U Bosni i Hercegovini odavno su stereotipi i javne percepcije zamijenili istinu, kao što je to i u slučaju ratnih zbivanja u Mostaru. No, nedavno svjedočenje vještaka obrane Slovenca Milana Gorjanca, umirovljenoga časnika JNA, u predmetu protiv nekadašnjeg zapovjednika II. bojne HVO-a u Mostaru Mile Puljića, kao i prvi put predstavljanje dokumenata – zapovijedi Armije BiH o napadu na HVO, od kapitalne su važnosti. Ne samo za predmet “Puljić” nego općenito za utvrđivanje što se zbivalo na području Mostara 1993. godine.
Dvije zapovijedi
“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum”.
To je sastavni dio zapovijedi koju je 19. travnja 1993. godine, dakle 20-ak dana prije 9. svibnja i otvorenoga rata, uputio zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka.
Taj dokument, kao i onaj od 20. travnja, koji je također potpisao Hujka, zorno svjedoče tko je planirao i izveo napad na položaje u zapadnom dijelu Mostara koje je kontrolirao HVO. Istodobno, potvrdio je Gorjanc kako ni jedne zapovijedi o napadnim djelovanjima HVO-a nije bilo. Dapače. Kada se događao sukob oko zgrade “Vranica”, tadašnji zapovjednik Zbornoga područja HVO-a traži hitno pojačanje iz Čitluka, što zasigurno ne bi bio slučaj da su Hrvati planirali napad.
Istodobno Hujka traži od prvog bataljuna zauzimanje južnih prilaza gradu te borbeno djelovanje prema Rodoču. Treći bataljun je pak bio zadužen za “zatvaranje Vrapčića” i onemogućavanje prijelaza preko hidroelektrane Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje trebao je zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna i trebala je ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.
Posebno zahtjevnu ulogu imali su pripadnici MUP-a RBiH koji su trebali “izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti”.
Diverzija na Žitoprometu
“Težiti da u našoj zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar”, stoji u zapovijedi.
Sve to planiralo se iza leđa u vrijeme kada je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO. Izviđački vod trebao je zauzeti zgradu “Elektrohercegovina”, a diverzantski vod imao je zadaću “napasti objekte Žitoprometa”.
“Izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve”, stoji doslovno u pozivu za mobilizaciju.
“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625”, stoji u zapovijedi koja posve ruši “istinu” o ratu u Mostaru, piše Večernji List
wpDiscuz
