Početkom lipnja čitajući vijesti na alternativnim portalima, budući ih izbjegavam pratiti na glavnostrujaškim medijima, za oko mi je zapela vijest o iznenadnoj smrti Pierrea Nkurunzize, predsjednika afričke države Burundi. Nkurunziza koji je bio dobrog zdravlja naglo je preminuo od srčanog udara. Prateći događanja po cijelom svijetu tijekom ovog koronaprojekta primijetio sam kako je mjesec dana prije nagle smrti Nkurunziza iz Burundija izbacio predstavnika Svjetske zdravstvene organizacije izrazivši nevjericu u pandemijsku priču i odbivši provoditi mjere koje više nalikuju zločinu protiv čovječnosti nego interesu za javno zdravlje. Na mjesto preminulog Nkurunzize došao je novi predsjednik Evariste Ndayishmiye koji je odmah po preuzimanju dužnosti koronavirus proglasio najgorim neprijateljem Burundija i prepustio mikrofon svemu što govori generalni direktor WHO Thedros Adhanom Ghebreyesus. Moguće da je stvar slučajna, međutim kad je takvih slučajnosti ozbiljniji broj, onda je teško da je baš sve slučajnost.
Vrativši se u mislima desetljeće unatrag prisjetio sam se pogibije poljskog predsjednika Lecha Kacyznskog koji je 2010. stradao u još uvijek nerazjašnjenoj zrakoplovnoj nesreći. Nesreća aviona u kojem je poginuo Kaczynski nastojala se pravdati greškom pilota i vrlo gustom maglom u kojoj je prilikom slijetanja na vojni aerodrom u Smolensku avion udario u brezu. Međutim, istražitelj nesreće Waclaw Berczynski tvrdi kako se avion raspao u zraku iz čega zaključuje da je riječ o eksploziji, a isto govori i bivši ministar obrane Antoni Macierewicz. Zanimljivo, i ako je opet slučaj, treba se podsjetiti kako je upravo Poljska država koja je prva stavila veto na cjepiva kojima je WHO planirala provesti planetarno cijepljenje u lažnoj pandemiji svinjske gripe godinu prije pogibije Kaczynskog.
Iznenadna smrt Nkurunzize, te zrakoplovna nesreća i pogibija Kaczynskog tragedije su državnika koji su odbijali provesti globalističke ideje, a njihove smrti sve i da jesu slučaj, u dugom su nizu neobičnih smrti i pogibija državnika koji su skloni zastupati interese svog naroda i odupirati se utjecajima planetarnih korporacija od kojih se mnoge kriju pod paravanom institucija koje počinju riječima „Ujedinjeni“, „Svjetski“ ili „Međunarodni“. Tako godine 1981. u eksploziji aviona pogiba Omar Torrijos, lider južnoameričke države Panama. Iako nikad nije obavljao nijednu javnu dužnost Torrijos je drmao Panamom od 1968. sve do kobnog 31.srpnja 1981. Diktatura Torrijosa nije tajna, ali nije tajna ni to kako je vodio progresivnu unutarnju politiku, te nastojao provesti demokratsku tranziciju Paname. Uz to, Torrijos je sklopio sporazum o povratku zone Panamskog kanala kojim su upravljale Sjedinjene države pod suverenitet Paname i od Sjedinjenih je država tražio da plate dug za destrukciju njegove zemlje. Zajedno s Torrijosom na njegov se posljednji let u avion ukrcao i diktafon kojeg mu je dao jedan od pripadnika njegove službe sigurnosti. Diktafon međutim nije bio namijenjen snimanju.
Dva mjeseca prije pogibije Torrijosa, na isti način strada Jaime Roldos, predsjednik Ekvadora. Svjestan resursa kojima njegov Ekvador raspolaže Roldos donosi Nacionalni razvojni plan, provodi demokratizaciju zemlje, otvara prostor za jačanje ljudskih prava i zastupa ideju kako profit od nafte kojom Ekvador raspolaže treba biti na korist njegovu narodu. Za globalističke korporacije – previše. Roldosov se avion ruši 24. svibnja 1981.
Prisjetimo li se nasilnog skidanja s vlasti predsjednika Gvatemale Jacoba Arbenza koji je domaću proizvodnju banana pretpostavio multinacionalnoj, i dodajmo ovom popisu Gadafija, Sadama, Chaveza, Mosadegha i brojne druge koji su godinama bili mete i čije su zemlje za njihove vladavine bile bitno uređenije nego poslije „oslobođenja“ nakon kojeg potpadaju pod globalistički jaram možemo složiti puzzle. Slagalica pokazuje da nije teško zaključiti kako već dulje vrijeme na svijetu nema događaja koji su slučajni. Svi su veliki događaji planirani, svi su kontrolirani i svi su povezani.
Ključan je od tih događaja ubojstvo američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja u Dallasu, 22. studenog 1963. Dvije godine ranije 27. travnja 1961. pred Udrugom američkih novinskih izdavača Kennedy drži jedan od najvažnijih govora u povijesti ljudskog društva. Mnogi su mišljenja kako su ovo riječi zbog kojih je ubijen: „Dame i gospodo, sama riječ „tajnost“ odbojna je u slobodnom i otvorenom društvu. Nama je urođeno i u povijesnom nam je naslijeđu to da smo protivnici tajnih društava, tajnih zakletvi i tajnih procedura. Odavno smo naučili da opasnost od prekomjernog i neovlaštenog skrivanja određenih dokumenata daleko nadilazi opasnost koja je do takvih mjera dovela. Tu je i smrtna opasnost od situacije da će potreba za povećanom sigurnosti biti zloupotrijebljena od onih koji nestrpljivo čekaju da je povećaju do samih granica cenzure i prikrivanja. To je nešto što ne namjeravam dopustiti. Tražim od svakog izdavača, urednika i novinara da preispita svoje standarde i prepozna prirodu opasnosti koja se nadvila nad nama. Širom svijeta stojimo nasuprot jednoj monolitnoj i okrutnoj zavjeri koja se najviše koristi tajnim sredstvima u cilju proširenja svojih interesnih sfera: infiltracijom umjesto invazijom, prevratima umjesto izborima, zastrašivanjem umjesto slobode izbora. To je sistem koji je regrutirao velike ljudske i materijalne resurse kojima gradi neprobojnu, vrlo efikasnu mašineriju koja se sastoji od vojnih, diplomatskih, obavještajnih, ekonomskih, naučnih i političkih operacija. Njihova priprema je skrivena, nigdje objavljena. Njihove greške se zakopavaju i nikad nisu na naslovnoj strani. Njihovi disidenti se ušutkavaju, nikad se ne veličaju. Nijedan trošak se ne ispituje, nijedna tajna se ne objavljuje. Zato je atenski zakonodavac Solon proglasio nezakonitim, za bilo kojeg građanina, svako uskraćivanje rasprave. Tražim vašu pomoć u ovom ogromnom zadatku da informiramo i upozorimo američki narod. Uvjeren sam da će uz vašu pomoć čovjek postati onakav kakvim je predodređen rođenjem – slobodan i nezavisan.“