Published On: Mon, Dec 30th, 2013

Kuća velikog Inzka

Nemoguća zemlja nemogućeg državnog uređenja bi vrlo lako mogla biti oveći reality šou koji na drugim svjetovima, a bogme i u svijetu samom, gledaju sa zanimanjem. Sejdić i Finci, siročad Bosne, ljudi koji se ne mogu kandidirati za predsjednika države, nalik su nekada izgubljenoj pa ponovno pronađenoj latinoameričkoj djeci iz sapunica. Odjednom se pojavi neki poodrasli i preplanuli, kvalitetno nabildani Juan Jose Martinez Lungo i njegova kvalitetno izgladnjela i nakvarcana sestra Izabela Mores Martinez da traže svoje nasljedstvo i svoju „hisu“ u podjeli blistave farme konja, krava i ostale peradi. Onda se situacija, ionako komplicirana, dodatno komplicira jer Marija Flora, Gonzalo Torres i Miguel Santo već imaju svoje razmirice i svađaju se preko leđa radnika, takozvanih rančerosa. Pritom su svi nabildani, ušminkani, oprani, najedeni i govore akademskim španjolskim jezikom kakvim govore spikeri na argentinskoj televiziji i pisci sapunica.

 

Veselin Gatalo l pogled.ba

Bosna i Hercegovina ima svoje plemenite rančere. Ne govore uvijek akademski, ali zbore kako treba i kako prosti puk hoće. Prosti puk voli prefikse tipa doktor, magistar i profesor, da stoji prije imena, tako se govorniku dadne vjerodostojnost. Pogotovo ako je dr. još i pravi doktor (liječnik, nap. a.), čovjek pred kojima se i car gol skine i priča o vlastitim problemima sa stolicom, onda se tu nema što dodati. Ima u tom realityju i razmaženih jedinki koje nikad ništa u životu nisu radile, koje su izravno iz saveza socijalističke omladine uletjeli u krilo i naručje nacionalnih partija. To su oni iz sapunica koji su navikli puno trošiti a ništa ne raditi, pa su stalno u sukobu s roditeljima, dakle starijim članovima obiteljske partije. I, kao i u svakom reality šou, sve to možemo pratiti svaki dan preko sredstava masovnog informiranja.

Veliki urednik tog realityja je visoki predstavnik. Ovoga puta se zove Valentin Inzko i nije mu baš sve najjasnije i ne nailazi na puno odobravanja, barem ne kao nekad kad je mogao više pogodovati jednom od tri naroda u BiH, primoran je sam sebe podržati povremenim „da“ nakon koje dubokoumne rečenice tipa „Političari se moraju dogovoriti, da…“ ili „Građani su taoci politike, ne…“, ili možda „Europa ne može čekati dok se političari dogovore, da…“, „Bosna i Hercegovina zbog njenih političara kasni za zemljama u susjedstvu, da…“  Iskreno, i nije Bog zna što za plaću od kojih 20.000 eura na mjesec. Mislim da je najkorisnije vrijeme u kojem zaradi prvih par stotina eura na dan, ono kad se na radni dan ujutro pomokri, pusti vodu i vrati se u krevet navivši sat da mu zvoni za kojih 20 minuta.

Ipak, nije to ni dosadno. Smiješno nije, ljudi se predaju bankama i sportskoj kladionici, jer su samo još tu dobrodošli. Zanimljiv dio su ti politički brakovi i razvodi, kao u sapunicama. Koja će stranka s kojom, koji će političar prebjeći iz partije u stranku i obratno, koji se podmlađuju a koji su stari, koji najbolje pjeva a koji se nabolje oblači i obuva… Predlažem da se umjesto izbora iduće godine, glasovi šalju SMS-om, kao u realityju. Da se vidi kakvi su odnosi i koji je političar pobjednik realityja „Kuća velikog Inzka“.