Published On: Fri, Sep 18th, 2020

Kćer Mire Barešića: ‘Moj otac je bio nježan. Ne može biti ubojica!’

Jelena Andrea Barešić govori o odrastanju u obitelji kontroverznog hrvatskog nacionalist

e i samoprozvanog revolucionara kojem je dalmatinskim Dragama podignut spomenik

Jelena Andrea Barešić u modnom biznisu poznata je zbog revija, naslovnica svjetskih magazina te glazbenih spotova i filmova u kojima je dobivala manje uloge.

No u Hrvatskoj je poznatija kao kći pokojnog hrvatskog emigranta, kontroverznog Mire Barešića.

Njezin je otac 1971. godine u neuspjelom je pokušaju otmice u Stockholmu ubio veleposlanika bivše SFRJ Vladimira Rolovića.

U toj zemlji postao je i član Hrvatskog narodnog otpora, ekstremne emigrantske organizacije koju je utemeljio ustaški zločinac Maks Luburić.

Za većinu terorist i ubojica, Barešić je za svoju obitelj i prijatelje mučenik koji je poginuo na ratištu 1991. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima.

Najmlađa i medijski najeksponiranija kći Jelena odlučila je progovoriti o ocu i dvojbama koje ju prate cijeli život zbog mnogih pitanja na koja još nije uspjela pronaći pravi odgovor.

Jelena Andrea Barešić i Miro Barešić | Author: Žarko Bašić/ PIXSELLNikad niste upoznali oca, poginuo je kad ste imali sedam mjeseci i o njemu ste samo mogli saznati iz priča koje su vam ispričali drugi. Što vam je o njemu ispričala majka Slavica?

Moja majka mi je uvijek govorila samo da je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj. Žao mi je što su ljudi zatrovani informacijama iz medija i informacijama koje nisu istinite, pa bih htjela reći konačno tko je moj otac.

On je bio domoljub, koji je volio narod i svoju zelju više nego išta na svijetu. Završio je na Golom otoku već kao maloljetnik, a razlog je bio banalan. Potukao se sa sinom jednog vojnog lica, narodnog heroja, koji je tatinu tadašnju djevojku uhvatio za stražnjicu. Da bi obranio njezinu čast, a kako je bio sportaš i trenirao borilačke vještine, istukao je tog dečka, ali je zato završio šest mjeseci na Golom otoku kad je imao samo 16 godina.

Od tortura i teških fizičkih poslova su ga spasili politički zatvorenici koji su se pobrinuli da dobije posao u kuhinji. Tu je i upoznao hrvatske domoljube, pa se po izlasku pridružio emigrantskoj grupi Stjepana Mikulića i Brune Bušića.

Tko vam je još pričao o vašem ocu i što još znate o njemu?

Njegovi najbliži prijatelji, koji su bili također osumnjičeni da su ubili mog oca. Svi oni podnijeli su veliku žrtvu zbog toga, ali su bili uz nas i ja sam im na tome zahvalna.

Kad sam navršila 18, i od njih sam tražila da mi ispričaju sve što znaju o ocu.

Nobilo: “Moj susret s Barešićem je bio svađa, ne tučnjava”

Jeste li ikad pročitali nešto o atentatu na ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića 1971. godine i o tome da je vaš otac ubio tog čovjeka?

Mnogo laži je napisano i nadam se da će se i o tom događaju jednom saznati istinita verzija. Moj otac nije terorist ni ubojica, kako se to mnogo puta dosad ponavlja, jer on nije planirao nikoga ubiti.

On i Anđelko Brajković htjeli su ga zatočiti i njegovo puštanje uvjetovati oslobađanjem 20 hrvatskih logoraša s Golog otoka, među kojima je bilo još maloljetnika. Ambasadora je pogodio metak iz njegova pištolja dok su se on i moj otac hrvali. U tom natezanju Rolovićev pištolj je opalio i pogodio ga, ali od toga nije smrtno stradao. Moj otac je to napravio u samoobrani.

Miro Barešić | Author: Žarko Bašić/ PIXSELLDa, ali nekoliko je verzija, od kojih jedna kaže da je Rolović naknadno preminuo u bolnici, druga da je vaš otac u njega ispalio još nekoliko hitaca, a i ona da je i Brajković pucao Roloviću u usta…

Ponavljaju se laži koje su plasirane u lažnom dokumentarcu koji su snimili Srbi i Crnogorci.

Kako znate da su to lažni podaci i da je vaša verzija priče točna? Tko vam je to ispričao?

Zato što su neke stvari naknadno otkrivene. Neke službe su odradile svoj posao, a moj otac je bio šef osiguranja u paragvajskoj ambasadi u Washingtonu, gdje je bio iznimno cijenjen. Voljela bih da se jednog dana sazna i o tome istina.

Osuđen je u Švedskoj na doživotni zatvor, ali je izašao nakon što su njegovi prijatelji oteli avion i tražili njegovo puštanje. Preko Španjolske je završio u Paragvaju, a onda opet u švedskom zatvoru. Jeste li i o tome pričali s majkom?

Da, u Paragvaju je slučajno naletio na pokušaj otmice i spasio nekog dečka. Saznalo se da je to sin paragvajskoga generala, koji mu je u znak zahvalnsti omogućio da upiše vojnu akademiju. Znao je borilačke vještine i postao je tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

Dobio je lažno ime Toni Šarić, pod kojim je sudjelovao na natjecanju u karateu u Oklahoma Cityju 1978. godine i tamo pobijedio odvjetnika Antu Nobila. Tata je nastupio pod hrvatskom zastavom i svirala je hrvatska himna, zbog čega je Nobilo ostao konsterniran.

Nakon tog natjecanja otkrio se tatin pravi identitet, pa je ubrzo vraćen u švedski zatvor. Opet su ga strpali u samicu i držali ga kao neku životinju, pa je počeo štrajk glađu koji je trajao 54 dana. Tek tad su mu doživotni zatvor preinačili na zatvorsku kaznu od 18 godina i, kad je prvi put izašao, vjenčao se s mojom mamom 10. rujna 1985.

Nakon toga obitelj je ponovno završila u Paragvaju. Što vam je rekla majka, zašto niste tamo ostali?

U Švedskoj se rodila najprije moja sestra Vera Viktorija, a zatim i stariji brat Ivan. Jedino sam se ja rodila u Paragvaju, gdje su moji počeli živjeti normalnim obiteljskim životom. Tata je otvorio školu za borilačke sportove i paragvajsku vojsku podučavao borilačkim vještinama, a onda je izbio rat u Hrvatskoj. Molili su nas da ostanemo, mogao je živjeti u Paragvaju kao kralj, ali sve je to odbio jer, kako je rekao, ne može ostati dok njegov narod pati.

Obitelj Barešić | Author: Žarko Bašić/ PIXSELL

Žarko Bašić/ PIXSELL

Inače, u to vrijeme, dok je mama bila sa mnom u šestome mjesecu trudnoće, neki čovjek, vjerojatno agent Udbe, izbacio ju je iz jurećeg autobusa. Završila je s teškom ozljedom pa su joj liječnici savjetovali da prekine trudnoću. Odbila je i ja sam se ipak rodila, ali je ona godinu dana nepokretna ležala u bolnici i zbog ozljede je ostala bez sluha na lijevo uho.

Tata je doputovao u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a ubijen je 31. srpnja, kad sam ja imala jedva sedam mjeseci. Tek 1992. smo mama i mi djeca dobili papire i došli živjeti u Hrvatsku.

Dvije godine nisu nam dali pokopati oca prema naredbi koja je došla s vrha pod izgovorom da vojsci ne padne moral, a zapravo mislim da su samo htjeli zataškati izdaju.

Muči li vas činjenica da se još ne zna kako je poginuo?

To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje.

Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima.

Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili.

Jelena Andrea Barešić | Author: Žarko Bašić/ PIXSELL

Žarko Bašić/ PIXSELL

Kako si objašnjavate akciju u kojoj su na spomeniku vašeg oca njegovu ruku obojili u crveno?

Očekujem da policija odradi svoj posao i da pronađe one koji su to učinili, a učinili su zato što ne znaju tko je doista bio moj otac i da nije nikoga mrzio, kao što je i mene i moju braću mama učila da nikog ne mrzimo.

Proputovala sam pola zemaljske kugle, družila se s ljudima svih nacionalnosti. Cimerice su mi bile djevojke iz Srbije i jednu od njih, Milenu Milojević iz Novog Sada, zovem svojom mlađom sekom. Ona i još dvije moje drage prijateljice iz Srbije – Ana i Snežana – kod mene će provesti odmor.

 Biste li bili sretniji da ste ostali u inozemstvu?

Radim puno vani jer želim stvoriti svoju obitelj i želim vratiti mami dio onoga što je ona propatila kao samohrana majka troje djece, ali sebe vidim samo u Dalmaciji. Tu živi i moja starija sestra s obitelji, a u Zagrebu živi brat, koji čeka prvog sina, koji bi se trebao roditi na tatin rođendan.

Zbog svega što smo prošli za mene je moja mama najveći heroj jer se lavovski borila za nas. Samo želim da ta žena proživi život u miru, ali od 1991. do danas naša je obitelj svako toliko izložena izljevima mržnje.

izvor: express.hr