Lejla Zalihić. Ime koje je najljepše ime, ime koje izaziva poštovanje i klanjanje, odzvanja poput prijetnje zlu, baš poput njenog vriska – vriska majke koja je odbacila vlastiti strah i skočila u nabujalu rijeku kako bi spasila svoju krv. Ime koje Humska zemlja kliče, kliče iz srca ove nacije.
Ime koje, kao klicu, nosi snagu prožetu majčinskom hrabrošću i neizmjernom žrtvom, kao što rijeka nosi sablazni gnjev bujice, brišući sve pred sobom.
Njezina hrabrost, da, ali hrabrost koja nije potekla samo iz njenog srca, nego iz nečeg mnogo dubljeg – iz dubina svijesti gdje je majka tek drugo ime za spasenje.
Nije bilo vremena za okretanje leđa. Nije bilo vremena za suze. Samo je skočila, iz trećeg kata, i u tišini svoga života učinila sve što je mogla da spasi ono što je najvažnije – život svoje kćeri.
Spasila je njeno srce. Da. No, cijena? Cijena nije uvijek u suzama, ni u krvi, niti u onim očima koje su je gledale. Cijena je u nečemu što se zove čast.
I to nije bilo pitanje heroja ni herojski, već pitanje dužnosti koju je nosila. Jer heroj je samo onaj kojeg narod podiže u svoje junačko srce. Ova žena nije tražila nagrade, niti priznanja, samo je učinila ono što je morala – ono što njeno srce nije moglo odbiti – da bi život bio doveden do kraja.
Lejla Zalihić, žena koja je postala “Hercegovka godine”, nije samo heroj ove godine. Ona je heroj svakog trenutka kad smo skloni zaboraviti pravu snagu.
Ona nije samo spasilac u katastrofi. Nema joj parnjak u ovoj zemlji gdje se, od prostranih dolina do naših nesreća, sve stoji u njenom imenu.
Iako je njeno ime sada urezano u ovoj našoj hercegovačkoj baštini, kao naše ime, naš kolektivni ponos, slatko ga prisvajamo. No, trebalo bi biti trajno ispisano, ponosno i bez straha, na svakom spomeniku, u svakom srcu.
U našoj lijepoj kneževini, zemlji Humskoj, gdje tragedija, rat, smrt i neispunjena obećanja vladaju svakodnevno, Lejla Zalihić gazi sve to pred sobom. Ona nosi svjetlost novih dana i boljih vremena koji dolaze, onih koji ni u najcrnjim trenucima ne gube vjeru u nevine ljude, a prije svega, u majke.
Ime je to koje ne traži aplauze, ali ti mu instinktivno plješćeš. Ne traži više od onoga što je dala – život za život, suza za suzu, život usmjeren prema spasenju, u tišini, skromnosti, neumornoj borbi za ono što je ispravno.
I kao što rijeka prolazi, tako i ona kroz svoje djelo otkriva snagu herojstva u njegovom najčišćem obliku.
Klanjamo ti se Lejlo naša, Hercegovko desetljeća. Godina je za ovu slavu malen period.
wpDiscuz
