Džemaludin Latić l poskok.info

Prošle su, evo, pedeset i četiri godine otkad je Mehmed Meša Selimović objavio svoj veličanstveni roman Derviš i smrt, četiri godine kasnije i Tvrđavu, a da o tim djelima naša književna kritika, u nizu izvanrednih eseja koje su ispisali, recimo, Kasim Prohić, Midhat Begić, Muharem Pervić te drugi blistavi bošnjački esejisti (posljednji od njih je Esad Duraković), nije rekla „slovo koje se sluti,“ o kome se – šuti.

Riječ je o tome da su to dva ne samo najbolja romana ukupne bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nego i da su to antikomunistički romani, jedinstveni u prostoru južnoslavenskog jezičkog dijasistema po svojim umjetničkim kvalitetama, ali i po svome humanom, odvažnom glasu o zemlji koja je stenjala pod stegom jedne od najdestruktivnijih ideologija i praksi u najkrvavijem od svih stoljeća ljudske povijesti. Prije nego što se upustim u tu, centralnu raspravu radi koje nastaje ovaj tekst, rekao bih riječ-dvije o jednom važnoj i, nažalost, jalovoj, ma koliko dobronamjernoj raspravi u vezi sa Dervišom.

Kao i svako veliko djelo, ovaj roman, kao i njegova autora, pratila je legenda. Tako se po Sarajevu pričalo da je Derviša napisao jedan zbiljski derviš i da ga je on samo posudio Mehmedu Selimoviću, koji je dotle slovio kao pisac partizanskih priča (Prva četa, Magla i mjesečina i druge), pisac prosječnog talenta. Legenda koja potvđuje auru kojom je zračio veliki Mešin roman.

Bezazlena legenda. No, odmah poslije nje, ili u isto vrijeme sa njom, krenula je gotovo pa dramatična rasprava o Mešinome muslimanstvu. Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva je odmah po izlasku ovog romana iz štampe objavio tekst anonimnog autora, člana mladomuslimanske organizacije (bio je to Salih Behmen, rahmet mu duši, s kim sam u zatvoru vodio tople, ali žučne rasprave o ovom pitanju) koji se okomio na Mešu zbog toga što je, na početku svoga romana, naveo samo dio kratke kur’anske sure We’l-‘asri ( svaki čovjek je uvijek na gubitku) ne dodavši: osim onih koji vjeruju, čine dobra djela i preporučuju jedni drugima Istinu i strpljenje.

A ovih godina jedan bošnjački turbomuslimanski pisac, koji nije odslušao nijedan čas iz književnih teorija i čija djela nisu ni do koljena Mešinim spomenutim romanima, mahaldiše po Saraj’vu kako je Derviš „antimuslimanski“ roman – prije svega zbog Mešina odnosa prema spomenutoj suri. Allah selamet!

Oba Mešina romana su nešto najljepše što je muslimanski genij na ovim prostorima i na bosanskom ili albanskome jeziku iznjedrio iz sebe.

Ne samo zbog toga što je Meša prvi u evropskim književnostima posegnuo za kur’anskim ajetima koji mu služe kao moto svakog poglavlja u Dervišu (sjetimo se samo citata iz Biblije u romanima Dostojevskog, Andrea Žida, Mirka Kovača...), nego zbog imitacije kur’anskog svečanog, majestetičnog stila, kur’anske mudrosti, ali povrh svega – likova koje je odnjegovala kur’anska sveta riječ.

Pa Mešin glavni junak nosi ime po jednoj od najljepših metafora Allahove Knjige – nuru, svjetlosti za koju Uzvišeni Bog kaže da je On Sam po Sebi – nur, „Svjetlost bez koje ne bi postojala nijedna druga svjetlost“ (Gazali).

A što se tiče prekida u navođenju ajeta iz spomenute sure, sva će vam tefsirska nauka potvrditi da Meša nije počinio nikakav grijeh – zato što su tačke, kao oznake za stajanja u Kur’anu, plod tzv. idžtihada (samostalnog mišljenja) imama u kiraetu (učenju) Kur’ana, a nisu aspekt Objave (kao, npr.,. raspored ajeta i sura, tedžvidski izgovor ili učenje Allahove Knjige).

Posmatrao sam mufessire (komentatore) Kur’ana koji izbrišu sve oznake za stajanja ( ar. wuquf) nakon čega istražuju veze (el-munasebat) između ajeta i sura, i na taj način ispisuju onu najtežu vrstu tefsira- refleksivni tefsir koji u Allahovoj Knjizi otkriva bezbroj veza, ideja, naputaka….(Samo vrsni semantičari, semiotičari, stilisti i lingvisti znaju o čemu govorim.)

No, zaista, ima mjesta u Kur’anu gdje je nedopustivo trganje rečeničnog smisla čak i ako tedžvidska oznaka za stajanje trga dva ajeta, a jedno od takvih mjesta historičari tedžvidske nauke nalazi u suri We’l-‘asri, i to baš u spomenutom ajetu. Međutim, ukoliko tumač nema lošu namjeru prema Kur’anu, njemu nije grijeh da na tome mjestu semantički prekine ajet.

Da li je Meša imao lošu namjeru kada je, ne dovršivši spomenutu suru, stavio tačku na moto u prvom poglavlju svoga slavnog romana?

O tome nema govora – jer je čitav roman, tj. njegov nastavak, samo parafraza sufijsko-kur’anske ideje o Ljubavi, o islamu kao istinskoj vjeri ljubavi. Svojim romanom Meša ne samo što nije povrijedio Kur’an Veličanstveni, nego je iskreno, raskošno, mudro, plemenito, u granicama ljudskih moći, afirmisao Allahovu Knjigu kao niko od muslimanskih umjetnika nakon prestanka naše divanske književnosti!

Derviš je roman o Ljubavi, o Nurudinu, Svjetlu Vjere, i Hasanu, Dobročinitelju, o drugovima koji se vole u ime Boga i koji iskreno vole svoju vjeru – svejedno što Hasan nije u ibadetu koliko Nurudin.

Zar poslanik Muhammed, s.a.v.s., nije rekao ashabu koji mu se izjadao da slabo klanja, slabo posti, slabo daje u sadaku, ali da voli Allaha i Njegova Poslanika: „Ti ćeš biti s onim koga voliš“?

Zar veliki Mevlana nije napisao znamenitu „Delkakovu ženidbu“ u kojoj priča o tome kako su roditelji mladog Delkaka ženili osam puta, i svaki put je Delkak bježao od tih žena, a zaljubio se u ženu koja je bila moralno posrnula, ali koju je voljelo njegovo srce? Zar čitava zgrada sufizma ne počiva na iskrenosti u vjerovanju, na „slomljenim srcima“ koja njihov grijeh odvede u žarku ljubav prema vjeri? Itd.

Pogledajte Nurudina kad izlazi iz tekije u đurđevdansku noć (nakon što „nije bio siguran da li je ostao potpuno čist“ poslije susreta sa Hasanovom sestrom):

“Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća i noći. / Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Kojim se šejtanima prodajete?…“

Čiju vjeru vjerujete? – upitao je Meša, u svome zavjetnom romanu, narod kome je pripadao, a kome je komunizam bio namijenio svojevrsno prevjeravanje, prisilno brisanje islama iz njegove svijesti – isto kao što je tiranska vlast nasilu iz islama izgnala narod mladića – Spavača u Pećini.

„Napisao sam svoga Derviša tek onda kada sam postao potpuno iskren prema sebi,“ zapisao je negdje Meša.

Napisao je svoj roman kao svoj vasijjet narodu i zemlji u kojoj je poniknuo, kao svoj izraz ljubavi prema vjeri koju je volio do posljednjeg daha svoga života a za čiju se sudbinu bio uplašio.

Napisao je taj roman partizan koji je najprije silno vjerovao proklamacijama narodnooslobodilačke borbe, a onda se, kao i svi iskreni muslimani – učesnici toka pokreta, žestoko razočarao: umjesto slobode za koju su ginuli i borili se bosanskomuslimanski partizani, Mešinom narodu je nametnuto opasno ropstvo pod velikosrpskim partizanima, prikrivenim četnicima, njegova zemlja Bosna je nastavila da stenje pod čizmom velikosrbizma u drugom pakovanju.

Onda su mu njegovi saborci, članovi Komunističke partije, ubili brata Šefkiju – kao što su, u brojnim montiranim slučajevima i procesima, pobili niz najboljih sinova Mešina naroda, cvijet muslimanske partizanske i druge inteligencije.

U Mešinoj zemlji Bosni najbolji ljudi su gubili glave ili spremani na dugogodišnje, nesnosne robije – ništa manje teške od onih na koje je Staljin slao ruske patriote, i to samo zbog jedne jedine riječi – kao što je Harun poslan na robiju samo zato što je saznao kako je totalitarna vlast pobila nedužne ljude – kada joj je zatrebalo da ih pobije.

Meša je napisao takav, antikomunistički roman – pritisnut glasom svoje savjesti, kao svoj dug prema neprežaljenom Šefkiji, ali i prema narodu u kome su gušili njegovu islamsku vjeru i, u svojim dušmanskim, perfidnim planovima, lišavali ga njegove budućnosti.

Meša nije mogao da ne napiše takav roman, i čim je to učinio, morao je da bježi iz zemlje koju je žestoko volio, iz Grada u čijoj kotlini su razni Vešovići već stotinjak godina sahranjivali najbolje, najbistrije, najtalentiranije bošnjačke glave, iz grada koga sam, u jednoj svojoj pjesmi, nazvao „tamnicom pjesnika,“ i u kome ni do dana današnjeg muslimanski pisac i mislilac ne može da s mirom živi.

Meša je napisao svoj vasijjet vlastitom, bošnjačkom, i tuđem, srpskom narodu, i otišao – u srce zla i tame, u Beograd, kako bi, privremeno, skrivao Nad-znak svoga romana, kako bi spasio goli život, i kako bi, iz te tame, sa onog svijeta, govorio i jednom i drugom narodu, i Srbima i Bošnjacima, koji su sudbinski upućeni jedni na druge, koji dijele isti prostor i istu povijest.


(Autor je ugledni bosanskohercegovački pjesnik, pisac, prevoditelj i univerzitetski profesor)

(Sutra: Meša Selimović bježi iz Sarajeva)