Da je ikada čitao Đilasa, Mile Kekin znao bi koliko su komunisti streljali đaka, maloljetne djece, i tijekom i naročito poslije rata. Streljali su čak i koze. U knjizi NOB u Istočnoj Hercegovini Milovan Đilas lijepo opisuje kako se tijekom “buržoarske revolucije Titova “revolucionarna” garda odnosila prema imućnijim ljudima koji su se usudili imati 7,8,9 ili čak deset koza!
No da komunistički mit o nevinosti komunističke borbe, ne bi uvijek dekonstruirali tragičnim pričama u Hrvata evo jedne tužne priče iz Srbije koja govori o zločinima Kekinih 1944-e, ubojstvima bez suđenja, i suludom pogubljenju 72-a kraljevska pilota. Nisu svi bili Srbi. Bilo je tu i Hrvata i Slovenaca.
Krajem listopada 1944. u selu Jabuka kod Pančeva partizani su streljali 72 pilota vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije.
Krajem listopada 1944. u selu Jabuka kod Pančeva partizani su streljali 72 pilota zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Dušan Mandarić, sin Ise Mandarića, jednog od ubijenih pilota, nada se da će formiranje vladine Komisije za pronalaženje masovnih grobnica u kojima se nalaze žrtve komunista iz vremena Drugog svjetskog rata doprinjeti da se konačno sazna istina o sudbini njegovog oca.
Isa Mandarić, jedan od streljanih pilota kraljevskog zrakoplovstva
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Isa Mandarić, stariji vodnik I klase pilota lovca kraljevskog zrakoplovstva, uspio je posle mnogih peripetija nastaniti se u Zemunu, samo dan prije nego što je ovaj grad postao dio Nezavisne države Hrvatske. Tu su Mandarići preživjeli četiri teške godine okupacije i dočekali oslobođenje Beograda. A samo tri dana kasnije, 23. listopada 1944, partizanska komanda je pozvala sve stare pilote kraljevskog zrakoplovstva da se jave u komandu u Pančevu i pomognu u oslobađanju zemlje od okupatora.
– Kao čovjek koji je čitav život posvetio avijaciji, otac je bio presretan. Posle četiri godine ponovo mu se pružala prilika da leti. Bio je 25. listopad kada smo ga majka, brat i ja ispratili za Pančevo, ne znajući da odlazi u smrt. Nedjelju dana kasnije saznali smo da su otac i još 71 pilot u noći između 29. i 30. studenog sa rukama vezanim žicom odvedeni na Stratište kod sela Jabuka, spušteni do Tamiša i tu streljani. Dakle 72 pilota, sve bolji od boljeg, streljani su bez ikakvog razloga, samo zato što su u jednom periodu služili kralju i domovini – sjeća se Dušan Mandarić, koji je tada imao osam, a njegov brat deset godina.
Dušanova majka Desanka tri puta je odlazila u Pančevo, ali za partizansku komandu piloti kao da nikada nisu postojali. A onda je u kuću Mandarića došao jedan čovjek i rekao:
„Nemojte više tragati za mužem. Te noći kad je odveden na streljanje, bio sam s njim u sobi. Bio je uplašen i uplakan jer kod kuće ima ženu i dvoje male djece. Ja sam se preko veze spasio.“
Više od šest desetljeća kasnije, srpnja 2007, Dušan Mandarić je posjetio Istorijski muzej u Pančevu i podnio zahtjev da mu se omogući uvid u svu dokumentaciju iz listopada 1944. Rečeno mu je da Muzej o slučaju streljanih pilota kraljevske avijacije ne posjeduju nikakvu dokumentaciju. A nakon formiranja vladine komisije koja treba pregledati arhive i utvrditi liste ubijenih bez suđenja od 1944. do 1946, državni sekretar u Ministarstvu pravde Slobodan Homen izjavio je da određeni spiskovi i podaci za oko 80 posto lokacija na kojima su vršena streljanja u ovom periodu već postoje. Homen je istaknuo da sve bivše jugoslovenske republike već imaju slične komisije, a najdalje u istraživanjima je odmakla Slovenija gde je otkriveno više od 200 masovnih grobnica kojih u Srbiji, po rječima Homena, verovatno ima i znatno više.
Jedna od njih, zasigurno, nalazi se na Stratištu, na istom mjestu gde je od 1941. do 1944, u vreme dok je selo Jabuka nosilo ime Apfeldorf, po naredbi šefa policije Pančeva ubijeno više od deset tisuća Srba, Roma i Židova. Žrtvama fašizma odavno je podignuto spomen-obeležje, dok streljani piloti još čekaju javno priznanje da više nisu među živima.
Likvidacije bez suđenja
U knjizi „Između srpa i čekića“, Srđan Cvetković, suaradnik Instituta za suvremenu istoriju, navodi da brojni podaci pokazuju da je od 1944. do 1946. bez suđenja likvidirano između 60.000 i 80.000 ljudi. Cvetković navodi i knjigu bivšeg oficira kraljevske vojske Miloša K. Aćina „Spomenica palih Srba vazduhoplovaca 1941-1945“ (objavljena u Washingtonu 1975.) u kojoj piše da su krajem 1944. oficiri kraljevskog zrakoplovstva pozvani da se jave na dužnost u Komandu u Zemunu, odakle su prebačeni na pomoćni aerodrom Lisičji jarak gde su saslušavani i streljani u blizini Jabuke kod Pančeva.
I da , ovaj tekst nije dokaz da Ustaše netko brani, ili da Ustaše nisu bili bijedno dno civilizacije. Ovaj tekst samo je poruka Kekinu da jedno smeće ne može braniti napadom na drugo smeće. Svaka čast antifašizmu. No nemojte komunizam braniti antifašizmom.Komunizam je oblatio svijetli europski antifašizam “na ovim našim prostorima”.
I pored tisuća i tisuća činjenica, dođe jedan Mile, posle pijanke u Sedmici, zapali joint, povuče crtu, i snimi pjesmuljak a njegovi režimski mediji, ovog režimskog pankera proglase hrabrim glazbenikom koji se “obračunao” s nekim.
Jebeš obračune s istinom druže Mile. I furanje na poluistine.
Miletov delirij:
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Ja nisam vaš, moji su dobili ’45,
Nisam vaš od glave do pete,
nisam vaš cijelim tijelom,
Vrijeme da se ljudi sjete da je crno crno, a bijelo bijelo.
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
I se*em vam se na nijanse, znam tko je pred zid vodio đake,
Nisu sotone punili vagone, već nečiji djedovi i bake.
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Nisam vaš maneken prijatelj, nisam vaš cijelim bićem,
Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče!
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Ja nisam vaš, i tako ću i učiti i svoje dijete.
https://youtu.be/8JOB90BaGbs
wpDiscuz
