Published On: Sri, svi 6th, 2015

LASIĆ: BiH u klinču licemjerja

Pola godine poslije općih parlamentarnih izbora od 12. listopada prošle godine konačno su posljednjeg dana ožujka o.g. potvrđena imenovanja novih saziva Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara BiH. Vlast u Republici Srpskoj je formirana puno brže, ali praćena sumnjom u kupovinu mandata (”afera papak”).

U normalnim zemljama bi se, dakle, već odavno ocjenjivao rad vlada svih razina u njihovih prvih 100 dana ili nakon pola godine rada, ali BiH nije normalna, nego je zemlja ”nedovršena rata” i ”zamrznuta konflikta”. K tomu, BiH je školski primjer obrnutih tranzicija u kojoj je vlast samoj sebi svrha.

U ambijentu izvitoperenja formalno-demokracijskih pravila, koji zovem ”demokraturom”, političke stranke i nisu drugo do karteli pod kontrolom stranačkih vođa, kako misli i profesor Đorđe Vuković s FPN-a u Banja Luci.

_________ piše: prof.dr. Mile Lasić / autograf.hr / milelasic.com 

Njemu je znalački uspjelo formulirati i o čemu se radilo u BiH u proteklih šest mjeseci: ”Tragikomični proces formiranja vlasti u BiH ili, bolje reći, još jedna epizoda pseudopolitičkog i kvazidemokratskog života u najzaostalijoj i najluđoj zemlji Balkana je konačno završena, ali posljedice svega što može stati u pejzaž nacionalne, stranačke i klanovske otimačine za položajima i funkcijama tek ćemo snositi u mjesecima koji slijede”.

Prema njegovom razumijevanju, dakle, ne radi se o drugomu doli o tome da su skupine nezasitnih, bezobzirnih i kratkovidih osoba, koje su uzurpirale simbolički kapital, identitetske i ideološke izrasline konstitutivnih naroda manipulirajući političkim i medijskim stimulansima, u konačnici raspodijelile preostale državne i entitetske resurse ne prestrojavajući se po idejama, vizijama i paktovima na odgovornosti, već po nuždi, ucjeni i lukavstvu.

”U takvom ambijentu očekivati odlučno i umjesno bavljenje socijalnim pitanjima, borbom protiv kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti, premošćivanju etničkih konflikata i klasne raslojenosti, modernizacijom i harmonizacijom institucija i slično, ravno je bajkama za djecu i odrasle”, poručuje kolega Vuković, koji zato i očekuje ”nove potrese na političkoj sceni, nove poplave nasilja i nemorala, nove očajnike pred kontejnerima i stranim veleposlanstvima”.

Do identičnih nalaza je došla i Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), nevladina udruga iz Sarajeva, na čijem je čelu dr. sc. Žarko Papić. Upravo u njegovom uvodu u novi policy brief pod naslovom ”Socio – ekonomska i politička situacija u BiH 2015. i EU integracije: šest teza o ponavljanju istog – kriza kao sudbina” poručuje se: ”U zemlji u kojoj je preko milion stanovnika ispod apsolutne granice siromaštva sa tendencijom da siromaštvo, nezaposlenost, socijalna isključenost stabilno i dinamično rastu, gubi se 1/8 dužine mandata da bi se ‘šibicarski’ raspodijelile ministarske fotelje, koji su alati za moć nad javnim resursima”.

Pozvat ću se ovdje pristrasno i na poraznu konstataciju u prošlogodišnjem IBHI- jevom policy briefu da se procent onih koji žive ispod granice socijalne bijede povisio s 23% u 2011. na čak 27% u 2014. godini. Ovdje sam dužan reći da sam sastavni dio IBHI-jevog tima.

U IBHI-jevoj analizi dominira i skepsa glede budućnosti BiH u EU unatoč konačnom stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU. Po mišljenju Ivana Lovrenovića, koji je također u našem timu, dobronamjerna očekivanja i želje da bi se umjesto ”jakih” ideoloških tema novoizabrane vlasti mogle fokusirati na konkretne, a goruće poslove i zadatke, bi ”lako mogla biti iznevjerena”, jer će ideološki diskurs i dalje ”dominirati u političkim raspravama”.

Lovrenović inače pledira za otklon od dominantnih pseudograđanskih i etno-nacionalističkih diskursa, te za izgradnju alternativnog diskursa u BiH i o BiH.

IBHI-jeva analiza je urađena prije terorističkog akta u Zvorniku, za koji nije kriv samo nesretni mladić, Bošnjak, koji je ubio drugog mladića, Srbina, u policijskoj uniformi Republike Srpske (RS). Krivi su i svi oni koji olako govore o Srbima kao ”genocidnom narodu” i o RS-u kao ”genocidnoj tvorevini”, upozorio je na svom blogu prof. Vuković. Inače, više je od simbolike što je oca zvorničkog ubojice ubila u ratu Vojska RS-a, a oca poginulog policajca Armija BiH. Ima li, dakle, u BiH uopće života izvan kruga smrti?

U mojemu doprinosu IBHI-jevoj analizi pozabavio sam se odgovorom na pitanje: Je li u aktualnim odnosima između EU i BiH uistinu u pitanju novi pristup ili tek tzv. pojačana medijacija EU? Zastupam ovo drugo, priličito usamljeno. Zapravo, zgađen sam dominantnim licemjernim diskursom akademskih, medijskih i političkih kvazielita koje bi da njihova četvrtstoljetna antieuropska ponašanja ostanu ista, a da BiH ipak uđe u EU. Neće moći!

Ključno je, naime, pitanje: može li unutarnje nepriznata zemlja poduzeti prijeko potrebne reforme koje vode do europskog konstitucionalnog redizajna ili ne može? Može li se, dakle, bez temeljite promjene u ponašanju političkih kasta na vlasti u BiH iz ”postdaytonske” uopće prijeći u tzv. briselsku fazu u životu BiH? Moj i odgovor drugih članova IBHI-jevog tima je da se u zemlji u kojoj plamte ideološko-politički ratovi nema čemu dobromu nadati.

U BiH i nema značajnije proeuropske političke skupine. Pseudograđanske stranke su još licemjernije i u biti antieuropskije od etnonacionalnih. S druge strane, istinski proeuropljani se stide za one koji ne umiju da se stide i povlače se na margine društva, pa javnom scenom dominiraju politički licemjeri. Njihove se ambicije prema EU svode na ”euizaciju”, to jest privezivanje na fondove EU, dok se protive svim silama ”europeizaciji”, to jest dubinskim pravnim i ekonomsko-socijalnim reformama.

I zato je BiH tu gdje jeste. I tako će i ostati. Jer, u odnosima između BiH i EU ne može ni biti napretka sve dok se u zemlji u kojoj žive oformljene konstitutivne nacije (ko-nacije) ne dogodi tzv. unutarnje priznanje putem prijeko potrebne konsezne političke kulture. Ovo će, dakako, uskoro biti jasno i Europskoj uniji, jer se u BiH neće lako izgraditi funkcionalni mehanizam koordinacije kako bi se s EU (i svijetom) govorilo ”jednim glasom”.

Uostalom, i prije terorističkog čina u Zvorniku, paralelno s odmrzavanjem SSP-a u odnosima EU i BiH, predsjednik RS-a Milorad Dodik je najavio referendum o neovisnosti Republike Srpske za 2018. Ne treba ni reći kako ovaj politički diskurs odgovara i pseudograđanskim i etnonacionalnim bošnjačkim i hrvatskim kastama na vlasti u Federaciji, koje će se, kao i one u RS-u, radije baviti ideološkim besmislenim nadbijanjem nego reformama.

Otuda i jeste smislenije govoriti o tzv. pojačanoj medijaciji EU ili o posve neizvjesnoj operaciji ”Spašavanja vojnika Ryana”, nego o ”novom pristupu” EU prema BiH. Pri tomu je skoro izvjesno da će sve ići beskrajno kilavo, jer su se domaće političke klase već odlučile za spin-politike (politike ubleha – utvara i privida) umjesto za dubinske reforme i ozbiljne proeuropske, reformske politike.

Europska unija je, doista, posljednja šansa za civilizirane rasplete u BiH te za mirna rješenja sva tri nacionalna pitanja i ostalih državnih pitanja BiH, pa je nedavna odluka Vijeća za vanjske poslove EU o stupanju na snagu SSP-a prijelomnica ako se razumije kao mogućnost za sljedeće korake u politici EU zvanoj step by step.

Nije, međutim, ni ovaj akt milosti EU garancija za sljedeće korake, primjerice za podnošenja aplikacije za dobijanje statusa kandidata za prijem u EU. Do nje se stiže samo preko dubinskih reformi.

Europska unija je, zapravo, ponudila BiH posljednju šansu u formi quid pro quo pristupa, što znači: Krenite u reforme po nešto izmijenjenom ”redu vožnje”, ali se ne smijete nadati da će EU zbog BiH snižavati kriterije ili ugrožavati vlastita pravila privođenja nove članice u EU.

Zato bi za europsku budućnost BiH bilo od velike važnosti razumjeti da se BiH prema EU može kretati samo putem nenasilja i uvažavanja svih identiteta, počev od tzv. ko-identiteta (konstitutivne nacije koje u osnovi i tvore BiH) do tzv. novih identiteta, kako bi se putem novog društvenog dogovora i dospjelo jednog dana u Europsku uniju.

U slučaju ostanka izvan EU, u BiH bi neminovno snažile proturske iluzije o panosmanskim / panislamskim alternativama ili proruske o članstvu u Euroazijskoj uniji. Takvo što bi za BiH u konačnici značilo vječiti ostanak u njezinoj predmodernoj političkoj fazi, kao failure state i opomena drugima, što ne isključuje ni krvavu disoluciju. Obje perspektive su užasne!

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare