U jednoj od onih rasprava koje mirno počnu pa završe klimatskim promjenama u srcu – Parlament Federacije Bosne i Hercegovine odlučio je da Kiseljak nije grad. Jer nije “dovoljno” grad. Nema dovoljno murala, dovoljno craft pivovara, nije se još dogodio nijedan performans u kojem netko viče “fašizam živi!” u recikliranom podrumu.
Odlučeno je, dakle, da će se Kiseljak još malo strpiti. Neka još malo razmisli o sebi, neka poradi na svom identitetu. Možda se ponovno prijavi dogodine, kad bude imao više urbanog šarma, više biciklističkih staza i više galerija koje nitko ne posjećuje, ali o kojima pišu kolumne u sarajevskim portalima.
Naša stranka, ta uvijek elegantna kočnica svemu što miriše na narod, selo, vodu iz boce i pograničnu tišinu, jednostavno je rekla: ne. Ne Kiseljaku.
Jer Kiseljak, znate, nije naš. Nije urbana trauma, nije postjugoslavenski melankolični kubus. Nema dovoljno studentskih protesta i nitko tamo nije još organizirao queer-izložbu o patnji kristala. A zna se da su to uvjeti.
Zajedno s Našom, protiv su bili i njihovi ideološki rođaci – SDA i DF. Simpatična mala fronta moralne superiornosti koja je u Kiseljaku vidjela nešto što nisu mogli oprostiti – mineralnu vodu i tišinu.
Zaboravili su da je taj Kiseljak bio i ostao, ako ništa, mjesto susreta. I voda. I ljudi koji se nisu gubili u velikim riječima.
Ali to vam nije dovoljno urbano.
Kiseljak, kažu, ima pogačice. Ima i parkove, i crkve i džamije. Ali nema dovoljno urbane melankolije. Nema ni rotirajuće kazališne trupe s imenima u genitivu množine.
Zato, Kiseljak, drži se ti sela. I to je nešto.
Nećeš ti u klub gradova dok se ne prešaltaš na sojino mlijeko i bicikl.
Ništa bez šik-kafića i jednog festivala s imenom na islandskom.
/TT/
wpDiscuz
