U ekskluzivnoj ispovijesti koju je dala srpskim medijima, Sonja Karadžić-Jovičević, kćerka haškog osuđenika i bivšeg prvog čovjeka Republike Srpske Radovana Karadžića otkriva detalje koji su doveli do krvoprolića u Bosni, a kasnije i do uhićenja njenog oca.
Izvor: Ekspres.net
Razgovor vodimo u pauzi zasjedanja Parlamenta Republike Srpske, čiji je Sonja potpredsjednik. U jednom trenutku u ured ulazi poslanik Stranke demokratske akcije, sa koji se Karadžićeva kći srdačno pozdravlja. “Napišite da se mi u skupštini ne dijelimo po vjeri i naciji, već družimo i uvažavamo”, poručuje nasmijana.
Koji minut kasnije, osmijeh se ugasio jer se prisjeća prvih dana rata u Bosni i Hercegovini, koji će presudno odrediti daljnji tijek života nje i njezine obitelji:
-Poslije One čuvene svadbe koja se označava kao početak sukoba u Bosni i prvih barikada u Sarajevu, mi smo nastavili živjeti u svom stanu sve dok jednog dana nisu došli neki momci iz sigurnosne službe i odveli nas u hotel “Holiday Inn”.
Ništa nisam ponijela, ni stvari ni dokumenta, jedino mi je slučajno ostao indeks u torbi. Ti momci su došli, poskidali žarulje u haustoru i rekli nam da krenemo. Pokupila sam rođaku iz Putinaca koja je kod nas studirala, umotala mačka u deku i ušla u auto. Vozila sam tatinu ladu jer njega su stavili u neka druga kola. Nisam znala gdje idemo jer smo bili u koloni sve dok nismo došli u “Holiday Inn”. Tada sam čula da su primijetili da se iza naše zgrade okupljaju zelene beretke. Kasnije sam vidjela da mi je u autu ostala tetkina lonac, ispostavit se jedina stvar koju sam ponijela u izbjeglištvo. Mama se poslije rasplakala kada je vidjela tu tepsiju, u kojoj je svojoj sestri slala nešto, neku pitu valjda.o u pauzi zasjedanja Parlamenta Republike Srpske, čiji je Sonja potpredsjednik. U jednom trenutku u ured ulazi poslanik Stranke demokratske akcije, sa koji se Karadžićeva kći srdačno pozdravlja. “Napišite da se mi u skupštini ne dijelimo po vjeri i naciji, već družimo i uvažavamo”, poručuje nasmijana.
-U Ratu mi je izginulo puno prijatelja. Obično smo se okupljali za moj rođendan, a onda smo stalno odgađali viđenja jer je svako malo netko poginuo ili bio ranjen. Teško je bilo, živjeli smo bez struje u izbjegličkom smještaju. Miševi su nam šetali iznad glave, u tim barakama gdje smo živjeli kada smo izašli iz Sarajeva, nekom kampu izviđačkom. I posle neko priča da smo živjeli u luksuzu. Čula sam sve te razne priče, pisalo se i po medijima svašta, ali nije me pogađalo jer sam znala da to nije istina.
Jedna od tih priča bila je i ona o pudlici. Da sam izbacila ranjenike iz helikoptera da bi se do Pala povezla moja pudlica. Ništa od toga nije istina, osim da sam toga dana kada je nastala ta fotografija, ja s pudlicom ispred helikoptera, stvarno bila u Beogradu.
Sve je izmislio jedan beogradski novinar koji zatekao na aerodromu s nama. Radovan je imao teoriju da preko njega oporba smješta Miloševiću jer je to bilo pred same izbore 1992. godine, a ja nisam znala što da mislim. Sve mi je to bilo suludo, konstatira Karadžićeva.
– Propaganda sa muslimanske strane je bila strašna i oni su ozbiljno radili na tome. Sve je išlo na to da se Srbi predstave kao divljaci, koljači, silovatelji. Takva vrsta medijske pripreme krenula je mnogo ranije. Još 1987-88. godine angažirana je agencija Ruder i Fin, koja je radila na tome da bi Srbi mogli kasnije da se optuže točno po stavkama iz Ženevske konvencije.
Neke stvari nisu prošle, kao pokušaj s kemijskim oružjem, ili optužbe da spremamo biološko oružje. Mi nismo imali kruha jesti, odakle nam kemijsko oružje. I zato su krenuli da podmeću silovanja.
To zvuči strašno, ali po statistikama silovanih muslimanki ispada da Srbi nisu ništa drugo radili tijekom rata nego samo silovali njihove žene.
Sukobi su počeli u svibnju, a mi smo već u srpnju imali izvještaje o strašnim silovanjima i navodne porođaje tih silovanih žena. Nemoguće, jer nitko se ne porađa za 3-4 mjeseca. Kasnije se saznalo da su se neke od njih porodile na privatnim klinikama u Švicarskoj i da su mnoga od te djece bila crna ili melezi. Ali, o tome nitko nije pisao.
wpDiscuz