Vidno zabrinuta lica obilazio je 2014. godine tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović zgarišta po Mostaru. Bio je to samo dan nakon masovnih paljevina institucija po gradu. U Hercegovinu je došao kao prijatelj. Građani Mostara su ga ispratili pljeskom. No u Sarajevu je njegov dolazak dočekan na nož. Jedna od najupečatljivijih poruka u kanonadi napada bila je „mrš kući“ Jasmile Žbanić.
Piše: Miroslav Vasilj, Hrvatski Medijski Servis
Nakon posjeta Mostaru bilo mu je posve jasno u kakvom zatrovanom ozračju Hrvati u BiH pokušavaju vratiti otete institucije i narušena kolektivna prava. U ozračju u kojem se na argument uzvraća s mrš. U ozračju u kojem nema legitimiteta. U ozračju gdje vlada zakon brojnijeg.
Milanović je danas predsjednik Republike. I sada još snažnije, jasnije i glasnije upozorava na bezobzirna urušavanja prava najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH. I ne samo to. Osim verbalnoga, Milanović djeluje. Nedavna deklaracija NATO-a je samo jedan pokazatelj. Tu su i odlikovanja postrojbi HVO-a i policije HRHB te mnogi drugi potezi koji se ne serviraju javnosti. Sada je posve jasno. Predsjednik Republike Hrvatske stavio je sebi i svom uredu za strateški cilj prestanak majorizacije Hrvata u BiH, koju posljednjih desetljeća provodi političko Sarajevo potpomognuto dijelom diplomatske mreže.
Posve otvoreno Milanović stvari naziva pravim imenom ne libeći se prozvati činovnike i diplomate što im je cilj – utopija zvana unitarna Bosna. I ništa u sve tome ne bi bilo čudno da upravo ti isti Hrvati u BiH nisu čekali u redu samo kao bi glasovali za njegovu protukandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. No, razlika između dnevnih političara koji se osvećuju jer nisu dobili glasove i državnika je velika kao svemir. I tu je Milanović zapravo pokazao da pripada u red državnika.
Pa, ipak, Milanović ne govori samo o majoriziranju Hrvata u BiH. Jasno progovara i o problemima u susjedstvu. Primjerice atacima na mladu crnogorsku državu od strane velikosrpskog hegemonizma ili, pak, posljednjim bugarskim ucjenama u vezi s makedonskom nacijom i jezikom. Dakle, ne libi se upozoriti na različite oblike hegemonizma i to mu daje još jači kredibilitet kada govori i o hrvatskom pitanju u BiH.
Sjećam se da sam još 2007. godine kada je Milanović postao predsjednikom SDP-a za Večernji list napisao komentar – „Most prema Milanoviću“ kako bi se napokon uspostavio dijalog s hrvatskom ljevicom. Jer kada predsjednik ljevičar zagrmi na onakav način „no pasaran“ to ima odjeka. Naravno konsenzus desnice, centra i ljevice je strateški u bilo kakvom razmatranju povratka otetih prava. I to danas postoji. Od Domovinskog pokreta Miroslava Škore, Mosta Bože Petrova, HDZ-a Andreja Plenkovića, SDP-a Peđe Grbina do brojnih nezavisnih lista.
No konsenzus je samo početna točka kako bi se moglo djelovati. Sada je potrebna akcija cjelokupne diplomacije i sastanak predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića s jednom točkom – hrvatsko pitanje u BiH. Ovaj moment treba iskoristiti i stvoriti savez oko tog strateškog pitanja. Pred nama su dani kada se odlučuje hoće li političko Sarajevo uspjeti uzurpirati i posljednju branu Dom naroda te i to zakonodavno tijelo pretvoriti u mjesto poraza, poniženja i podsmjeha kao što je to učinjeno s krnjim Predsjedništvom BiH.
I zaista prošla su ona zlokobna vremena kada je na Pantovčaku sjedio Stjepan Mesić koji je izravno radio protiv Hrvata u BiH. Prošlo je i vrijeme kada su na Pantovčaku sjedili Ivo Josipović i Kolinda Grabar- Kitarović koji su imali najbolje namjere, ali iza kojih nije bilo rezultata. No, dva desetljeća nakon prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Pantovčaku se opet nalazi državnik. Ime mu je Zoran Milanović./HMS/
wpDiscuz
