KUM II: 'Neću dopustiti da 
HDZ u kampanji zlorabi ime 
Ante Gotovine'

Možda se sada napokon i vrati kući. Otišao je ’91 i još se nije vratio… Tako je ovih dana glasno razmišljala Vesna, supruga Željka Dilbera, čovjeka od najvećeg povjerenja Ante Gotovine, koji je generalovu agoniju proživljavao u dahu s njim. Premda o tome ne voli govoriti ni žaliti se, i sam je bio talac 12 godina duge drame, tijekom koje je bio uhićen, praćen i prisluškivan, s ograničenom slobodom kretanja.
Sada, kada je njegov kum i prijatelj “pronašao put do kuće”, i umirovljeni brigadir HV-a, 57-godišnji Zadranin, izvršni direktor u Jadranskom osiguranju, napokon se može posvetiti i vlastitoj obitelji i – sebi. To, međutim, nikako ne znači da će njegov život biti manje dinamičan.

Nekadašnji zapovjednik izvidničkog, diverzantskog voda, pa satnije 159. brigade, posvetit će se sada prije svega braniteljskom korpusu. Premda mu se ne sviđa epitet “ministra branitelja u sjeni”, s pozicije predsjednika Odbora za branitelje HDZ-a prošlog je tjedna javnosti uputio priopćenje kojim se oštro protivi objavi Registra branitelja i dodjeli odličja Junaka Domovinskog rata.
>> ‘Znam tko je dao uhititi Gotovinu, ali ne smijem reći’
Koji su vaši argumenti protiv objave Registra branitelja?
Objavom u ovakvom obliku ne može se ostvariti temeljni cilj, a to je otkrivanje lažnih branitelja. Smatram da objavljivanje registra nije pravi način, jer je otkrivanje lažnih branitelja posao institucija države, pa predlažem da se objavi popis lažnih. Brojka od pola milijuna branitelja nekima je sporna pa se pozivaju na riječi predsjednika Tuđmana, koji je govorio o “samo” 350 tisuća branitelja. Međutim, treba istaknuti da ta brojka, prema tada važećim kriterijima, uključuje samo one koji su u odori HV-a bili četiri mjeseca i više. Poslije je iz Ministarstva obrane objavljen i pribrojen popis od još 126.841 branitelja, koji su u odori Hrvatske vojske bili manje od četiri mjeseca te popis od 36.301 pripadnika policije. Kada sve to zbrojimo, dobijemo 512.841 osobu, koja prema zakonu ostvaruje pravo statusa hrvatskog branitelja, iako je u vojsci provela samo 24 sata.
Očito je nekome trebao skandal. Na ovaj način nećemo utvrditi lažne branitelje. Samo ćemo izazvati nove podjele. Zar bi sada branitelji trebali biti ti ili je to posao države, institucija, za čiju su se uspostavu borili i za koju su ginuli njezini sinovi, kako je neki dan rekao moj prijatelj? Što su radile od kada je rat završio, osim što su raspoređivale novac za funkcioniranje udruga, čime su ih držale u tihoj ovisnosti i savezništvu s kojom god vladajućom garniturom?
Pribojavate li se i vi, nakon objave Registra, optužnica iz Srbije?
Mislim da nakon objave Registra branitelja nitko s tog popisa neće moći biti siguran da ga na nekoj granici neće zateći neka, najblaže rečeno, neugodnost, barem dok ne dokaže nevinost. Sjetimo se, s takvim smo situacijama nedavno bili konfrontirani. Taj strah od babaroga, kako kaže ministar, nije tako neopravdan. Imamo branitelje koji žive u entitetima poput Republike Srpske, gdje bi ih mogli snaći problemi. Država mora zakonski regulirati i propisima odrediti što se smije, što ne smije objaviti kada govorimo o ratnom putu nekog pripadnika Oružanih snaga. To je pitanje nacionalne sigurnosti i nikako ne smije biti diskrecijsko pravo pojedinca. Moramo aplicirati regulativu kakva postoji i kakva se primjenjuje u svim zemljama NATO saveza.
Zašto mislite da junacima nisu potrebna nova odličja?
U Hrvatskoj postoje odličja za hrabrost i junaštvo. To su Red kneza Domagoja s ogrlicom i Red Nikole Šubića Zrinskog. Sama inicijativa novih odličja počiva na neistinitoj premisi kako Hrvatska ne priznaje svoje heroje, koja nije točna. Redom kneza Domagoja odlikovani su i Blago Zadro, Andrija Matijaš Pauk, Damir Tomljanović Gavran, Siniša Glavašević i drugi. Zar ministar Matić njih ne smatra junacima?
Eto, zato se odbor za branitelje HDZ-a protivi novim odličjima. To bi značilo da kriteriji onog vremena nisu bili ispravni, to bi bilo kao da netko proizvodi generale nakon što su bitke davno završene. Haaške optužnice i ucjene pojedinih centara moći učinile su da je politika u Hrvatskoj godinama popuštala pritisku nekih međunarodnih emisara i radila na otklonu od jednog vremena i njegovih ljudi, zatirala istinu i obezvrjeđivala časno razdoblje obrane i uspostave hrvatske države. Mnogi su padali u depresiju, očaj je često rezultirao fatalnim posljedicama. Nakon 16. studenoga ove godine ništa više nije isto.
Dokazano je pravno, ono što smo svi mi, koji smo sudjelovali u obrambenom Domovinskom ratu oduvijek znali, skinuta je stigma s hrvatskog branitelja, s Tuđmanove i Šuškove Hrvatske, čija se imena političari godinama nisu usuđivali javno izgovarati.
Radilo se na “detuđmanizaciji” Hrvatske, pa i u HDZ-u, njegovoj stranci. Ti isti ljudi, Tuđman i Šušak, u nemogućim uvjetima ustrojili su od nas običnih ljudi vojsku, koja je obranila zemlju od jedne od najmoćnijih vojski Europe.
Zar vas, kao dragovoljca Domovinskog rata, ne boli što su se u tim vremenima odličja dijeljena šakom i kapom?
Gledajte, mi nismo bili u miru kad je ustanovljen institut odličja. Državno vodstvo radilo je u hodu, bitno je bilo organizirati vojsku, funkcionirati u obrani uz embargo koji nam je nametnut, uspostavljati veleposlanstva, biti prisutni u međunarodnoj zajednici. Jedan je od naših prijedloga zato i revizija odličja, neka se oduzmu onima koji ih nisu zaslužili.
Mnogi se čude vašoj bliskosti s Karamarkom, kojeg dio javnosti percipira kao čovjeka koji je morao imati saznanja o uhićenju generala Gotovine s obzirom na to da je bio čelnik POA-e.
Kompetentno mogu reći, onoliko koliko o tome zasad smijem govoriti, da Karamarko nije imao nečasnu ulogu u slučaju generala Gotovine kakva mu se pripisuje. Želim vjerovati da će se u dogledno vrijeme o tome moći javno govoriti.
Zar itko razuman, nakon svega što sam prošao, može i pomisliti da bih ja pružio ruku Tomislavu Karamarku da je tome tako. Dnevna politika i mediji nisu mjesta na kojima bi se trebala pretresati problematika obavještajne zajednice i ustroji represivnih mehanizama države. Sve u svoje vrijeme.
S obzirom na to da ste i vi ne tako davno bili pod tretmanom tajnih službi, osjećate li se nakon haaške presude slobodnim čovjekom?
Što se tiče formalne slobode, mislim da sam slobodan. Kako bi bio potpuno slobodan i ja radim na tome, da naučim oprostiti. Ne zaboraviti, samo oprostiti. Tada ću biti potpuno slobodan. Dokle god se u meni javlja srdžba pri susretima s određenim ljudima, koji su obilježili prošlih dvanaest godina, ja nisam slobodan čovjek.
Je li ta srdžba usmjerena i na ljude iz vaše stranke, HDZ-a?
Da, ima ih. No, s druge strane, HDZ je prije svega otprilike 200 tisuća krasnih ljudi, čija imena ne pune stupce novina, a o pojedincima ovog trenutka ne želim i neću. Moje uhićenje, pretraga moje kuće i sve najgore neugodnosti događale su se 2004. godine za vladavine HDZ-a, međutim, toga je bilo i dvije godine prije, za mandata lijeve vlade.
Jednom, dok smo Dunja Gotovina, mali Ante i ja putovali od Pakoštana prema Zagrebu, zaustavila nas je policija negdje ispred Slunja. Dva i pol sata su nas držali, kao zadnje kriminalce, jer gospođa Gotovina nije imala dokument kojim bi dokazala da je Ante njezin sin! Živjeti i preživjeti prošlih dvanaest godina u Hrvatskoj za sve nas je bilo traumatično, neovisno o političkoj orijentaciji garniture na vlasti.
Može li se u susret lokalnim izborima očekivati da će se desnica, pa i vaša stranka, koristiti imenom generala Gotovine u kampanji?
O tome nismo razgovarali, ali poznavajući predsjednika stranke Karamarka i način na koji razmišlja, ni u kom slučaju. HDZ je sretna što se general vratio kući i što uživa u svom miru. Zlorabljenje njegova imena ja ne bih dopustio, no mislim da neću morati “intervenirati”.