Seksualnost je oduvijek bila predmet rasprave u kuloarima ili bordelima, no rijetko kad se o njoj otvoreno raspravljalo van granica marginaliziranih društvenih skupina. O seksualnosti se nije govorilo kao o izvoru užitka, već poglavito kao o sredstvu reprodukcije. Orgazam je, barem za žene, bio nepoznanica sve do relativno nedavne povijesti, a o njemu se ni danas, usprkos brojnim istraživanjima, jako malo zna te se rijetko kada o tome iskreno progovara. Iako živimo u hiperseksualiziranom društvu, ono nameće samo drugačiju formu kulturalne određenosti i (samo)discipliniranja.Cijela priča o ženskom orgazmu zapravo potječe od poremećaja histerije i njenog liječenja u psihijatrijskim odjelima.
Još je Platon u petom stoljeću prije nove ere pisao o maternici kao plutajućem organu koji ometa disanje i uzrokuje bolesti, dok je grčki izraz za maternicu bio histera, što je za posljedicu imalo i imenovanje bolesti histerija. Još jedan od uzroka histerije u žena, jest zadržavanje ženskog “sjemena”, koje se nalazilo u maternici te se tijekom koitusa izmiješalo s muškim sjemenom. Histerija bi nastala onda kada se sjeme ne bi spustilo nakon odnosa s partnerom – što su proglašavali takozvanom bolesti udovice.
U tome se uočava prvotni problem. Nisu postojale dvije odvojene seksualnosti, muška i ženska, već samo jedna – muška, koja se smatrala univerzalnom. Stoga se seksualnim odnosom smatrao samo koitus, tj. penetracija penisom u vaginu do muškog orgazma (Maines 1991). Simptomi histerije su bili nesvjestica, seksualna želja, osjećaj težine u abdomenu, drhtavica, grčevi, teško disanje, nedostatak želje za hranom ili seksom te tendencija za izazivanje nevolje. “Zastrašujući” učinci koje orgazam ima na žensko tijelo doživljavali su se kao dokaz ženske histerije, što još vidimo u izrazu paroksizam (ono što se liječilo masažom), koje znači naglo pogoršavanje simptoma, kao i vrhunac uzbuđenja ili grč. Danas, zahvaljujući Alfredu Kinseyu znamo da gotovo 70% žena ne doživljava orgazme penetracijom, tzv. vaginalne orgazme, što objašnjava žensku potrebu za liječničkom pomoći u obliku masaže pelvisa ili vulve.
Kako su pristup medicini, a tako i znanju imali samo muškarci, nije ni čudo da je seksualnošću vladala isključivo muška paradigma. Tako se recimo do osamnaestog stoljeća nije razlikovala vagina od maternice, tj. to se sve smatralo jednim organom, dok se na ženu gledalo kao na lošu kopiju muškarca. Ženu, koja je također imala sjeme, ali ga nije ispuštala. Seksualnost je bila vođena pronatalitetnim prioritetima i muškim orgazmom.
U dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća zabilježene su reakcije ženskog orgazma koje su se tumačile kao gubitak svijesti povezan s bujanjem kože i grčenjem . U to se uključivala i konfuznost te sram zbog gubitka kontrole. Pacijentice koje su bile neudane, udovice ili časne sestre se slalo na jahanje u sedlu, poticalo ih se da pomiču zdjelice u ljuljačci, stolcu na njihanje, kočiji ili ih se upućivalo na masažu vulve od strane doktora ili primalje. Takve se aktivnosti nisu smatrale seksualnima s obzirom na to da je seksualno uvijek podrazumijevalo penetraciju penisom. Samozadovoljavanje je, naravno, bilo vrlo nepoželjno.
Terme kao mjesto orgazma
Kako piše Meins u knjizi The technology of orgasm, histerija je bila jedna od najraširenijih bolesti odmah nakon groznice, što je dovelo do velike potražnje medicinskih usluga masaže vulve. Iako je biznis ženskim orgazmima bio prilično unosan, to je također bio i vrlo iscrpljujući posao, jer je ponekad za terapiju jedne osobe bilo dovoljno desetak minuta a ponekad čak i sat vremena. Ubrzo je došlo do izuma naprava, tj različitih pomagala koje su liječnici koristili umjesto masaže. Jedan od njih je i vibrator, kao i tuš. Krajem osamnaestog stoljeća došlo se do zaključka da voda u pokretu, tj. pritisak vodenog mlaza na stidnicu ima blagotvorne učinke za simptome histerije, te je stoga naprava nalik na tuš uvedena u europske terme, kojima su se kasnije prodavali i vibratori. Prvi vibrator je bila elektromehanička naprava koja je proizvodila ritmičan i brz pritisak kroz ocrtanu radnu površinu koja se montirala u desnom kutu od drške. Vibrirajući dildo je također jedna od naprava izumljena u tom vremenu, uz masažer, čija je primjena bila isključivo za masažu koštanih mišića.
Onog trenutka kad je industrija vibratorima zaživjela bilo je potrebno da se tržište proširi. Tako kupci vibratora više nisu bili samo liječnici već i žene, a potreba za reklamiranjem stvarala je oglase u ženskim časopisima koji su predstavljali vibratore kao zdravstvenu nužnost i napravu za opuštanje. Također su se reklamirali i muškarcima, uz objašnjenje da će očuvati vječni sjaj i rumene obraze njihovim družicama.
FREUD vs KINSEY
Freud je prvi napravio razliku između klitoralnog i vaginalnog orgazma, rekavši da je klitoralni orgazam samo dio djevojačkog adolescentskog razvoja, dok je vaginalni orgazam obilježje žene. Naime, žena prilikom koitusa s partnerom prebacuje orgazam s klitorisa na vaginu. Time se prvenstvo stavlja na vaginalni orgazam, kao mnogo bitniji i zreliji. Svaka nemogućnost postizanja orgazma tumačila se kao frigidnost, te je zahtijevala psihijatrijsku pomoć.
No, Freud nije svoju tezu utemeljio, ili potvrdio istraživanjem. Istraživač seksualnosti, Alfred Kinsey, ispitujući žene o njihovim seksualnim navikama ustanovio je da vagina zapravo nema osjetilnu važnost kao klitoris, koji je ekvivalent penisu. Štoviše, klitoris nema ni jednu drugu ulogu, ni funkciju osim užitka, koji u konačnici može rezultirati orgazmom.
Zašto ovakvi mitovi
Seksualno zadovoljstvo je jedan od temelja psihofizičkog razvoja osobe, kao što je i temelj za održavanje kvalitetnih partnerskih odnosa.
U prošlosti su znanošću dominirali muškarci, a najveći dušobrižnici moralnog zdravlja su bili svećenici, stoga nije čudno da su se stvarali mitovi o seksualnosti kao bolesti. Žene su u potpunosti bile podređene i ograničene u sudjelovanju u javnoj sferi, ali kao što je vidljivo ograničenja su sezala i u najintimnije dijelove njihovog života. Prožimanje moći i vanjskih ograničenja bila su moguća na području ženine vlastite intime, gdje joj se uporno govorilo da nije sposobna postići orgazam, da je samostalni seksualni užitak za nju patologija i odraz bolesti, ili da je u konačnici nezrela jer poznaje svoje centre užitka.
Seksualnost je područje fizičkog i psihičkog, ono je najintimniji prostor neke osobe. I sloboda i samostalnost u tom području moraju biti zagarantirani svakome. Stoga zataškivanje seksualnosti, te tabuizacija užitka jednog spola dovodi do potpune dominacije. Moć se kapilarno širi u područje tjelesnosti gdje žene same sebe ograničavaju, što jasno izražava Foucault kada piše o mehanizmima i tehnologijama disciplinarne moći kao biopolitičke paradigme modernosti. Žene pristaju biti bolesne, zakinute, otuđene samo kako bi izbjegle istinske užitke. Ili kako piše Koedt, takav oblik samoregulacije i samoograničavanja odgovara muškarcima jer na taj način žena nije samostalno i potpuno biće ako nije u svakom pogledu vezana uz muškarca. Iako danas živimo u slobodnom društvu, još uvijek postoji paradigma skrivenosti. O seksualnosti se priča u HUSH-HUSH rubrikama. Masturbacija je nedostojna koitusa i dalje je za ženinu sreću u području tjelesnosti prijeko potreban muškarac, iako je istraženo da je žensko tijelo daleko osjetljivije i podložnije seksualnom zadovoljstvu. U sjeni falusne dominacije, zaista se ispostavlja da je žena drugorazredno biće koje svoj identitet pronalazi u identifikaciji naspram Drugoga, naspram muškarca, što ju čini otuđenom, otuđenom od muškarca i od sebe same te zauvijek levitira u području neodređene određenosti.
No, u pogledu slobode koje donosi 21. stoljeće, s pravom možemo biti skeptični jer nam se nameću novi oblici reguliranja tijela. Kulturne norme i pravila u sasvim drugom aspektu ograničavaju slobode. Tako se konzumeristička kultura temelji na sex sellsfilozofiji, prema čijim se pravilima žene postavlja kao objekte muškog zadovoljstva, gdje sama žena nije upotpunjena ukoliko muškarac njome nije zadovoljen/zadovoljan. Subjekti su konstituirani kroz socijalne procese, tj diskurzivnu praksu koja ozakonjuje i proizvodi svoje subjekte putem neprestanog ponavljanja normi i konvencija. No diskurs sam nije nešto izvanjsko, prožete smo njime, same ga suproizvodimo i ograničavamo same sebe. Tako žene danas provode velik dio svojeg vremena na uljepšavanje – dijete, depilacije, šminkanje, praćenje trendova u modi, ali ne više kako bi se svidjele muškarcu, već kako bi se svidjele sebi samima. Prema savjetima Cosmopolitana kupuju tri različita vibratora da zadovolje svojeg muškarca, pritom same sebi opravdavaju takav razvoj događaja da to čine radi njih samih – kako bi one bile zadovoljene, a i dalje ne znaju kako u vlastitoj intimi samostalno postići orgazam.
Živimo u kulturi masovne proizvodnje i potrošnje, što stvara nužnu potrebu i za proizvodnjom identiteta, gdje se žene uporno ispostavljaju kao labilniji spol koji je lakše uvjeriti što jesu (debele, dlakave itd) i što žele biti (mršave, glatke itd.).
Tako je i sa seksualnošću. Mnogo je žena nezadovoljno svojim seksualnim životima, i teško ostvaruju zadovoljstvo u tom području, ali ovoga puta ne zato što im se to brani, ili zato što informacija nema. Već zato što je to protivno identitetu žene, kao spola kojem užitak nije namijenjen, ili ako je, da bi ga postigle moramo biti savršeno “krojene” prema naputcima i trendovima koje diktira industrija identiteta. Teško je postići seksualno zadovoljstvo, kada naše tijelo, koje je medij toga, nikada nije dovoljno dobro.*
wpDiscuz