Ukidanje kantona i entiteta – može biti isključivo u nacionalnom interesu Bošnjaka koji predstavljaju relativnu većinu u državi i kontroliraju glavni grad Sarajevo

U prvim danima nasilnih prosvjeda u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Bihaću i Mostaru hrvatski su internetski portali krajnje lijevog usmjerenja naprosto vrvjeli člancima podrške socijalnom buntu u Bosni i Hercegovini. Stvarao se dojam da je poruka koju svjetski poznati reggae-ska-punk bend iz Zenice Dubioza kolektiv zadnjih šest godina sa svojih albuma šalje domaćoj i stranoj javnosti napokon dospio do građana BiH i da je u susjednoj državi na djelu stvaranje nekog sasvim novog postnacionalnog bosanskog identiteta koji će ujediniti pripadnike sva tri konstitutivna naroda i okrenuti ih protiv njihovih stvarnih neprijatelja – političke elite stasale na Daytonskom ugovoru. No, kao što je sastav Dubioze kolektiv dominantno bošnjački, tako su se i prošlotjedni prosvjedi odvijali isključivo u dominantni bošnjačkim gradovima i kantonima (u podijeljenom Mostaru u njima su sudjelovali gotovo isključivo Bošnjaci iz istočnog dijela grada), dok su srpski entitet i hrvatski krajevi Federacije BiH uglavnom ostajali nijemi promatrači zbivanja.

Razlog tomu je neizbježna politička konotacija narodnog ustanka koji je doista primarno socijalnog karaktera, ali koji dugoročno neminovno poprima i nacionalnu dimenziju. Naime, prosvjednici su (sasvim ispravno) kao glavnog krivca kronične ekonomske depresije i društvene apatije u BiH detektirali i razotkrili glomazni administrativni aparat koji, uz to što je prožet etničkim nepotizmom i korupcijom, guta ogromne količine vremena i novca čak i onda kad funkcionira prema pravilnicima i zakonima. On je takav jer mu je glavni zadatak (ili smisao postojanja) zadovoljiti apetite za političkim predstavništvom sva tri demosa u BiH, a ne funkcionirati kao racionalno upravno tijelo. Samim tim, pozivi prosvjednika za “ukidanje(m) kantona i entiteta, s ciljem smanjenja javne potrošnje”, kako stoji u manifestu grupa građana Udar i Revolt, ne mogu imati pozitivnog odjeka u Republici Srpskoj ni u većinski hrvatskim županijama Federacije. Upravo suprotno, takvi naglasci Srbe i Hrvate mogu samo približiti njihovim političkim elitama i dodatno produbiti nacionalni jaz između “običnih ljudi” u BiH.

Naime, ukidanje kantona i entiteta – koliko god bilo korisno u smislu racionalizacije državne uprave – može biti isključivo u nacionalnom interesu Bošnjaka koji predstavljaju relativnu većinu u državi i kontroliraju glavni grad Sarajevo. Zbog toga poruke i slogani koji proteklih dana dopiru iz prosvjedničkih megafona i s nasprejanih fasada – “Dolje nacionalizam!” ili “Jedinstvena Bosna!” – nipošto nisu lišeni nacionalnog sadržaja, ili čak antinacionalistički, kako naivno vjeruju ili žele vjerovati predstavnici marksističke ljevice u Hrvatskoj i “regiji”, nego su izraz onoga što se u političkoj znanosti naziva građanskim nacionalizmom. Taj oblik nacionalizma pretendira da bude nadetnički, odnosno da predstavlja ukupnost građana neke države ostavljajući etničke, religiozne i sve ostale partikularizme u privatnoj sferi. U stvarnosti, kako potvrđuju društveni znanstvenici svjetskoga glasa Anthony D. Smith i Dominique Schnapper (inače i sama francuska građanska nacionalistkinja), svaka, pa i najgrađanskija nacija u sebi sadrži etničku jezgru koja zadaje ton čitavome društvu. Potpuno je izvjesno da bi etnička jezgra građanske bosanskohercegovačke nacije bili Bošnjaci-Muslimani, što je za Srbe i Hrvate, dakako, apsolutno neprihvatljivo.

S druge strane, u političkom i medijskom mainstreamu postalo je najnormalnije, pa čak i politički korektno, denuncirati zahtjeve za uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta u BiH kao izraz etničkog hrvatskog nacionalizma i šovinizma. No, i to je pogrešno. Sagledano iz politološke perspektive, zahtjev za treći entitet ne može se svrstati u domenu etničkog nacionalizma jer etnički nacionalisti traže izravnu aneksiju hrvatskih krajeva BiH Republici Hrvatskoj (minimalističko rješenje) ili pak pripajanje čitavog prostora do Drine po uzoru na NDH (maksimalističko rješenje). Za razliku od toga, treći entitet, kao politički program i projekt, spada u domenu pluralnog nacionalizma koji je postsuverenistički i koji smatra da poddržavne nacionalne grupe (u slučaju BiH to su Bošnjaci, Srbi i Hrvati) imaju pravo, ako to žele, na svoje samoupravne teritorijalne jedinice unutar šireg državnog ustroja kako bi se politički, ekonomski i kulturno održale kao zasebni kolektivi. Sasvim je jasno da takvo državno uređenje ne može biti primijenjeno svuda i u svakome trenutku, ali je BiH danas i više nego zrela upravo za takvo rješenje. Uostalom, uspostavom trećeg entiteta podjela na kantone postala bi suvišna i oni bi se u tom slučaju doista mogli ukinuti. U tom bi scenariju BiH umjesto sadašnjih 14 imala samo pet vlada (tri entitetske, jednu u distriktu Brčko i jednu federalnu na razini države) – čime bi u velikoj mjeri bili ispunjeni i neki od osnovnih zahtjeva prosvjednika.

Već je duže vremena svim trezvenim promatračima situacije u BiH savršeno jasno, a nakon posljednjih nasilnih prosvjeda postalo je i opipljivo, da je daytonski status quo štetan, pa i razoran za nama susjednu državu. Dubinske reforme njezina ustavnog uređenja pod hitno su potrebne ako se želi izbjeći ukrajinski scenarij (koji u sebi također objedinjuje socijalnu i nacionalnu komponentu). Pritom je evidentno da su unitaristička rješenja kakva u svom manifestu “Nova Bosna i Hercegovina” zastupaju grupe prosvjednika potpuno neprihvatljiva za Srbe i Hrvate i da se promjene moraju tražiti u smjeru istinske federacije ne samo konstitutivnih naroda, nego i njihovih konstitutivnih teritorijalnih jedinica.

JANKO BEKIĆ l jutarnji.hr

* Autor je znanstveni novak u Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Stavovi izraženi u ovom tekstu isključivo su autorovi.