Neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita u Ljubuškom je otvorena fotografska radnja “Foto 88″. U skladu s tadašnjom političkom modom ime je slavilo 88 godina koliko je doživio jugoslavenski diktator. U vrtu ispred komiteta posađeno je 88 ruža, a na susjednom brdu 88 borova, raspoređenih tako da su ispisivali konspirativno ime pokojnika. Na brdu je postavljena ogromna slika, a na južnom zidu tvrđave ispisano ime onoga koji nikada neće umrijeti, koji će biti i poslije sebe i s čijeg puta nikada nećemo skrenuti.
______piše: Ivan Filipčić l poskok.info
Vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedjeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana iz sela Bijača koje se zbilo uz granicu s Metkovićem, a s kojima je bio u srodstvu. A rod je rod! Odabrao je Nedjeljko partizansko ime Neđo (a ne recimo Nedo što je zvučalo nekako nacionalistički) i odlučio nastaviti revoluciju koja i onako stalno teče. Osim godinama života najvećeg sina naših naroda okitio je Neđo radnju i slikama, što Njegovim što Marksovim, Engelsovim i Lenjinovim. Našao bi se tu i drug Đema, Todo Kurtović, a svakako i Munib Mesihović koji nije bio neko zvučno ime na državnoj razini ali u Ljubuškom je vedrio i oblačio. Puno više oblačio nego vedrio. Vrištale su za zidova parole i poruke, crvene zastave i petokrake.
Neđina radnja bila je u blizini SUP-a, odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije. Milicijski službenici strogim bi glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje. Mislili su da samo Neđine fotografije valjaju, a što nije ni bilo daleko od istine. Ušavši u radnju čudili su se ljudi svim silnim petokrakama i slikama nekih čudnih ljudi s bradama, oštra i pogana pogleda. Čudili se i šutjeli jer je Neđina fotografska radnja, koliko god bila tijesna i neugledna, izgledala puno službenija, komunističkija i nekako opasnija od stanice milicije, barem od onih prostorija gdje su se vadili dokumenti. Posebno mjesto na zidu iznad pulta zauzimale su fotografije hodočasnika koji su pješice iz Ljubuškog išli na grob u Kuću cvijeća u Beograd iskazati počast svome svecu, baš onako kako su neki drugi išli u Međugorje, svetom Anti na Humac ili svetom Vici u Podgoru. Mladići u posebno izrađenim odorama s beretkama na glavama hodočastili su na Titov grob noseći isti zavjet – dobiti posao, ili bolje reći radno mjesto. A Tito je u to doba bio moćan svetac i svima je ispunjavao zavjet. Istina nije liječio, a i cura koja se htjela udati ipak je morala preko Biokova svetom Vici. Ali posao je davao bez izuzetka, trebalo je samo dohodati.
Milicija je Neđi uredno slala mušterije, a on je vraćao na isti način. Slikao je Neđo, a kada je tehnika napredovala i snimao, svatove, sprovode, rođendane, proslave i razne slične događaje. Izoštrenim okom za antisocijalističko, nacionalističko… jednom riječju neprijateljsko… slikao je Neđo sve što je trebalo slikati i nosio miliciji u Ljubuški. A ponekad kada bi se uhvatilo odnosno uslikalo nešto značajnije ne bi mu bilo teško otići i do SDB-a u Mostar te s drugovima podijeliti radost ulova.
I tako sve do devedesete i pada komunističkih režima po Europi. Tada je došla demokracija koju je komunistička jugoslavenska vojska (JNA) htjela pregaziti tenkovima baš onako kako je 1945. pregazila 24.000 Hrvata iz Hercegovine od kojih je 18.000 ubila poslije rata, što zarobljenih vojnika što civila – dvije Srebrenice! Neđo se i tada zalagao za Jugoslaviju silno mrzeći Hrvatsku i hrvatstvo.
Kako se sila jugoslavenske vojske pokazala nedovoljna pokoriti Hrvate Neđu je sve više obuzimao strah koji je potiskivao mržnju. Ušutio se, pritajio, dok su Hrvati i Muslimani ratovali sa Srbima. Nitko ga tada nije ni primjećivao, kao ni kasnije kada je prognanički i izbjeglički val Hrvata iz Bugojna, Travnika, Konjica… preplavio Ljubuški i zaprijetio lokalnim Muslimanima. Neđo je hodao po gradu uniformiran, s puškom tandžarom o ramenu, mobiliziran u nekakvu pozadinsku jedinicu. Polovinom kolovoza 1993. kroz Ljubuški je naletila nekakva postrojba koju je navodno poslao i s njom zapovijedao Mladen Naletilić Tuta i posijala strah. Nakon što su Muslimani – pripadnici HVO-a iz Mostara, Čapljine, Stoca i drugih mjesta izdali i napali svoje suborce, vojna policija je razoružala i uhitila vojne obveznike muslimanske nacionalnosti. Nakon dan ili dva provedena na mostarskom Heliodromu svi su pušteni. Poznato je da su Muslimane iz Ljubuškog zaštitili Hrvati i to oni koji su bili na položajima, od općine i Crkve, pa do Ministarstva obrane i Glavnog stožera HVO-a. Nitko nije ubijen, svima je vraćena imovina koju su koristili prognani Hrvati, i većina je danas imućnija nego je itko njihov ikada bio.
Neđo Galić nije mogao zaštititi ni sebe a kamo li Muslimane. Nakon što mu je lokalni pijanac zaprijetio i opsovao komunističke svece, u strahu od prošlosti, s nešto ušparana novca, ženom, djecom i slikom Josipa Broza u džepu sklonio se neko vrijeme u Prag dok ne prođe opasnost. Bijeg je opravdavao solidarnošću s Muslimanima iako su oni otišli u Norvešku, Njemačku i Tursku. Brzo se vratio, obolio i umro. Pokopan je na ateističkom groblju u Sutini pored Mostara daleko od Ljubuškog i Ljubušaka. Njegova žena Štefica koju je (ne slučajno) oženio 9. maja na dan pobjede nad fašizmom nastavlja borbu. Čitav njihov brak bio je zapravo borba protiv fašizma koja je nasilno prekinuta 1990. isticanjem zastave i sviranjem hrvatske himne na Humcu (tamo gdje je Neđo još davne 1982. otkrio hrvatski grb na svatovskoj svijeći i prijavio ga miliciji).
Koliko god netko volio muža ili oca, nije nimalo lako od malog beznačajnog čaršijskog fotografa i sitnog doušnika napraviti heroja i velikana. Za to nije dovoljan tek otužni amaterski obiteljski filmić s nekolicinom grotesknih likova, čak niti ako ga režira unuka Josipa Broza Tita, komunističkog diktatora i jednoga od najvećih masovnih ubojica dvadesetog stoljeća. Deda je to ipak radio bolje!