateralnim žrtvama ratovanja, Harris cilja na intuicije o opravdanosti mučenja u onim scenarijima kada bi nečinjenje uzrokovalo daleko veće nesreće i patnje ljudi. Doista, moguće je zamisliti neke granične scenarije gdje se čini da tortura postaje moralni imperativ, bez obzira na sve rizike kao što su davanje netočnih informacija pod prisilom i mučenje krivih osoba. Posebice u kontekstu terorističkih napada pri kojima se ne biraju sredstva i ciljevi, tipični primjeri kada bi tortura mogla biti moralno opravdana bili bi slučaj postavljene bombe u dječjem vrtiću, nuklearne bombe koja bi prijetila cijeloj državi i sl.
Problem je što ponekad nije jednostavno odvagnuti troškove i koristi takvog čina, koliko daleko mogu otići metode mučenja, a postoji i ozbiljna opasnost od zlouporabe pozicije i moći, na što upozorava i Mauritanac. Nameće se i pitanje ne bi li možda bilo fer da su i sami mučitelji u svrhu vježbe prošli jednako takvo mučenje? Poznati novinar, pokojni Christopher Hitchens imao je dovoljno hrabrosti testirati u praksi odvažnu vlastitu tezu da “waterboarding” nije mučenje, iako je kao tehnika mučenja polijevanjem vodom poznato još od Španjolske inkvizicije, a američke specijalne jedinice primjenjivale su ga do 2007. godine tijekom vježbi preživljavanja. Nije trebalo dugo čekati da nakon proživljenog iskustva, u članku “Believe me, It’s Torture” za Vanity Fair, Hitchens prizna da je to doista jedna vrsta torture koja može uzrokovati ozbiljne fizičke i emocionalne rane.
Mauritanac je također moćna filmska posveta slobodi. Prikazuje fragmente života čovjeka koji je sačuvao veličanstvenu ljepotu duše usprkos svim nepravdavama i proživljenim okrutnostima. Nenametljivo nas podsjeća koliko je važno u trenucima nesreće i otvaranja ponora zadržati prisebnost, optimizam i usmjerenost prema vrijednom, plemenitom i dobrom cilju. Godine u zatvoru Mohamedou je iskoristio na najbolji mogući način, za učenje, pisanje i borbu za istinu i pravednost. Pri tome je zadržao osmijeh na licu, smisao za humor i optimističnu dobrotu u očima, shvaćajući da je sloboda u potpunosti moguća samo ako iskreno oprosti svojim tamničarima bez obzira na sve što su mu napravili.
wpDiscuz
