LASIĆ: U BiH još nismo dodirnuli “nultu točku” u nezaustavljivom sunovratu u prošlost

Sredinom ožujka u Neumu  je održana znanstveno-stručna konferencija “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu”, a taj je događaj bio i izravni povod za razgovor sa sveučilišnim profesorom, dr. sc. Milom Lasićem, uz, dakako, neizbježna ”dodatna” pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezine budućnosti.

Kako je 20. ožujka u Haagu donesena i konačna presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, fenomen pomirenja među narodima i utjecaj haških presuda na taj proces, također je temom razgovora u jednome dijelu.

Profesor Lasić toliko je zahvalan sugovornik da bi bilo prava šteta ne pročitati ovaj intervju!

Bljesak.info: Kao sudionik znanstveno-stručne konferencije “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu”, održane sredinom ožujka u Neumu, možete li za Bljesak.info dati ocjenu ovog skupa i ujedno, što mislite – može li se ovakvim konferencijama uopće napraviti korak u pravcu promjene ustavnih rješenja za BiH?

MILE LASIĆ: Da, bio sam u Neumu kao slobodan čovjek i sveučilišni profesor i govorio izravno hrvatskoj političkoj klasi, a neizravno i srpskim i bošnjačkim klasama, što bi trebalo činiti kako bi se zaustavio „rat nakon rata“ (Ugo Vlaisavljević), kako ne bi „nezavršeni rat“ (Ivan Lovrenović) imao budućnost. A mogu odmah odgovoriti i na Vaše pitanje: Ne, ovakvi skupovi ne mogu odmrznuti „zamrznuti konflikt“, pa ako je i pasiviziran mirovnom konferencijom u Daytonu i Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, potpisanim u Parisu 14. prosinca 1995. A ako to ne mogu, naravno ne mogu ni otvoriti put ka nužno potrebnim ustavnim promjenama.

U osnovi, ja sam prihvatio izravni poziv organizatora, a jedan od njih je i SUM – sveučilište na kojemu radim, da budem jedan od panelista, ovaj put na završnom panelu, kako bih govorio o ustavnim i političkim aporijama koje BiH drže u mjestu, jer je i posljednjem slijepcu jasno da se BiH ne kreće naprijed, nego se vratila u devedesete godine prošlog stoljeća, ako nije i dublje u svoju lošu prošlost, recimo u „millet sustav“ i „osmanlijsku fazu““ (Urs Altermatt) vlastitog predmodernog razvoja.

O aporijama sam govorio, pak, i temeljem vlastite knjige „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ (iz 2014.) i Vlaisavljevićeve knjige „Aporije suživota“ (iz 2018.) i Lovrenovićeve (i Jergovićeve) knjige „Budućnost nezavršenog rata“ (iz 2010.), jer se i ona izravno bavi „postdaytonskim aporijama“. Ukazao sam u biti samo na temeljnu aporiju – u mojemu razumijevanju – onu u Anexu 4 ugrađenu „neojakobinsku podvalu“, koju su „naši neojakobinci“ – uz pomoć onih „prekrivenih velom“ iz međunarodne zajednice, i prihvatili kao svoje geslo, a to je vještačko razdvajanje „građana“ od njihovih nacionalnih identiteta i kako bi se proizveo peti element u „ustavnom mi“, uz tri konstitutiitivna naroda i „Ostale“, a to su oni „građani“, razdvojeni zarezom od svojih identiteta. Unatoč tomu je jasno iole upućenima da su stvarno „ustavno mi“ u BiH samo subjekti koji su potpisali mirovni sporazum i koji jedino i mogu donijeti novi ustav, dakle konstitutivni narodi, koje bi bilo ispravnije zvati ko-nacijama iz mnoštva razloga.

No, uslijed ove i temeljem drugih aporija, „ko nacije“ se i ne ponašaju kao zrele nacije, nego tek kao „zajednice preživljavanja“ (Ugo Vlaisavljević), koje su i zbog toga u neprestanoj borbi jedne s drugima. Ne smijem zaboraviti reći ovdje da sam i u Neumu pledirao za međusobno uvažavanje i međusobno priznanje (Jure Zovko i ja smo podnijeli i amandman u tom duhu na zaključke skupa), to jest za konsenzualnu političku kulturu i za demokratske metode upravljanja razlikama (federalizacija i kantonizacija, konsocijacija, nenasilna integracija), kako ne bismo više nikada posegnuli za nedemokratskim metodama eliminiranja razlika (prisilno premještanje stanovništva, genocid, otcjepljenje, prisilna integracija).

Pri tomu sam ponovno dekonstruirao tzv. hegemonističku kontrolu koju BiH kao višenacionalna zemlja i ne treba, dok itekako treba ideje „svjetskog ethosa“- ćudorednosti i u unutarnjoj i u vanjskoj politici, inače politika postaje tek prokletstvo, kako je to davno uočio Meša Selimović. Dakako, i u Neumu sam govorio o nužnosti respekta i individualnih i skupih prava, te ukotvljenosti skupnih u individualna, kako bi se osigurala jednakopravnost u šansama svih identiteta na svakom pedlju zemljice BiH. S obzirom na nerazumijevanje ove dijalektičke uvjetovanosti, morao sam progovoriti i eksplicitno o „političkoj predmoderni“ u BiH, zbog koje se i ne krećemo ka EU.

Ovim pristupom sam kontrirao prevelikom i neutemeljenom optimizmu u vezi konstitucionalnog redizajna u BiH, kojeg su demonstrirali političari i iz BiH i iz Hrvatske. Ah da ne zaboravim, govorio sam i o mojemu sudjelovanju u „fra Džolanovom skupu“ (2012.) i „Filandrinom skupu“ (2014.), te o uzaludnom radu u Ekspertnoj skupini za promjene Ustava Federacije BiH tijekom 2013.

Bljesak.info: Kad se radi o najvažnijim političkim, ustavnim, a često i ekonomskim pitanjima, političke elite pribjegavaju jednonacionalnim okupljanjima. Ima li smisla zagovarati neka nova rješenja unutar intelektualnog korpusa jednog naroda, ukoliko se ona tiču i interesa drugih naroda, koji takva rješenja odbijaju ili u najmanju ruku ostaju neutralni jer nisu u tome sudjelovali?

MILE LASIĆ: Ne samo jednonacionalni politički, nego i akademski skupovi u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH u pravilu završe u monolozima, ma koliko BiH trebala među-nacionalni dijalog, kako bi se putom predustavnih konvencija i došlo do ustavnih promjena proeuropske kakvoće.

U mojemu razumijevanju, naime, bit će potreban niz međunacionalnih dijaloških pripremnih konferencija, kako bismo se pokrenuli ka konsenzualnoj političkoj kulturi, jer su nam danas tzv. stojne stočke svjetlosnim miljama udaljene jedne od drugih, što nije dobro ni za koga ni u BiH ni u Okruženju. Najgore je što zbog toga što ne umijemo govoriti „jednim glasom“ mi kao zemlja i nemamo što tražiti u EU.

Bljesak.info: Malo konkretnije: Konferencija “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu” imala je ove godine svoju značajnu specifičnu težinu i neupitan znanstveno-stručni rejting. Ipak, pogleda li se način na koji je bila ispraćena u nekim relevantnim sarajevskim političkim („tzv. naučno-stručni skup“) i medijskim krugovima („Čovićeva konferencija“), stekao se dojam kako bošnjačka elita na to gleda s ironične visine, dok s druge strane srpski društveno-politički milje jedva da je registrirao taj događaj. Kako, dakle, uopće pristupiti temi ustavnih promjena, a da sve relevantne strane prihvate sudjelovati u tome?

MILE LASIĆ: Registrirao sam i ja neke odokativne i nedobronamjerne izjave dežurnih „akademika“ i političkih i medijskih nasilnika, onih koji već desetljećima govore „poželjnim glasom“ dominantnih domaćih i inozemnih centara moći. Takvi su uistinu samo proizvođači „politike zagađivanja“ („containment policy“) međusobno srodnih identiteta, to jest „organiziranog kaosa“ u kojemu pokušavaju za sebe ušićariti neku sinekuru.

Takvi akademski ratnici inspiriraju i „džihad građanlije“ i „ustaške kozojebce“, kako se oni međusobno časte, što je sjajno ironizirao mladi sarajevski kulturolog Neven Šimić. Istini za volju, bilo je ovaj put manje i fake news i agresije iz Sarajeva u odnosu na skup u Neumu nego prošle godine. Nitko nije, pak, primijetio što su organizatori ove godine nadišli vlastite sjenke i pozvali niz uglednika iz akademskog života u Sarajevu, Banja Luci i drugdje, ali se malo tko odazvao, nažalost, bojeći se reakcija i „reketa“ u svojim sredinama.

Utoliko je nazočnost respektabilnog sveučilišnog profesora kakav je Ugo Vlaisavljević, ili dolazak profesora Miloša Šolaje iz Banja Luke u Neum bila značajnija, a među 44 referata bio je jedan iz Podgorice.

Inače, uz sav respekt profesora Vlaisavljevića, kojeg sam iskazao i u panelu, replicirao sam mu kako nijedna „nova teritorijalizacija“ ne može dovesti u pitanje potrebu za „institucionalnom jednakopravnošću“. To je vrijedno spomena, jer su krivo izvijestili „medijski ratnici“ da u Neumu uopće nije bilo polemika.

Uistinu, samo su se posve razočarani vratili kućama oni koji su i bili došli da čuju kako približavanje ka EU podrazumijeva dokidanje višenacionalnosti i „većinsku demokraciju“ u BiH. I znanstvenici i političari su, dakako, otklonili takvu nebulozu, jer EU apsolutno uvažava unutarnju složenost i identitarne situacije u zemlji članici i budućoj članici.

Bljesak.info:Neki u BiH zagovaraju konsocijacijski model uređenja države, drugi bi da se ne dira sadašnje stanje (izvorni Dayton, po mogućnosti što labaviji odnosi na državnom nivou), a nemali je broj onih koji se zalažu za građansku državu u kojoj je samo pojedinac-građanin konstitutivan, a sve ostalo (primjerice konstitutivnost naroda) treba otkloniti kao smetnje u napretku zemlje. Kako vidite Vi moguće (pravedno i pravično) uređenje naše zemlje?

MILE LASIĆ: Nitko od znanstvenika nema velikih iluzija o konsocijaciji, ali ono o čemu su se složili svi sudionici u Neumu jeste da je postdaytonska BiH „idealna konsocijacijska situacija“ i da se ne smiju dovoditi u pitanje oformljeni nacionalni identiteti, dapače, itekako ima potrebe za jednakopravnošću svih identiteta i balansom građanskog i nacionalnog i u ustavnom tekstu i u političkom životu.

U konačnici, moramo se učiti od pametnijih i sretnijih od nas, recimo od Švicaraca, koji su od svoje zemlje koja se i službeno zove konfederacijom (Confederatio Helvetia) napravili uzoritu zemlju konsenzualne kulture, u kojoj se poštuju i svi jezični i nacionalni identiteti i ustavni položaji 20 kantona i pest polukantona, pa je bilo moguće, ipak, ili upravo zbog toga, da se od Švicarske pravi i napravi „voljna nacija“ (Willige Nation) i da u njoj zaživi suglasna demokracija (Konkordanz) i profunkcionira „izvršni federalizam“ (Vollzugsfoederalismus).

E to je ono o čemu i ja sanjam. „I have a dream“, rekao je onaj poznati borac za jednakost ljudi bez obzira na boju kože prije više od pola stoljeća …

Bljesak.info: Bosna i Hercegovina je od 1995. godine u stanju ne-rata, i dalje daleko od mira i prosperiteta, a svakodnevno se smjenjuju događaji koji zorno svjedoče koliko je duboko nepovjerenje unutar BiH. Kakve su nam perspektive i bi li pridruživanje EU nešto bitnije promijenilo na tom planu?

MILE LASIĆ: Odgovorit ću Vam, prvo, oporukom Ivana Lovrenovića iz „Dvadesetjedne teze o BiH“, u kojoj najveći „politički Bosanac“ u BiH veli: „Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da ‘nam je Evropa jedina šansa’; ako bi nas ona napustila, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu ‘demokratsku’ verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, Bosni i Hercegovini mjesto u Evropi zato što to zaslužuje jer je ‘Evropa oduvijek’, nego zato što joj je to – biti ili ne biti.“

Iskazano mojim riječima: članstvo BiH u EU bi smirilo uzavrele strasti, iz razloga što BiH u pravilu bolje funkcionira unutar veće integracije nego samostalno, kako pokazuje i iskustvo preživljavanja u Titovoj Jugoslaviji, barem u onim „zlatnim godinama“ (Dušan Bilandžić), to jest „Brankovim i Hamdijinim“, kako je glasila duhovita dosjetka, u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u kojima je unutar BiH po prvi put i izborena jednakopravnost sva tri njezina konstitutivna naroda, pa je bilo moguće da se izbori i jednakopravnost u odnosu na druge jugoslavenske republike u organima Federacije u Beogradu.

O tomu mogu posvjedočiti i kao čovjek i stručnjak, zapravo tadašnji mladić iz „sjene Branka Mikulića“, na kojega se nepravedno već zaboravilo, iako će tek 12. travnja ove godine biti četvrt stoljeća od kad je umro.

Uostalom, zaboravilo se i na druge ugledne ljude poput akademika Envera Redžića (1915- 2009), koji nam je u njegovoj važnoj knjizi „Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontrovezama istorijske nauke (Institut za istoriju, ANUBiH, Sarajevo, 2000., str. 113.) oporučio: „Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, jer „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda“.

Zato „zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH“. Potom je akademik Redžić poantirao: „Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema“!

Bljesak.info: Proteklih dana mnogi su komentirali presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Kao i ranije presude u Haagu za ratne zločine, i ova je pokazala suprotnost i nepomirljivost stavova unutar konstitutivnih naroda BiH. Međutim, posebno šablonski zvuče ocjene nekih stranih komentatora kako će ova presuda pridonijeti pomirenju, ali je nažalost teško povjerovati da će doći do pomirenja. Što bi, po Vašem mišljenju, moglo biti katalizatorom pomirenja u BiH?

MILE LASIĆ: Da se ne lažemo, u BiH još nismo dodirnuli Jaspersovu „nultu točku“ u nezaustavljivom sunovratu u prošlost, pa i ne želimo razumjeti Jaspersove metodološke naputke iz znamenite rasprave „Pitanje krivnje“ o nužnosti razlikovanja kaznene, političke, moralne i metafizičke krivnje. Bez toga, pak, ostajemo zarobljeni u (ne)kulturu „selektivnog sjećanja“ i transagresijske narative i služimo ružnim politikama ignoriranja naših zločina nad drugima, koje vode političke klase u svim postjugoslavenskim zemljama.

Otuda su možda jedino vrijeme i zaborav lijekovi koji vode ka normalizaciji odnosa među bliskim i srodnim identitetima, koji su na nesreću zarobljeni u logiku „ubilačkih identiteta“ (Amin Maalouf). Valjda sam dugim životom između azila i egzila, da parafraziram pokojnog Predraga Matvejevića, naučio i sam da moramo kao pojedinci krenuti u mukotrpan proces izgradnje kritičke kulture sjećanja.

Zbog toga sam vjerojatno i napisao na stotinu rasprava o nužnosti nadvladavanja teške prošlosti putem kritičke kulture sjećanja, baš po uzoru na Nijemce, kao i dvije knjige – „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (FES, 2015.) …

Bljesak.info: Dok traju političke borbe i nadmudrivanja, mnogi, napose mladi ljudi, napuštaju našu zemlju. Procjene govore da smo u zadnjem desetljeću izgubili 200.000 stanovnika. Imaju li političke elite uopće interes, a ako imaju, posjeduju li i dovoljno znanja i vještina da naprave zakret u svojoj vladavini kako bi ljudi poželjeli ostati, a ne otići?

MILE LASIĆ: Političke kaste bi trebale imati već danas itekako veliki strah za održivost vlastitih pozicija u nesretnim zemljama neuspjelih tranzicija, ali nije realno očekivati da imaju potrebna znanja za zaokret u javnim politikama.

Bojim se da će na kraju u BiH ostati samo političke kaste i njihovi potomci i „uhljebi“, koji bi se mogli iznenaditi kako se više ne mogu popuniti proračuni koje su oni privatizirali. Svi će promašaji jednog dana biti, zapravo, prebačeni na proračune, pa slijedi kaos kojeg se više neće moći kontrolirati…

Bljesak.info: Za kraj ovog razgovora, profesore Lasić, zanimalo bi me i što Vi trenutačno pripremate, jesu li za očekivati neke nove knjige iz Vašeg pera ili neki drugi znanstveni projekti i sadržaji?

MILE LASIĆ: Da, u tisku su i uskoro izlaze moje dvije knjige – 17. i 18. po povratku u BiH prije točno 10 godina. Prva od njih znakovita naslova i sadržaja „Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama“ (Factum izdavaštvo iz Beograda, Jesenski i Turk iz Zagreba i Šahinpašić iz Sarajeva) trebala bi biti promovirana 28. svibnja u 16,00 sati u HD Hercega Stjepana Kosače u Mostaru, tako je barem najavljeno u oficijelnom programu 21. Mostarskog proljeća.

Ne trebam ni reći kako sam zahvalan na tomu gospodinu Dušanu Janiću iz Beograda i njegovim partnerima u Zagrebu i Sarajevu, ali i odgovornima u Matici hrvatskoj Mostar koji su imali sluha uočiti ovu znakovitu kulturološku suradnju regionalnog tipa. A druga knjiga, pod naslovom „Zašto nam izmiču europski horizonti?“, u nakladi University Pressa iz Sarajeva, trebala bi uskoro izaći iz tiska, kako bi bila promovirana i na ovogodišnjem „Salonu akademske knjige“, koji bi se trebao održati u lipnju u Mostaru.

Zahvalu za ovu radost dugujem ponajviše dobroti Dragana Markovića, prvog čovjeka University Pressa…