Kada su se narodi BiH pripremali za rat početkom devedesetih, bilo oružjem, voljom, novcem ili religijom, jednog su resursa imali u izobilju – ljudi. Gradovi i sela su bili puni mladih ljudi spremnih na obranu svog nacionalnog dostojanstva.
Kada ih se mobiliziralo za rat, nacionalni zanos se lako podizao upozorenjima o „brojnosti i snazi” onih drugih. Statistika je takva da omogućuje sve vrste manipulacija… Upravo je zbog straha brojnosti, najzastupljeniji ratni zločin bilo – protjerivanje. Nisu pobijeni svi, nisu silovani svi, pa nisu čak ni opljačkani svi. Ali svi koji su mogli biti protjerani – protjerani su, kako bi se brojnost dovela u sklad sa nacionalnim politikama.
__________piše: mr. sc. Tvrtko Milović, Facebook blog
Tapirova koža
Rezultate tih progona vidjet ćemo uskoro, kada se smiluju objaviti rezultate popisa stanovništvo. Ne treba imati iluzije: 90 posto općina u BiH imat će uvjelrjivuu većinu jedne etničke skupine. Od famozne tigrove kože ostala je koža tapira – crno bijelo krzno, s tek dvije tri fleke na pogrešnoj strani.
„Tapirova” koža razlikuje se od „tigrove” ne samo po rasporedu boja, nego i po demografskoj potenciji. Naime, zemlja je ispražnjena od stanovništva! Kako bi danas zvučali predratni ratohuškački argumenti: „Uzet će nam zemlju”, „Svi će se naseliti ovdje”, „Bit ćemo manjina” i slični!? Pa, iako ih se još može čuti, posve su besmisleni.
Podaci Merhunise Zukić (poznajući kapacitete njenog udruženja, podaci su neprecizni ali pouzdani) govore o skoro 70.000 uglavnom mladih, bez obzira na naciju, koji su napustili BiH posljednje dvije-tri godine. Svjedoci smo iz svog susjedstva da ljudi stalno idu.
Hrvati, kojih je najmanje, najbolnije osjete svaki odlazak. Ali odlasci su masovni u svim dijelovima BiH. Navala srednjoškolaca u medicinske škole samo je dobar pokazatelj dugoročne namjere mladih ljudi da odu. Još masovniji upisi u škole njemačkog jezika pokazuju namjere i onih starije generacije da odsele. Ipak, masovnost odlaska radno sposobnog stanovništva iz BiH najbolje se osjeti na tržištu roba i usluga. Gotovo da nema privredne sfere u kojoj nije došlo do pada prometa od minimalno 10 posto. Na kraju, tko ne vjeruje, neka pogleda proračunske prihode.
Mir bjesni nemilice
Gospodarska aktivnost zemlje je dramatično pala posljednje dvije godine. Nema boljeg preduvjeta za mir: niti ima vojno sposobnih ljudi, niti postoje ekonomski preduvjeti za rat. Predratni argumenti tako otpadaju jedan za drugim: nema se tko naseliti na „tuđe” područje! Više ni jedna etnička skupina nema demografski kapacitet da „preotme” neko područje. Popis je pokazao da samo u Zenici nedostaje 40.000 prijeratnih stanovnika. U četiri sarajevske gradske općine minus u odnosu na 1991. se penje na 60.000! O provinciji da ne govorimo.
Rat dakle možemo isključiti kao moguć. Jasno, moguće ga je uvesti, ali i to netko treba platiti. Još koji mjesec i umirovljenici će početi umirati od gladi, jer punjenje prihoda mirovinskog fonda su sve tanja, a i proračun neće dugo izdržati da krpa manjak za mirovine. Iz kojeg bi se fonda mogla izvesti ijedna priprema za rat!?
Svako malo procure vijesti o bijednom stanju spremnosti Oružanih snaga. Kantonalne policije na crpkama toče po 10 KM goriva, a udaljenija područja općina više uopće ne obilaze. Količina lijekova u domovima zdravlja je ograničena, pa svakog ponedjeljka ispred domova zdravlja vlada jagma: tko ne dobije lijek mora ga kupiti. Obrazovni sistem je na izdisaju po dvije linije: nema para za plaće i nema djece koju bi se obrazovalo. Svake godine upisuje se manje učenika. Ako je manjak učenika izražen u glavnom (i najvećem) gradu, kako je tek drugdje…
Zbog ovakvog stanja u pojedinim sektorima, iluzija je očekivati bilo kakve infrastrukturne investicije. Čini se i da smo sa ozbiljnijim investicijama u cestogradnji završili. Ali unatoč svemu ovom, javna administracija raste.
Kao društvo, ne samo da smo potpuno nesposobni za neki sukob, nego smo nesposobni i za pomoć našim najugroženijim skupinama: umirovljenicima, bolesnicima i djeci. Pored prazne zemlje, smiješno je pričati o nekakvim nacionalnim tenzijama oko teritorije.
Prođite Bosnom i Hercegovinom pa ćete vidjeti da ima mjesta za sve. Zbog toga je i promašen strah od getoizacije, palestinizacije i slično… teritorije ima i previše. Zemlja je prazna, a dijelovi koji nisu prazni – prazne se. Ostaju umirovljenici koje više neće imati tko uzdržavati.
Izobilje teritorija
Zbog toga je žalosno da se najveće političke borbe i dalje vode oko teritorije. Jer teritorija je u pozadini svih naših političkih sukoba. Pitanje političkog uređenja BiH samo je mirnodopska borba za ratne ciljeve, hoće li RS odcijepiti (teritorij), hoće li BiH biti građanska – unitarna (teritorija) ili će Hrvati imati svoj „komad”(teritorije)!? A teritorija prazna.
Naravno, teritorij ima vrijednost i kad je prazan. Ali je ekonomski nelogično voditi sukob oko nečega čega ima u izobilju. Pa bar danas, ako žele, tri-četiri jača bošnjačka biznismena mogu kupiti cijelu općinu Kalinovik i na taj način proširiti svoj „teritorij” . Zašto to ne učine? Zato što nema ljudi koji bi tamo živjeli i zato što je u Kalinoviku država propala mnogo prije nego što propada u glavnom gradu.
Švaba na revers
Kada smo se početkom 90tih pripremali za rat, pripremali smo se proširenje/zadržavanje teritorija. Nije to bio ideološki ni klasni rat. Najobičniji rat za teritorij: Što će biti čije. Pri tom smo izgubili ono najvrjednije što teritorij ima – ljude. I još ih gubimo. One najmlađe, najpotentnije, najagilnije, nasposobnije. Idu u Njemačku. Na granici zaduže njemačkog 90-godišnjaka i čuvaju ga za dnevnicu. Istog onog Njemca protiv kojeg se borio njegov djed da mu slučajno ne okupira njegov teritorij.
Danas, eto, imamo teritorije u izobilju. Tko ne vjeruje nek obiđe državu. Pa ako mu je negdje fino i široko neka se tu naseli. Samo treba imati na umu, da neće imati sigurnost, prometnicu, zdravstvo, školstvo ni mirovinu. Gdje god da se naseli.
wpDiscuz