Published On: Ned, sij 22nd, 2023

Ljerka Car Matutinović: Sabrane pjesme Ružice Orešković iz Perasta

Orešković, Ružica, hrvatska pjesnikinja (Perast, Boka kotorska, 26. II. 1933 – Zagreb, 20. I. 1993). Kao službenica radila u Zagrebu, gdje je od 1966. bila dugogodišnja voditeljica književne tribine Jutro poezije. Objavila je pjesničke zbirke Krila ulice (1963), Kavkaz (1963), Podivljali golubovi (1968), Proročanstva trava (1976), Vežem dušu konopcem (1983), a od 1997. njezinim se imenom naziva nagrada tribine Jutro poezije za mlade pjesnike

Izvor: enciklopedija.hr

 

 

 

 

 

 

 

Pjesme iz knjige „Antologija Jutro poezije“, Udruga Jutro poezije, Zagreb 2010

Ružica Orešković (1933-1990) (*) 

Osamljena Marija

          ona nikada nije imala prijatelja
          da osluškuje otkucaje vremena
          susretala ih je u jutrima
                    u predvečerjima
          zanosila se bojom njihova kaputa
          škripom cipela
          i svaki put kada bi jesen
                    zatvorila parkove
          prilazila bi očima ili kosi
          hoćeš li mi biti prijatelj
                    upitala je
          a one umorne od prijateljstva
          plašljive od dodira
          pobjegle bi iza ugla

poravnaj kosu marija
zatvori vrata
da vjetar ne odnese toplinu sa stolova
sa tvoga stola marija
godine prolaze
kao skromni trgovci sa sajma života
o marija zatvori vrata
nitko neće doći tako rano izjutra
mogu doći samo ptice
samo ptice marija
ptice koje lete u nepoznato
ptice koje su već negdje savile gnijezdo
o marija
vjetar ulazi u samoću
zatvori vrata

(*) – Kultna voditeljica Jutra poezije; ovo je jedna od njenih najpoznatijih pjesma

Poetski individualizam razmiče tjeskobe unutrašnjeg razdora, koji dovodi do poricanja sebe zbog žudnje za nečim što je nedostupno, što je onkraj neba. Bezizlaznost je beskonačna u svijetu svih mogućih zabrana i uskrata. Pjesnici su zapravo romantici par excellence, jer oduvijek žele pomicati nebo („pomakneš nebo / ostaneš sam“). A upravo se u tom „pomicanju neba“ nalazi smisao, bit pjesnikovanja. Možda se pjesnici mrgodnici, koji se skrivaju u ljušture netransparentnosti iskazujući bezbožnički nehaj prema onima koji ih žele razumjeti, neće s tim složiti. No s njima nema nagodbe i treba ih prepustiti njihovoj etici ispaštanja.

slika

Izd. Jutro poezije, Zagreb, 2011.

Ružica Orešković u pjesmama bila je stvarno biće u žudnji za ljudskom uzajamnošću bez totalne podčinjenosti. Njezine su pjesme nagovještaj tjeskobne osamljenosti i ničim sputane otvorenosti prema višestrukim mogućnostima bivstvovanja. Kad tako razmišlja, njezina je skepsa neumoljiva: „živimo tiše / da saznamo što misle zvijezde / podnesimo teret oceana / orubimo pustoš / živimo tiše“.

Kreacija pjesme jest potvrđivanje individualnosti. Iako naša pjesnikinja nije ushićena životom, ne dopušta ni da je obuzme strah, kao da je mukotrpni stihovi oslobađaju te more. Ona je sabrana: „možda na planeti ima čudesnih pećina / u koje se možeš zakloniti od kiše / tu sam / a ne znam tko sam / ni tko mi je majka / ni tko mi je brat“ (Ponor). Uključujući se u otvoreni život, vezavši dušu „konopcem od ivovine“, Ružica Orešković, ne sputavajući poriv za istinom u poeziji, pretvara fenomen prolaznosti u tzv. vječne teme. Njezina žudnja za životom i ljubavlju, usprkos svemu, izriče neke nepobitne istine proizašle iz sukoba autorice sa svijetom koji ona želi demistificirati: „tužim državu / bilo koju na planeti / u ime žita / u ime savijenih želja / okorjele brazde / okate oči zemljine jabuke / za ostavljanje hljeba“ (Tinu). Poetsko sjećanje na Tina Ujevića, Vesnu Parun i Josipa Pupačića – samo je potvrda imaginarnog vremena u kojem traje poezija.

Iako su joj spočitavali boemski način življenja (bila je uz ostale osnivačica i – danas bismo rekli – moderatorica pjesničkih susreta (Jutro poezije), njezina boemština nije bila ni najmanje bezbrižna. Prve dvije knjige objavila je u vlastitoj nakladi (Krila ulice, 1963, Kavkaz, 1963). Tek su poslije njezine pjesmotvore objavile onda vodeće nakladničke kuće Mladost (Podivljali golubovi, 1969), August Cesarec (Proročanstva trava, 1976), Spektar (Vežem dušu konopcem, 1983). Ipak, njezine sabrane pjesme Tužim državu bilo koju na planeti nose u sebi prepoznatljivu ljepotu žrtvovanja poeziji i istini, ispaštajući za prokletstvo pjesničkoga čina koji joj u zamjenu za skučen, programiran život donosi jedinstven osjećaj slobode, koji je sama odabrala. Njezine pjesme ispisane strašću njezina su vlastita nagodba sa životom: „volim kad me olujnu donesu / ispod krošnja / onda te tražim do posljednjeg šetača / […] kako to čudno / na tjemenu trava biramo život / i gori nešto ludo u nama“ (Čekanje).

„Ljepota“ napisao je Hume, „nije svojstvo stvari samih po sebi, ona postoji samo u duhu koji ih promatra.“ Ružica Orešković znala je za ljepotu poetske riječi, znala je uspostaviti komunikativnost govorenja poezije. Njezini su stihovi u suglasnosti s unutrašnjim ritmom njezina bića. Lišeni nemušte cerebralne hladnoće, i danas govore svoju istinu: „nitko nas ne čeka / svi su hramovi popunjeni / i oni u kojima se moli ljubavi / i oni u kojima se moli mržnji / i oni u kojima se moli običnosti“ (Obična pjesma).

Vijenac 461

Izvor: Vijenac, 461 – 3. studenoga 2011. 

guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare