SARAJEVO – Za Dubrovnik se moglo ići autobusom na tri putna pravca, preko Tjentišta, Ljubinja i Neuma, ali je najfamozniji putovanje bilo vozom-
Vlak je polazio sa željezničke stanice kod stanične Pošte. Vlak je bio uskotračni (76 cm pruga) i vukla ga je parna lokomativa zvana popularno Ćiro. Bila su dva vlaka (vlaka) za Dubrovnik jedan ujutro oko 8 hi drugi noćni oko 10 sati navečer.
Ova priča govori o godinama početkom šezdesetih i vlak je izgledao dosta skromno. Iako je bilo mnogo skromnosti u vlaku su postojale čak tri klase; Prva generacija s kupeima s plišanim sjedištima, Druga klasa sa kupeima u skaju i Treća klasa bez kupea tj.svi su putnici bili zajedno u istom vagonu.
Prije polaska išao jedan uniformirani željezničar s metalnim štapom, s kojim je udarao u svaki kotač kompozicije i osluškivao eho, sa “uhom” poput nekog vrhunskog glazbenog genija. U toj rezonanciji, taj radnik je prepoznavao da li ima u točku neka napuklina.
Kada je to uradjeno i kada bi Ćiro “pustio” par puta onaj oblak pare na stanici da podesi pritisak, onda bi na glavni peron izašao onaj otpravnik vlakova u plavoj uniformi i sa crvenom kapom na glavi.
On bi pisnuo snažno u zviždaljku i mahnuo “zapovjednom” palicom, a vlak bi krenuo prema jugu, tj prema Dubrovniku.
Kada bi vlak prošao Jablanicu, onda bi sišao u kanjon nedirnute rijeke Neretve a pruga je bila na dnu današnjih jezera Grabovica i Salakovac u jednom nestvarnom prirodnom ambijentu, s kristalno čistom zelenom rijekom i visokim liticama. To je bilo uživanje za oči.
Poslije Mostara vlak je produžavao do Gabele i tu se jedan krak odvajao za Dubrovnik, a drugi za Metković. Pruga je dalje nastavljala kroz Popovo polje. Približavajući se Dubrovniku Ćiro je stizao u mjesta Brgat i Ivanjica. Sa toga mjesta se pružao veličanstven pogled na Lokrum i na pučinu plavog Jadranskog mora, a pruga se dijelila prema Dubrovniku i prema Zelenici!
Ivanjica kao kaubojski grad u Teksasu
Ivanjica je bilo neobično mjesto jer bi se u hercegovačkom kamenjaru odjednom pojavio, pred očima putnika, grad se američkog Divljeg zapada, nešto poput kaubojskih gradova u Teksasu.
Tu je sve bilo k’o na filmu salun, zatvori, koralji, šerifova ureda i ti si se u čudu “pitao otkud odjednom ja u Teksasu?”.
Radilo se o filmskom kaubojskom gradu, koji je je za potrebe snimanja talijanskih špageti western filmova bio tu podignut. Mi smo u kinu gledali kauboje misleći da se to događa u Teksasu, a nismo nikada ni pomislili da se to događa u hercegovačkom kamenjaru.
“Ostalo je samo sjećanje i fotografije (dijelom prikazane u ovom tekstu) na neko vrijeme kada se išlo u Dubrovnik brzinom od 40 km na sat, a opet ti je bilo lijepo putovati!”
Silazak sa Ivanjice u Gruž (dubrovačku luku) bio je jedan novi spektakl. Sa druge, kopnene strane, brda Srđ, vlak se naglo spuštao, a ti si osjećao miris mora i čempresa. Vlak bi sišao polako u Dubrovačku rijeku, a onda bi “smotao” i polaku ušao u željezničku stanicu Gruž, a ti stigao u grad koji si mnogo volio.
Onda je jednog dana ćirina pruga potonula, tj ostala na dnu novo-dignutih jezera, gore visoko je podignuta pruga normalnog kolosjeka Sarajevo-Ploče (koja se uglavnom više ne koristi), au Dubrovnik se više ne može putovati vlakom ili vlakom, ostalo je samo sjećanje i fotografije (dijelom prikazane u ovom tekstu) na neko vrijeme kada se išlo u Dubrovnik brzinom od 40 km na sat, a opet ti je bilo lijepo putovati!
(novi.ba)
wpDiscuz