Bitka kod Siska bila je od 15. do 22. lipnja 1593. godine. Nakon stoljeća i pol neprekidnog osvajanja hrvatskih krajeva osmanska vojna sila napokon je zaustavljena 22. lipnja 1593. u bitci kod Siska.
Bitka se odvijala oko sisačke utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, između osmanske vojske pod vodstvom Hasan-paše Predojevića i hasburške vojske pod vodstvom Ruprechta Eggenberga, Tome Bakača Erdödyja, Andrije Auersperga, Stjepana Grassweina i posade iz sisačke utvrde čiji zapovjednici bili su kanonici Blaž Gjurak i Matija Fintić.
https://youtu.be/55vz-ko-WfY
Bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.
To je bila prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II. Papa Klement VIII. naslov. Tada Hrvati još jednom potvrđuju naslov „ Predziđe kršćanstva“ kojim je Hrvate prozvao papa Leon X. u pismu banu Petru Berislaviću.
Sve do danas, više od 400 godina kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.
Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale Uzvišenja Svetog Križa svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske nad Osmanlijama.
PRIPREME ZA BITKU
Nakon što je turski sultan Murat III. 1590. godine sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati osam godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.
Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na “ostatke ostataka” (lat. reliquiae reliquiarum).
Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579. godine) i Siska nalazio niz manjih utvrda.
Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593. godine proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.
Nakon što je pao Bihać, Hrvatski je sabor donio insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.
TIJEK BITKE
Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja i potom su osvojili sve su susjedne utvrde oko Siska te su one prije bitke bile u turskim rukama.
Nakon stoljeća i pol neprekidnog osvajanja hrvatskih krajeva osmanska vojna sila napokon je zaustavljena 22. lipnja 1593. u bitci kod Siska.
Poslije pada Sigeta, Turci tridesetak godina nisu osvojili nova područja. Stoga je novi sultan Murat II naredio da se ujedine svi bosanski begovi, te udare na sisačku utvrdu, a potom krenu i na Zagreb. Pripremajući se za napad Turci su izgradili i novu utvrdu na utoku rijeke Petrinjčice u Kupu, Yeni Hisar, današnju Petrinju.
Konačno 1593.-će, nakon dvije neuspjele opsade sisačke utvrde, koju je prije pola stoljeća na utoku Kupe u Savu, dao izgraditi zagrebački biskup Nikola Olah, bosanski paša Hasan okupio je oko 30 tisuća vojnika. Prvo je osvojio kulu Drenčinu, a potom pričekavši teške topove utaborio se 14. lipnja u blizini Siska. Počeli su siloviti topnički napadi koji su pomalo rušili istočni zid.
Dana 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije, 15. lipnja, opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Sisačku je posadu utvrde činilo 300 branitelja koje su vodili kanonici Blaž Gjurak i Matija Fintić.
Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 300 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića.
U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima general Karlovačkog generalata Andrija Auersperg.
Krenuo je hrvatski ban Toma Erdödy u pomoć ugroženom gradu s 1.240 svojih vojnika. Pridružili su im se oklopnici iz Kranjske i Koruške, pa njemačke, Slavonske krajine ,žumberački uskoci, šleski strijelaci, arkebuziri, husari, karlovački, koruški i kranjski mušketiri.
Tako je ta hrvatsko-slovensko-njemačka vojska koja je došla pomoći opkoljenom hrvatskom gradu skupila oko 5.000-6.000 bojovnika.
Dana 21. lipnja, u predvečerje glavne bitke, dok je zatvarao gradska vrata, poginuo je kanonik Matija Fintić, a zajedno s njim i dvanaestorica branitelja.Ubio ih je otrgnuti željezni zasun, kojim su se zatvarala vrata.
Dana 22. lipnja oko 10 sati stigla je pomoć do Siska predvođena banom Erdödyjem. Između Kupe i Save banski vojnici sukobili su se s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage, konjanici. Nakon što su ih turski janjičari djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi.
U međuborbi kanonik Blaž Gjurak i sisačka posada provalili su iz utvrde u kratki proboj i zauzeli mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Turska je vojska nakon toga bila potpuno okružena. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego pokušati preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili. Među poginulima i utopljenima bio je i Hasan-paša Predojević.
Ostatak se Turske vojske razbježao. Ostavili su za sobom naoružanje (između ostaloga 8 topova na kotačima, među kojima je bio i Katzianerov top tzv. Katzianerica, više falkoneta i 100 manjih topovskih tana) i namirnice (30 lađa s hranom i opremom).
ZNAČENJE BITKE
Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi turski rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci u četvrtome pokušaju 28. kolovoza 1593. godine ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.
Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.
Već otprije oslabljena stalnim ratovima i unutrašnjim problemima, nakon poraza kod Siska, turska se vojska više nije oporavila. Njezina osvajanja su zaustavljena, a uskoro je pred kršćanskom protunavalom počelo i njezino postupno povlačenje iz hrvatskih krajeva.
Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II. Papa Klement VIII daj Hrvatima naslov.
Sve do danas, više od 400 kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati. Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale Uzvišenja Svetog Križa svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske nad Osmanlijama.
Velikom pobjedom kod Siska je završio Stogodišnji hrvatsko-turski rat.