Kao ministar vanjskih i europskih poslova, ali i predsjedatelj OSCE-a, te iznad svega kao prijatelj ove države, on se jučer sreo s nizom sužnosnika BiH, ali i međunarodne zajednice, nevladinog sektora te drugih institucija.
U razgovoru za “Dnevni avaz” on detaljno govori o sastanku Vijeća ministara Europske unije te tumači zaključke o proširenju koji su na Balkanu izazvali seriju burnih reakcija. Odgovara na pitanje boji li se raspada BiH te zašto je naša zemlja ostavljena za sami kraj procesa proširenja.
Šta Vas dovodi u BiH?
– Ovog puta sam došao kao predsjedavajući OSCE-a. Obećao sam već ranije da ću posjetiti sve države gdje ova organizacija ima misije, ima ih 16.
Počeo sam s “vrućim točkama – Ukrajina, Moldavija, Armenija, Azerbajdžan, Gruzija, a sada sam na Balkanu.
Ovdje je ključni igrač EU, ali OSCE je partner i prijatelj BiH već 24 godine i drago mi je da je tako. Već sam posjetio u ovom kapacitetu Crnu Goru, Albaniju, Srbiju, Makedoniju, a iz Sarajeva idem u Prištinu.
Naravno, nemoguće je da se bavim samo OSCE-om, već sam ovdje i u kapacitetu ministra vanjskih i europskih poslova Slovačke, dakle EU i NATO agenda. A ovdje sam i jer se smatram istinskim prijateljem BiH. Nisam bio tri godine. BiH mi je stvarno nedostajala jer osjećam da sam ne samo dio mog života već i dio srca ostavio ovdje.
Imao sam individualne razgovore sa sva tri člana Predsjedništva, kao i s Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem. Cilj mi je bio da dobijem punu sliku toga kako deblokirati proces formiranja vlasti. Odnos prema NATO-u i Izborni zakon dva su ključna pitanja tu.
Ono što vidim kao promjenu je da su domaći političari znaju da je to njihova odgovornost. Dakle, ne kriju se iza međunarodne zajednice. Ali trebala bi im neka stručna pomoć, savjet stručnjaka izvana. To je jasno.
Želio bih da vidim da neko iz međunarodne zajednice preuzme inicijativu i gura ih da to rješavaju.
Ko? NATO? Amerikanci? OSCE?
– BiH je europska država i svoja pitanja treba rješavati u Europi. Naravno, Amerikanci imaju mjesta i trebaju biti uključeni.
Uvijek smo bili uspješni kada smo radili zajedno – Europljani i Amerikanci.
A to sada nije slučaj?
– Ne mogu baš tako reći. Amerikanci su tu, žele biti još prisutniji u regiji, EU je više odsutna jer prolazi kroz period institucionalnih promjena.
Europska komisija i visoki predstavnik odlaze, čeka se dolazak drugih ljudi.
Trebamo biti iskreni – BiH nije prisutna na dnevnom redu europskih institucija. I to se jasno vidjelo i po dnevnom redu Vijeća za opće poslove u prošli utorak. Bio sam na tom sastanku u Luksemburgu i tamo smo diskutirali u vezi sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, pozivom za otvaranje pregovora, kako da definiramo odnos prema ove dvije države.
Ako čitate tekst zaključaka koji se odnosi na BiH, nema razloga za paniku. Čitam ih kao poruku – doći će vrijeme i za vas.
Dakle, ne radi se o tome da je kraj proširenja Europske unije. Ali u EU osjećaju da je ključno sada da nagradimo Sjevernu Makedoniju. Onda da riješimo dilemu u vezi s Albanijom. Osobno smatram da trebamo uputiti poziv i otvoriti pregovore i s tom državom o članstvu u EU. Ali imamo odluku nizozemskog parlamenta koji se tome protivi. Onda je osjećaj da je sljedeće veliko pitanje odnos Beograda i Prištine.
Ako to uspijemo riješiti, onda se trebamo baviti BiH.
Na kraju?
– Da, na kraju.
Zašto? Mi nismo spremni? Nemate kvalitetne sugovornike? Ili naprosto ne znate šta ćete s BiH?
– Primarno, zato što je to najkompliciranije pitanje. Drugo, nasreću, nije sigurnosno pitanje. Politička kriza ili stagnacija BiH ne prenosi se u neke socijalne nemire ili, ne daj Bože, u sigurnosnu prijetnju. Osjećaj je u Briselu da BiH može čekati, da nema opasnosti od nesigurnosti, te da je ona toliko kompleksna da prije nego što se njom pozabavimo moramo raščistiti sve ostalo i potpuno se posvetiti vama.
Nije to nikakav neprijateljski odnos, ali isto tako niko ne može očekivati da budete u središtu pozornosti. Niste! Iz vaše zemlje nemamo ni dobrih ni loših vijesti, već samo stagnacija. A to ne može vječno trajati. Za početak, trebaju se formirati vlade. Već to bi u Briselu bilo primljeno kao dobar znak.
Rekli ste da je potrebna ekspertska pomoć da bi se riješila neka pitanja. Ko bi trebao poslati te eksperte? EU?
– Može Unija, ali može i Venecijanska komisija, odnosno Vijeće Europe, a može i OSCE. Dakle, radi se o europskim institucijama u prvom redu, ali za Amerikance ima mjesta.
Proširenje EU nije mrtvo. Ali, prema reakcijama ljudi, nakon zaključaka Vijeća EU, stav je suprotan – nema ništa od daljnjeg širenja EU.
– Ne, ne, ne. Niko u Luksemburgu nije rekao da je kraj proširenja. Postoji koncept koji zagovara prvo konsolidaciju unutar EU, pa onda da se fokusiramo na proširenje. Međutim, većinski je stav, koji i ja zastupam, da Balkan ne može čekati. Smatram da je sasvim moguće paralelno raditi na unutarnjoj konsolidaciji te voditi proces proširenja. Ako Unija želi biti globalni igrač, onda mora pokazati da je u stanju biti aktivno prisutna u svom neposrednom susjedstvu.
Ključ je da sve zemlje koje su tu, a još nisu u procesu pristupanja, pozovemo. I paralelno – vi radite domaće zadatke na proširenju, a mi ćemo se baviti konsolidacijom EU.
No, da bi se to desilo u slučaju BiH, mora postojati vlast, moraju se kompletirati odgovori na Upitnik… Imamo 14 točaka iz Mišljenja Europske komisije. Mi trebamo vidjeti da se neko time bavi u BiH. I da znate, niko nije nerealan da očekuje, a još manje traži, da se sutra ili prekosutra svih tih 14 točaka ispuni. Ali svi očekujemo da se na tome stalno radi i da se vidi napredak.
Ne bojite se raspada BiH?
– Ne! Jednostavno, to je nemoguće i neće se desiti. Ne mislim da će snage iznutra, ali i izvana dopustiti takav scenarij jer bismo se suočili s ogromnom krizom na europskom kontinentu. Na Balkanu bi se probudili duhovi rata…
Duhovi su već tu. Dodik već crta karte, Vučić i Tači se bave preseljenjem naroda i novim granicama na Balkanu, uz podršku komesara EU… Vi ste jedan od istaknutih evropskih zvaničnika koji je snažno protiv toga…
– Upravo zato i jesam protiv. To nije europski put za Balkan i to je otvaranje Pandorine kutije. Ne prihvaćam tezu koju dijele mnogi dužnosnici, po kojoj, ako su se oni dogovorili, mi to poštujemo. Ne!
Danas je sve presedan i jedan ovakav bio bi vrlo opasan. To bi značilo i da je Europa digla ruke od projekta europskog Balkana.
Je li se Europa ipak balkanizirala? I Vi ste govorili da se BiH, ali ne samo BiH, pretvara da se reformira, a EU se pretvara da vjeruje u to. Sada je račun došao na naplatu.
– Ne, ne! Podsjetit ću vas da je EU prošla kroz neki proces. Komisija na odlasku, koju vodi (Jean-Claude Juncker, bila je na početku stava da nema proširenja. A onda se pokazalo da je to nemoguće. Ova regija je toliko već povezan s nama, to su žive zemlje, živi ljudi i mi ne možemo živjeti u iluziji da ćemo tamo imati proeuropske vlade zauvijek ako proces proširenja nije kredibilan. Tako da ste vidjeli da se stav promijenio već napola mandata Junckerove komisije.
Imali smo samit EU – zapadni Balkan u Sofiji, ozbiljan papir Europske komisije, predstoji nam novi samit EU – zapadni Balkan naredne godine u Hrvatskoj…
Dakle, niko ne osporava proširenje.
Ponavljam, u Luksemburgu u ponedjeljak i utorak niko nije rekao da se proširenje treba zaustaviti ili odgoditi. Većinski stav bio je da moramo imati snagu i kapacitet da paralelno rješavamo i jedno i drugo. Plus, imamo naše partnere u regiji, političare koji su svoj kredibilitet uložili u europski put, pa i zbog njih moramo pokazati da smo kredibilni.
Ipak, treba li neki novi plan EU prema ovoj regiji? Više od 20 godina se Brisel bavi nama i dojam je da ulazak u Uniju nikad nije bio dalji.
– Boljeg plana od proširenja nema! Neki eventualni novi plan značio bi da od proširenja odustajemo. Zato sam protiv novog plana, nove politike.
Proširenje je prebirokratizirano i stvarno izgleda kao put prema – nigdje.
– Proširenje zahtijeva političke odluke i birokratski proces. Nije prebirokratizirano. Pošto nije bilo političkih odluka, pa recimo i hrabrosti, u prvi plan izašli su administrativni, dakle birokratski procesi.
Međutim, proširenje nije set administrativnih mjera. To je jako politički proces.
Je li bolje primiti svih šest država odjednom ili se ipak držati principa ispunjenja kriterija?
– Da bi neko bio primljen u EU, to je odluka koju ne donosi administracija. Neko ko želi u EU, mora biti funkcionalna država, operativna u europskom okruženju, na europskom nivou.
Ako država to nema, njena bi se ekonomija raspala. Drugo, odlučujemo na principima konsenzusa. Ako država nema funkcionalnost, ona blokira cijelu EU.
Proces pristupanja EU znači izgradnja Unije u vlastitoj državi. Sam čin ulaska u EU je samo certifikat da imaš to što je potrebno. U EU se ne ulazi bez europskih standarda, zakona, normi, principa funkcioniranja…
Pitam se šta radimo u BiH…
– Kao nekadašnji visoki predstavnik, nikada neću reći je li OHR prepreka na europskom putu BiH. Ali samom sebi postavljam pitanje – kako je moguće da imamo toliko masivno prisustvo međunarodne zajednice u BiH, a suočavamo se s dilemama osnovnog funkcioniranja države.
Pitam se šta mi to radimo! Odgovara li prisustvo međunarodne zajednice našem utjecaju, ali i potrebama ove zemlje. Zaista, mislim da je potrebno prisustvo, i u mojoj Slovačkoj je angažirana međunarodna zajednica. Ali nemamo odgovor na pitanje, naprimjer – šta očekujemo od OHR-a. Ili od drugih međunarodnih organizacija. Govorimo li jednim glasom, imamo li jedinstven stav o tome šta su prioriteti za BiH…
Pod pojmom međunarodne zajednice podrazumijevam euroatlantsku zajednicu. Zapad – kaže Lajčak.
wpDiscuz