Prikazivao dokumentarni film „Neđo od Ljubuškoga“ svoju temu točno ili netočno, to ni najmanje ne može promijeniti ono što se stvarno dogodilo, ono što je stvarno bilo. Nama, koji gledamo sa strane, iz obilja članaka i nebrojeno komentara sve je jasnije ocrtana slika zbivanja.
Početkom devedesetih godina, nakon što su sporadična nasilja prerasla u otvoreni građanski rat ili nacionalni sukob (kako god to tko nazvao) „hrvatska strana“ i „muslimanska strana“ borili su se zajedno protiv zajedničkog neprijatelja.
Poznat je točan datum (15.8.1993.) kada su u Ljubuškome pozvani svi Muslimani da se okupe na jednom mjestu. Ondje su ih sve potrpali na kamione i odvezli u logor (ili detencijski centar ili sabirni centar, kako god to nazvali).
_______piše: Pero Kvesić l poskok.info
Od onih koji su bili zatvoreni, zarobljeni, smješteni ili zaštićeni, kako god to nazvali, na tom mjestu je smrtno stradalo ili ubijeno (može se reći i jedno i drugo) više od pedesetorice.
Oni koji su imali garantno pismo ili neke druge odgovarajuće dokumente da se mogu odseliti u neku stranu zemlju odmah su puštani uz uvjet da najdalje za 48 sati moraju napustiti Ljubuški. Oni koji su nakon toga dobili garantno pismo ili neke druge odgovarajuće dokumente da se mogu odseliti u neku stranu zemlju odmah su puštani uz isti uvjet.
U vrijeme kada je Muslimanima bilo najteže, postojali su ljudi hrvatske nacionalnosti koji su im pomagali koliko su mogli na različite načine. Dokumentarni film je izvukao na svjetlo dana grupu koju je predvodio Nedjeljko Galić.
U ljubuškom kraju masovnih oružanih sukoba Hrvata i Muslimana nije bilo, a nekoliko godina nakon što su oni u ostatku BiH prestali, netko prije, a netko kasnije, neki ili mnogi (iako ima i onih koji kažu „malo njih“) od onih koji su otišli su se i vratili i ostali živjeti gdje su i ranije živjeli.
O tome su svi koji su se oglasili suglasni.
Na navedeno se neizbježno u nedostatku preciznijih informacija nadovezuju neke pretpostavke. Ako je u logoru ubijeno više od pedeset ljudi možemo pretpostaviti da ostalima nisu francuske sobarice donosile ujutro doručke u krevete. Na jednom jedinom mjestu sam naišao na tvrdnju da je u Ljubuškome ostalo deset posto Muslimana od onih koji su ranije ondje živjeli, ali neprecizno, pa nisam mogao razabrati da li tih 10% nije nigdje otišlo ili ih toliko danas ima, nakon što su se neki vratili. Prema tome ispada da su oni koji su nakon puštanja iz logora morali napustiti Ljubuški u roku od četrdeset i osam sati odvodili sa sobom svoje porodice. To zvuči kao egzodus.
tri interpretacije
Nemam razloga ne vjerovati da je Muslimanima u Ljubuškome bilo lakše nego bilo gdje drugdje u BiH gdje su Hrvati nadvladali i vjerujem da je onima koji su danas ondje bolje nego igdje drugdje gdje su u manjini. To ne znači da im nije bilo teško niti da im je danas lako. Čak i da nitko od onih koji su internirani nije ostao duže od pet dana ili pet tjedana, nitko od njih pri ulasku nije dobio rješenje koliko će ostati i garancije da će uopće izaći. Zar su oni u logoru znali koliko će ostati i da ih neće ubiti? Očigledno su za boravka ondje efikasno uvjereni da im je bolje pokupiti što se može i ostaviti kuće i imanja u kojima su njihove porodice generacijama živjele, stoku i kućne ljubimce, vozila i poljoprivredne strojeve, namještaj i garderobu, porodične uspomene, prekinuti bivši život i otisnuti se u nepoznato. Zar bi se protjerani ljudi trebali zahvaljivati onima koji su ih maltretirali i protjerali zato što ih nisu i ubili? Jedini kome mogu biti zahvalni je onaj tko ih je uspio izvaditi iz logora, tko im je pomogao izvući se detencijskog centra, kako god rekli.
Tri su interpretacije navedenih događaja.
Po jednoj je posrijedi „humano preseljenje“, eufemizam za etničko čišćenje, ratni zločin koji je prouzrokovao velik broj osobnih tragedija. U prilog tome govori što je u logoru bilo ubijenih, a njihova sudbina bila je zorna pouka ostalima što bi im se moglo dogoditi ako ne odu, ali i to što je djelatnost Neđe Galića i njegovih suradnika bila tolerirana iako su svi (ili mnogi) znali za nju.
Po drugoj su time Hrvati preduhitrili Muslimane da ih napadnu te spriječili izbijanje oružanih sukoba većih razmjera u kojima bi stradao velik broj ljudi obje nacionalnosti. U uvjetima ugroženosti od trećeg neprijatelja vlast u Ljubuškome je pribjegla istom onome što su za vrijeme Drugog svjetskog rata Amerikanci napravili svojim sugrađanima Japancima.
Po trećoj je „hrvatska strana“ sakupljanjem Muslimana u logor i slanjem u neizvjesnost protjerivanja zapravo štitila svoje susjede da ih se ne dokopaju krvožedni ratni zločinci, spašavala im živote. U prilog tome govori što je svaki internirani bio puštan čim je pokazao spremnost da ode i dokazao da ima gdje ići. (Ubijeni u logoru se u toj interpretaciji odviše se spominju.) Prema tome je Dijana Čuljak sasvim korektno izvijestila da su zarobljenici smješteni „možda ne baš udobno, ali sigurno“. Ako je to točno, Nedjeljko Galić svojim djelovanjem nije nikome mnogo pomogao jer je ionako cijela „hrvatska strana“ zapravo činila dobročinstvo „muslimanskoj strani“. Njegovo djelovanje je bilo tek olakšavanje i ubrzavanje procesa kojim su ionako zaštićeni ljudi slani ondje gdje će biti još sigurniji i gdje će im biti bolje jer će s pozivanjem da su bili u logoru i bili protjerani dobiti pomoć u zemljama u koje će stići, a kojim je bolje nego ondje odakle su otišli.
Zanimljiva epizoda iz tog vremena govori o čelniku ljubuškog HDZ-a i šefu tadašnjeg HVO-a koji dolazi do Galića s primjerkom faksimila kakav treba „štancati“ ako želi izvući ljude iz logora i instruira ga kako izrađivati besprijekorne falsifikate. Epizoda govori u prilog bilo kojoj od navedenih interpretacija, ali i u prilog tezi da su sva tri nastojanja bila istovremeno prisutna. Neki su ljudi nastojali jedno, drugi drugo, a treći treće; neki su prvo mislili da je nužno drugo, pa promijenili svoj stav u prvi i na kraju se opredijelili za treće rješenje… U svakom slučaju, danas u Ljubuškome Muslimana nema ni približno kao ranije, a ni njihov položaj nije kao što je bio u periodu prije devedesetih.
Naravno, sve je lakše pametovati što je više vremena proteklo od događaja o kojima se govori. Lako je biti general nakon boja. Ne može se očekivati prevelika razumnost i nepogrešivost u ratnim uvjetima i nakon godina huškaškog raspirivanja podjela i mržnje, iako bi u takvim okolnostima bili najdragocjeniji. Isto tako je pogrešno iz današnjih prilika zamjerati ljudima što onda nisu primjenjivali današnja saznanja i kriterije. Tadašnja zbivanja se mogu ocjenjivati po tadašnjim mjerilima i po onima koja su bila ista onda kao i danas.
Možda su Muslimani sklanjani, možda ih se željelo pustiti, možda ih se željelo zaštititi, možda jeste, vjerujem da jeste, i uvjeren sam da jednim dijelom zaista i jeste, no da su sugrađani Neđu javno podržali umjesto što su ga prećutno tolerirali i potajno mu odobravali, da su mu dali službeno mjesto da radi isto što je radio, da su osnovali neki odsjek pri općini ili u samom logoru koji bi imao mašinu za faksiranje i pomagao Muslimanima dobiti potrebne dokumente, već tada bi bilo sve jasnije, a danas ne bi ostalo nikakvih mjesta za raspravu i sumnji. Time bi eliminirali i ratne profitere koji su radili isto kao i Neđo, ali koristeći priliku da od ljudi u nevolji naplate svoju uslugu koliko su god mogli, te su Neđu samatrali svojevrsnom „nelojalnom konkurencijom“ zbog čega je njemu prijetila možda najveća opasnost upravo od njih.
Sve zajedno to je građa za roman zamaha „Rata i mira“ ili cjelovečernji film, a ne samo kratki dokumentarac.
manjina i većina
Nedvojbeno je bilo mnogo onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli i sanjali da se Jugoslavija raspadne. Većina njih je željela i očekivala da će se to dogoditi mirnim putem. I sam Tuđman je još u vrijeme kada su već padali prvi mrtvi tvrdio da neće biti rata, bilo zato što je sam bio naivan, bilo zato jer prijetvorno nije želio uznemiriti i uplašiti „široke narodne mase“. Bilo je i onih koji su toliko željeli da se Jugoslavija raspadne da su bili spremni i na mogućnost da se to dogodi kroz rat, ako ne može drugačije, ako je to jedini način, ako se ne može izbjeći. Mogao bih diskutirati da li je možda bilo i više onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli da Jugoslavija opstane smatrajući da je unutar nje njihovom narodu (ili svim narodima) bolje nego kad bi se ona raspala. A bilo je i onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli da do raspada Jugoslavije dođe upravo ratom, da se naplate za stare račune, da daju oduška mržnji, da pokušaju ostvariti megalomanske nacionalističke države što je moglo rezultirati jedino time da dobiju nacionalne države kakve jedino mogu ispasti nakon rata, kakve su danas. Uz ove posljednje pridodajmo i one (bez obzira na nacionalnosti i vjere) koje politika uopće ne zanima, ali su priželjkivali nerede i grabež radi većih ili manjih osobnih probitaka i uzbuđenja. No više od svih njih zajedno bilo je onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su zabavljeni svojim svakodnevnim životima sve oko sebe promatrali kao neupitnu datost, nisu ih zanimali ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani, ni četnici, ustaše, balije, ni belogardejci ni komiti ni komunisti, ni Jugoslavija ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina, oni kojima eventualni politički stavovi niti su plod dubokog premišljanja, niti su svjesni njihovih konzekvenci, niti su im snažno emocionalno privrženi, pa naravno da u njima nisu ni dosljedni, te primijete da se nešto neuobičajeno događa tek kad im tenk prođe kroz dnevnu sobu.
Sve te grupacije mogu se grubo svrstati u agresivnu manjinu i šutljivo-povodljivu većinu. Agresivna manjina uspijeva se nametnuti dobrim dijelom i zbog prirode većine. Većina sadrži u sebi cijeli spektar od onih koji se skanjuju se da sami išta učine zbog skrupula, bojazni ili nekog drugog ograničenja, ali podržavaju agresivnu manjinu i zlurado se potiho vesele na sve što ona radi, preko onih koji ništa se shvaćaju što se događa i lako ih je zavesti demagoškim floskulama, lako uplašiti izmišljenim opasnostima i korumpirati sitnim pogodnostima, do onih koji su očajni zbog svega što se događa ali ne vjeruju da mogu ikako utjecati i strahuju da se uskovitana agresivnost ne okomi na njih.
Manjina se nameće većini na nekoliko načina. Prvo mora osigurati da se za nju čuje i zna, u čemu su u suvremenim uvjetima presudni mediji masovnih komunikacija, ali nisu zanemarivi ni tradicionalni putovi formiranja javnog mnijenja od kavanskih tračeva, preko glasina na tržnici do nedjeljnih propovijedi. Zatim mora uvjeriti ostale da je u pravu, što odrađuju ugledne i popularne ličnosti, teoretičari i popularizatori. Značajno je da većina povjeruje da je manjina sama po sebi moćna ili da je podržava netko još moćniji, neka ugledna organizacija, strana država, svjetska sila, ili da manjina zaista govori u ime velikog ili najvećeg broja onih koji čine većinu. U nametanju stava da je manjina moćna i opasna pomažu joj i oni koji rade razne opačine, iako ih se predvodnici manjine iz strateških razloga mogu javno odricati dok će ih suštinski podržavati, pomagati, nagrađivati i štititi. Isto tako pomaže joj i što dijeli obećanja i nagrađuje one koji je slijede, pa dobiva za suradnike i one koji bez obzira što manjina zahtijeva vide kroz nju priliku za osobne koristi. Naposljetku manjina preuzima institucije i njena ideologija postaje službena, a vlast se konsolidira i učvršćuje. Ustvari, manjina prevladava općim uvjerenjem da će prevladati.
topljenje podrške
U taj opći okvir uklapa se i ono što se dogodilo u Ljubuškom. Manjina je izborila položaj da zastupa i vodi naciju, pretpostavljalo se da oni što govore i rade misle i podržavaju svi ostali pripadnici njihove nacije. Mnogi ih zaista i jesu podržavali, bilo što su smatrali da su u pravu, bilo što su u tome vidjeli neku korist, ili oboje. Neki ih nisu podržavali, ali se nisu usudili protiviti. Ono što se smatra nacionalnim sukobima na tlu bivše Jugoslavije može se smatrati i sukobima predvodničkih manjina koje imaju dvostruki cilj: osnažiti, proširiti i učvrstiti svoje zajednicu, te zauzeti što bolji položaj i zadobiti što veći ugled unutar njih. Podijeli, pa vladaj. Novu vlast čine nacionalistički prevratnici i ratni profiteri, te dio onih koji su se uspjeli među njih ubaciti – stupovi društva prepoznatljivi po karakterističnoj izreci „ne pitaj me kako sam zaradio prvi milijun“. Oni su nova elita, njihov svjetonazor se nameće kao neupitan.
Iznenadno spominjanje Nedjeljka Galića nezgodno je novoustoličenoj eliti kako god se okrene. U prvom redu – Neđo je bio dosljedan. Dosljedan u vremenu kad su – instruirani primjerima poput Zdravka Tomca i Bernarda Jurline – ljudi masovno pljuvali ono u što su se još dan ranije kleli. Dosljedni su bili i oni koje nova elita ne voli ni spominjati – Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barišić… – što ukazuje da nije bio važan ideološki predznak dosljednosti, već je nepoželjna bila dosljednost sama po sebi ukoliko se nije uklapala u planove onih koji su vodili igru. Naime, bez nedosljednosti svih ostalih ništa ne bi bilo moguće izvesti.
Sljedeća nezgodna konsekvenca Neđina primjera proizlazi iz činjenice da je činio dobročinstva. Ako je on radio dobra djela, onda ono što je ublažavao svojim djelovanjem, protiv čega se borio, ne može biti dobro, a to je pak ono što si novoustoličena elita pribraja u zasluge, pa se time njihove zasluge ogoljuju kao dvojbene, razgoljuju kao upitne, dolazi u pitanje jesu li to uopće zasluge. Kako može biti i jedno i drugo dobro, ako su međusobno suprotni? Zato je manjini u interesu da taj zbunjujući i nezgodan primjer zaniječu, omalovaži ili oblati.
Manjina crpi legitimitet iz toga da je predstavljala sve ostale. Ako se javi jedan koji se u to ne uklapa, to već znači da nije predstavljala sve, nego tek većinu. Ako se pokrene pitanje da li je taj jedan bio i jedini, što se više nađe onih koji su radili kao i on, to je manjina u manjoj mjeri zastupala volju nacije kojoj se nametnula.
U cijeloj priči može se raspoznati i primjesa taštine. Neki su već dvadesetak godina svikli da ih se smatra značajnima i uglednima, pa ne mogu otrpjeti da se iznenada govori o nekome tko je po njihovom mišljenju bio nevažni marginalac i smutljivac. To im je naprosto iritantno, a što se više priča to ih cijela priča više nervira.
Naposljetku i nije važan dokumentarac o Nedjeljku Galiću, već to što je izgleda velikom broju ljudi došlo do pameti da ono što se događalo posljednjih nekoliko desetljeća nije išlo i dobrom pravcu i da ono gdje smo svi dospjeli nije dobro. Ono što je svojevremeno izgledalo kao plebiscitarna narodna podrška istopilo se na jatake, plaćenike i nekolicinu zabludjelih. Oni koji su do nedavno mislili da drže cijeli kraj pod kontrolom iskazali su se krajnje glupi i bahati zahtjevom za zabranom prikazivanja filma, a na protestni „veliki narodni skup“ i nije došlo više od dvjestotinjak ljudi.
poučak iz bajke
Rasprave da li je film sam po sebi isprovocirao događaje ili su reakcije na njega (moglo bi se reći – već i prije njega) problematične, da li je netko sve pomno isplanirao ili se sve dogodilo slučajno, stjecajem okolnosti na koje nitko nije mogao utjecati, je li posrijedi djelo perfidnog provokatorskog zlouma ili se samo iskazala tragična (recimo to blago) naivnost onih koji su nasjeli i slične, samo zakrivaju pravi problem koji vide svi drugi osim onih koji ga stvaraju. Naravno – moglo bi se reći – to je zato jer oni ni ne vide problem osim u tome što se drugi iščuđavaju i zgražaju nad njihovim stavovima i ponašanjem, imuni su na zapažanje vlastite problematičnosti.
Sličnu arhetipsku situaciju imamo u priči Ivane Brlić-Mažuranić „Šuma Striborova“. Starica majka pokušava otvoriti oči zavedenom sinu da mu je supruga, staričina snaha, zapravo zmija. Snaha nadgleda kokoš koju je nasadila na jaja i ponosno poziva cijelo selo da vide kad će joj se izleći pilići. Ne zna da je starica zamijenila kokošja jaja sa svračjim. Kad puknu ljuske i pomole se svračići, supruga-zmija se zaboravi i sune za njima pokazujući cijelom selu račvasti zmijski jezik.
Starica kao problem vidi mladu ženu, ali ne zbog toga što postoji nego zbog toga kakva je. Zmija, naravno, kao problem vidi što ju je starica isprovocirala, ali pravi problem je njena zmijska priroda i zmijski jezik. Da nije takva niti bi ikome bila prijetnja, niti bi ikakva provokacija mogla dovesti do toga da isplazi ono čega nema.
Slava mu!
Nedjeljko Galić se dokazao suosjećajnim, odvažnim, požrtvovnim i pravednim. Njegove vrijednosti su prvenstveno humane, dostojne očovječenog ljudskog bića. Za njega ljudi nisu bili pripadnici krda, niti je pristajao da svoj individualitet utopi u ikakav kolektivitet. Nije izgubio glavu čak i kada se zbog toga mogla izgubiti glava. Po svemu tome bio je plemenit čovjek, primjeren primjer najboljima. Upravo takav nedostaje svojim najbližima, upravo takav nedostaje onima koji su ga znali, onima koji mu imaju što zahvaliti, upravo takvi ljudi nedostaju svima nama. Slava i hvala mu.
wpDiscuz