Kada se govori o Bleiburgu jedna stvar upada u oko.Iako se radi o najvećem stratištu bosanskih i hrvatskih Muslimana u povijesti, za koje današnje bošnjačke elite u Sarajevu tvrde da to nisu bili Bošnjaci nego isključivo Hrvati (ostaje nejasno je li i Fazlagića kula hrvatska kula i kako su danas njihove obitelji bošnjačke ako su oni na Bleiburgu ginuli kao Hrvati?), para oči činjenica da tamo nema pripadnika najkrvoločnije SS divizije na ovim prostorima – Handžar divizije.
Tito se osvetio Ustašama i njihovim familijama. Handžar diviziji nije.
Handžar divizija bila je elitna SS divizija nad kojom Pavaelić nije imao kontrolu. Stoga ih je krivo nazivati ustašama što mediji u Hrvatskoj uporno čine. Handžar divizija osniva se u Hrvatskoj 1992 kao tajni UZP SDA Hrvatske. Direktno je njome upravljao SDA BIH. Dokumenti o tome čuvaju se kao strogov čuvana tajna u današnjem službenom Zagrebu. Kao i štošta toga što bi itekako moglo pomoći Hrvatima u BIH no vlasti u Zagrebu imune su na patnju i progon svog naroda u BIH. Ako bismo vam dodali da vlast u Zagrebu zna tko su ubojice osmero viteške djece i da su istrage davno završene al da se ubojice kriju, biste li nam vjerovali?
Iako je prošlo već 30 godina od raspada Jugoslavije, u Beogradu se još pod strogim nadzorom isto tako čuvaju dosjei o tajnom djelovanju jugoslavenske vlasti koja je u Izraelu koordinirala džihadistički rat u kojem su se skupa rame uz rame borili bivši pripadnici ove Handžar divizije, pokoji Ustaša te elitni Titovi partizanski odredi dobrovoljaca, popunjeni i predvođeni jugoslavenskim Muslimanima. Danas Bošnjacima. Rasim Delić nije dakle prvi Titov JNA general koji je vodio džihadistički rat. Puno prije njega to su činili elitni Titovi vojnici na Bliskom Istoku. Predvodio ih je jedan Bošnjak, bivši partizan koji je za potrebe džihada pristao ratovati uz pripadnike nacističke Handžar divizije.
NOB Josipa Broza Tita koji se borio protiv Holokausta , nakon WW2, bori se uz džihadiste protiv uspostavljanja mlade židovske države. Koji sjajan završetak jednog “prozapadnog antifašizma”.
Ovaj podatak trebao bi biti dovoljan današnjim romansijerima druga Tita da shvate kako on nije bio nikakav antifašist nego masovni ubojica, i oportuni komunist. No avaj. Prije će Komšić dobiti pravo na hrvatski veto nego će paradni sarajevski titoist priznati da nema pojma što to znači biti antifašist.
Možda u tom grmu leži odgovor zašto Komšić Željko, džihadistička obredna klanja te vjerske obrede Bošnjačke armije, u šali zvane Armija BIH, smatra antifašističkom tekovinom. Dok Jovan Divjak tvrdi da se s tom tekovinom prestalo onog dana kada je Armija BIH islamizirana, etnički očišena i radikalizirana stranim borcima. Koji će kasnije ubijati po Americi i EU. Koje će SDA kasnije slati čak i u BIH diplomaciju. Na račun i na obraz svih nas. Stranka koja je ubijala US građane i čiju zabranu US ambasada u BIH još uvijek ne traži. Zašto? Tko je taj moćni financijer koji je uspio nagaziti i službeni Washington i tako ga dodatno poniziti?
A smaller part of Bosnia, so-called "TheJihadSpace" was the first world soil where @USEmbassySJJ asked permission from the attackers on WTC to perform a fake LGTB pride. History will mark this event, as the first postmodern fall of the West before the East.@SenTedCruz @SecPompeo pic.twitter.com/8BCI51tk9i
— Jan Palach (@IurkovJan) May 8, 2020
Islamizam i komunizam (titoizam) dakle, imaju dužu tradiciju nego što se misli. Dok je u BIH procesuirao islamiste (Alija Izetbegović, Husein Živalj, Sarajevski proces) Tito je na Bliskom Istoku podupirao panislamističke ratove pod krinkom potpore borbe za slobodu. Jačao je tadašnji Prostor Džihada a suradnicima je pojašnjavao da je to dio potpore budućem Projektu nesvrstanih.
Identitarna gimnastika savršeno štima u Bošnjaka:
Ako si kao Musliman zaginuo u Četveroredu Bleiburga, onda si Hrvat. "Nismo mi bola dali fašiste."
Ako si kao pripadnik Handžara otišao ubijati u Izreael nakon WW2 onda si "heroj" i Bošnjak si. pic.twitter.com/P169d3EhLx— Jan Palach (@IurkovJan) May 13, 2020
Kao što je poznato, bivša Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom, jednim od osnivača pokreta nesvrstanih, javno je podržavala sve oslobodilačke pokrete u svijetu, ali šira javnost nikad nije bila upoznata s činjenicom da su Tito i tadašnje vodstvo Jugoslavije slali dragovoljce da ratuju na strani tih oslobodilačkih pokreta.
Josip Broz Tito 1948. godine poslao je jednu diviziju sastavljenu od iskusnih i dobro izvježbanih partizana muslimana, da ratuju na strani Arapa u I. arapsko-izraelskom ratu.
Istodobno je skupina od 150 muslimana iz nacističke Handžar divizije koji su u međuvremenu oslobođeni iz talijanskih logora, krenula istim putem – ratovati na strani Palestinaca i Arapa.
Tako su u Vojsci spasa, koju je osnovala Arapska liga, rame uz rame protiv Izraelaca ratovali negdašnji ljuti neprijatelji – partizani i nacisti.
Handžar diviziju krivo mediji nazivaju Ustaškom. Nju su osnovali Bošnjaci koji su htjeli izbjeći Pavelićevu nadležnost. Bila je pod direktnom upravom Hitlera. Hitler je Bošnjake očito smatrao bližima sebi od Hrvata. Elitnim i arijevskim narodom. “Hrvati su Slaveni, dakle niža rasa. Bošnjaci su Goti, dakle viša rasa”. Sami prvaci Handžar divizije smatrali su Bošnjake narodom gotskog porijekla. I danas širom interneta, primjerice na FB stranici Naser Orić, Bošnjaci nekažnjeno pod punim imenom i prezimenom , stotine njih, zazivaju Hitlera i žale zašto nije poubijao sve Židove. Slave istovremeno i Tita. Jesu sada stvari malo jasnije?
*Možete li zamisliti neku stranicu na kojoj 500 Hrvata i Srba veličaju Hitlera, zazivaju genocid nad Židovima a da tim ljudima u BIH ne uleti SIPA u kuće?
Zatražili politički azil
Mnogi od tih Handžar boraca koji su preživjeli arapsko-izraelski rat odbili su Titovu naredbu da se vrate u Jugoslaviju, iz straha od Bleiburškog scenarija – suđenja po kratkom postupku, te su zatražili politički azil u Kanadi, Australiji i Americi, a malobrojni, koji su se u međuvremenu oženili, ostali su živjeti u Libanonu.
Danas je vrijeme drugačije. Nema suđenja po kratkom postupku. Za sudjelovanje u ISIL-u dobije se samo 3 godinice, ako i toliko. Pa su povratnici u Bosnama mnogo mnogobrojniji.
Jedan od pripadnika Handžar divizije koji je ratovao , rame uz rame s partizanima bio je Kamel Rustomović, bivši pripadnik Handžar divizije koji živi u Beirutu.
Umirovljeni libanonski časnik imao je 78-godina kada je dao izjavu Večernjem listu. Zove se Kamel, oženjen Libanonkom, otac sedam kćeri i petorice sinova, nerado se sjeća ratnih dana. Tada je već 57 godina izvan svoje domovine Bosne. Kamel izvrsno govori bošnjački jezik, no još bolje arapski:
– Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti za sve nedužne ljude te sam se početkom rujna 1943. godine prijavio u Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada surađivala s Nijemcima, njihova elitna postrojba SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata.
Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca.
Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.
Na istoj strani
U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva moja prijatelja.Nakon toga dobili smo naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli smo se do grada Malkije, na granici Libanona i Izraela.
Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre.
I sami pomalo zbunjeni pojavom Titove divizije u Vojsci spasa, upitali smo ga kakva je bila prva reakcija nekadašnjih žestokih neprijatelja.
– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.
Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.
Dr. Mustafa Baze priprema novu knjigu
Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.
Nakon teškog poraza Vojske spasa, pridružio sam se saudijskoj brigadi koja je bila smještena u Majis Al-Jabalu i u njoj ostao do završetka arapsko-izraelskog rata, na području Palestine.
Zanimalo nas je kako se Kamel nakon rata odlučio zauvijek nastaniti u Libanonu, odbivši se vratiti u rodnu Bosnu ili otići u neku treću zemlju.
– Povratak u Bosnu bio je nemoguć jer me Titova partija osudila na smrt zbog, kažu, neprijateljskog djelovanja. Oženio sam se Libanonkom i zbog zasluga u ratu dobio libanonsko državljanstvo 1950. te sam odlučio ostati i odslužiti trideset godina u libanonskoj vojsci, sve do umirovljenja.
Oprostili smo se s Kamelom i njegovom suprugom Karimom te se zaputili prema gradu Bint Jubeilu, udaljenom samo pet kilometara od granice s Izraelom, koji je svojedobno bio poprištem sukoba Vojske spasa i Izraelaca. U tom gradu živi dr. Mustafa Baze, jedinim arapski povjesničar koji je u svojoj knjizi “Jug Libanona u okruženju arapskog svijeta 1864.-1948.” pisao o ulozi Jugoslavena u arapsko-izraelskom sukobu. Dr. Baze najprije nam je zahvalio jer, kako kaže, prvi put netko od svjetskih medija pokazuje interes za te događaje.
– Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.
Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29. studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak bili prisiljeni na povlačenje.
Ništa od ovog nije se smjelo objaviti u Jugoslaviji. Niti da Tito daje vojsku za džihad niti da tamo ratuju nacisti Bošnjaci iz Handžar divizije s partizanima iz Jugoslavije, pretežito opet muslimanima Bošnjacima.
Umirovljenog libanonskog vojnika Kamela Rustomovića upitali smo zna li koliko je jugoslavenskih boraca poginulo u tom ratu. – Puno ih je poginulo, više od pedeset, ali nisu bila vremena za vođenje evidencije. No pouzdano znam da su osmorica Titovih boraca pokopana u zajedničkoj grobnici u gradu Bint Jubeilu. Na žalost, većina mojih drugova nema grobove.
[Best_Wordpress_Gallery id=”9″ gal_title=”handzar”]