Trebalo je 150 godina, jedan okrugli stol i hrabrost nekolicine znanstvenika da bi Hrvati u Bosni i Hercegovini napokon progovorili – jasno, znanstveno i nacionalno – o najvažnijem povijesnom događaju svog postojanja na ovim prostorima.
Hercegovački ustanak nije povijesni okrajak. Nije povijesna zanimljivost. Nije “regionalni bunt”. To je revolucija jednog naroda – socioekonomski potlačenog, politički obespravljenog, religijski ugnjetavanog – koji se, bez potpore velikih sila i bez garancije pobjede, dignuo protiv stoljetne nepravde. Našeg naroda. Hrvatkog. Onog koji se digao protiv tiranina prije nego Hrvati u Hrvatskoj i Dalmaciji. Da bi potom bio pregažen i prevaren od novog okupatora. Austrije. Koja je još uvijek tu. Neporažena. I zapovijeda. Preko OHR-a.
Danas, kada se identitet Hrvata u BiH pokušava reducirati na etiketu iz gubitničkih epoha europske povijesti, i kada se kroz razne poluinteligentne narative pokušava prikazati da naš identitet dolazi iz tuđih epoha, tuđih uniformi i tuđih pokreta – vrijeme je da vratimo istinu.
Neprijatelji ovog ustanka: svi režimi koji su dolazili nakon njega
Nema režima – od Beča, preko Beograda, pa sve do Titove Jugoslavije – koji nije pokušao zatrti sjećanje na Hercegovački ustanak. Jer su svi znali: taj ustanak je opasan.
On ne govori samo o slobodi – on dokazuje da su Hrvati u BiH narod, i to državotvoran narod, koji se nije mirio s kolonijalnim statusom.
Zašto se o tom ustanku nije govorilo?
Zato što autentična hercegovačka priča nije bila kompatibilna s nijednim “jugoslavenskim projektom”, ni onim carevinskim ni onim komunističkim.
Zato što su Hrvati – ustankom, a ne potpisom – stečeni narod.
Ivan Musić i Žana Merkus – temeljni stupovi identiteta
Vrijeme je da se ime Ivana Musića – najvećeg Hrvata s kraja 19. stoljeća, simbola narodnog ustanka i slobodarskog duha – postavi tamo gdje mu je i mjesto:
u školske udžbenike, nazive trgova, dvorana i u sveučilišne programe.
A ime Žane Merkus – protestantice, ratnice, humanitarke i zaštitnice hrvatskog naroda u Hercegovini – mora biti na svakom trgu, u svakom centru, u svakom simboličkom poretku naše kolektivne kulture.
Da – protestantica,
da – nije bila Hrvatica po krvi,
ali je bila mati po slobodi.
Žana Merkus je odustala od gradnje Crkve Krista Kralja u Jeruzalemu da bi tim novcem pomogla narodu koji nije bio njezin – ali ga je uzela kao svoj.
Ona nije samo saveznik u oružju. Ona je povijesni dokaz da se prava civilizacija i solidarnost prepoznaju kad si slab, a netko jači kaže: “Evo mene – idem s tobom.”
Zato…
Hercegovački ustanak mora postati središnji događaj hrvatske kolektivne memorije u BiH.
Ne zato što nam treba još jedan datum.
Nego zato što bez tog ustanka – mi nismo narod, nego povijesna bilješka.
Mi smo narod koji je Kristovskim zavjetom stekao slobodu.
Slobodu nije donio ni Beč, ni Beograd, ni Bruxelles.
Donijela ju je puška gladnog seljaka, ruka žene s druge strane Europe i glas generala koji nisu čekali da Europa odluči hoće li nas priznati.
Mi ne tražimo priznanje.
Mi ga već imamo – u krvi naših predaka.
Vrijeme je da to priznanje pretočimo u kulturu sjećanja, obrazovanje i politiku.
Jer narod koji ne zna tko mu je bio Ivan Musić, a ne zna ni tko mu je bila Žana Merkus – nije izgubio identitet.
On ga još nije ni pronašao.
/POSKOK/
wpDiscuz
