Ima jedan Andrićev zapis iz knjige Znakovi pored puta, koji govori o tome kako je „na dvoru nekog sultana bio naročit činovnik čija je titula glasila: evet-efendija. Njegova jedina dužnost bila je da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže“. Iako napisana i prvi put objavljena u Borbi, 1957., u jednom, dakle, sasvim drukčijem vremenu, ali, izgleda, i ne tako dramatično različitim unutarnjim društveno-političkim okolnostima, ova crtica, jedna od mnogih od kojih se sastoji Andrićeva knjiga, kao da se, zapravo, indirektno odnosi na savremenu bh. društvenu zbilju. Sultan i evet-efendija vrlo su precizne metafore dvaju danas dominatnih političkih profila: sultan – makijavelistički lider koji smatra da mu, po prirodi stvari, pripada apsolutna politička moć, i evet-efendija – otjelotvorenje bezgraničnog podaništva, u današnjem žargonu poznatiji pod imenom poltron.
Nezirović Elvedin l tacno.net
Svi naši sultani i evet-efendije (na svim stranama, da ne bude zabune) posljedica su, vjerujem, kolektivnog iskustva života u komunizmu, koje je duboko integrirano u sve ovdašnje političke organizacije i njihove unutarnje sisteme upravljanja. Današnji politički lideri, pogotovo oni u malim i etnički suprotstavljenim mikro-sredinama, kakva je, naprimjer, Mostar, okružuju se isključivo evet-efendijama, dakle, onim tipovima ljudi kojima je bespogovorno klimanje glavom osnovno životno zanimanje, čime se, naravno, nastoji neutralizirati bilo kakav kritički sud unutar vlastite političke matrice, te na taj način stvarati kult sopstvene ličnosti – ličnosti mudrog, sposobnog i nepogrešivog vođe.
Problem, naravno, postaje opći onoga časa kada se ovakav sistem političkog jednoumlja pokuša primijeniti u širem kontekstu, unutar određene pravno-administrativne jedinice – grada, općine, kantona, entiteta, države… Koristeći ovaj model, vladajuće političke elite već decenijama popunjavaju sistem nekvalifikovanim pojedincima s društvenih margina, onima čije je elementarno mjerilo kvalitete, i ljudske i profesionalne, otvoreno ili pak latentno evet-efendijsko stranačko podaništvo, što za posljedicu ima, prije svega, sistemsku nefunkcionalnost, klijentelizam, amaterizam, urušavanje vladavine prava i jednakih mogućnosti za sve (podobni, a ne sposobni), izazivanje nezadovoljstva kod ljudi, vlastohleplje… Niz je, zapravo, toliko dugačak da bi bilo suludo upuštati se u daljnje nabrajanje.
Naravno, i šutnja je u ovoj sredini na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi stvaranju nekakvog boljeg i urednijeg društva. Govoriti o vlastitoj muci, o vlastitom čemeru i nepravdi, javno i kritički promišljati društvenu stvarnost, grijeh je koji lokalni sultani ne praštaju nikome: pravo na tumačenje bilo čega ovdje po defaultu pripada samo političkim elitama, odnosno njihovim sultanima i evet-efendijama. Oni koji se, pak, usude javno govoriti o problemima i društvenim devijacijama, preko noći se proglašavaju nacionalnim izdajnicima, mrziteljima vlastitog naroda i države. Nasuprot sebe oni ne samo da imaju svu zlobu i primitivizam onih koje kritikuju, nego i čitavu jednu dobro organiziranu, izuzetno homogenu armiju njihovih interesnih skupina i istomišljenika, koja se svakoga časa može preobraziti u razjareni čopor, žedan svježe izdajničke krvi.
Zastanimo malo ovdje, na toj jezivoj i zastrašujućoj riječi: čopor.
Čitao sam nedavno jednu knjigu, „Državni neprijatelji“, koju potpisuju Michel Houellebecq i Bernard-Henry Levy, dva francuska pisca, s dosta oprečnim pogledima na neka od ključnih književnih i filozofskih pitanja, koja njihovu prijepisku pretvaraju u neku vrstu debate. Ono što, međutim, njihovu komunikaciju uopće čini mogućom (i vrlo zanimljivom), ono što joj daje jedinstveni tematski okvir i cjelinu, jeste to što su i jedan i drugi tokom svojih karijera nagomilali prilično veliki broj neprijatelja, koji ne propuštaju ni najmanju priliku da im javno napakoste. I dok Houellebecq u takvim situacijama obično zauzima defetistički stav, polazeći od pretpostavke da će čopor, u hajci, izvojevati pobjedu nad žrtvom, te da je samim tim svaka borba izlišna, Levy iznosi jedno vrlo zanimljivo stajalište koje zaslužuje da ga ovdje citiramo: „Jer ja se ne slažem, ali ni najmanje se ne slažem, s vašom idejom da je u toj borbi, u tom ratu koji liči na totalni, u toj borbi prsa u prsa između pisca i hajkača-mrzitelja, uvijek čopor taj koji dobija…“ Po Levyju, čopor se, prije svega, plaši, i to mnogo više od žrtve. Samim tim on je slab, ali je slab i zbog toga što ga pokreću najniže ljudske pobude: „zavist, poruga, ogorčenost, mržnja, gnjev, zloba, srdžba, okrutnost, nipodaštavanje, prijezir…“ I, naravno, vlastita glupost.
Ne bih se usudio reći da li je ili nije Levy u pravu, ali mi je njegova analiza jako bliska, možda baš zato, ne poričem, što kod običnog čovjeka stvara neku vrstu biblijske iluzije da je svaki Golijat ranjiv: dovoljno je samo biti hrabar i prihvatiti borbu „prsa u prsa“. Kakogod, jedno je, ipak, sigurno: žrtvom se uvijek postaje, dok mjesto u čoporu biramo sami.
Stvoriti što čvršći i što homogeniji čopor od vlastitog naroda, učiniti ga nekim poludivljim ostatkom drevnih vremena, držati ga u stalnom strahu od drugog i drugačijeg, uniformirati i intenzivno drilovati njegovu nazadnu, sebeljubivu misao, isključiti ga iz svih savremenih civilizacijskih tokova – to je jedan proces kojem se, čini mi se, ovdje, ne nazire nikakav kraj, a čiji je jedini cilj opstanak vladajućih političkih elita. Prvi, i možda najvažniji korak u tome, jeste stvoriti neku vrstu evet-efendijskog društva, u kojem će sultan uvijek biti u pravu baš kao što je nekad u, Andrićevo vrijeme, u pravu uvijek bila – Partija.
wpDiscuz
