Izdavačka industrija ‘žensku’ fikciju oblači u ‘ženskaste’ omote, čineći i kvalitetno štivo na prvi pogled trashy. Iako poznata uzrečica kaže “ne sudi knjigu po koricama”, dok pretražujemo police knjižnica i knjižara, često pribjegavamo upravo tome, odnosno zaustavljamo se pred onima koje nas privuku, tek onda ih uzimamo, okrećemo i otvaramo, i čitamo blurbove.
Iako 80% kupovina obavljaju žene, čitateljstvo se sastoji i od muškaraca i od žena. No, malo je vjerojatno da ćemo vidjeti muškarca da čita Anu Karenjinu (čak i ako je na popisu obvezne literature) ako njezin omot nalikuje onom u izdanju Jutarnjeg lista. Banaliziranje knjiga putem omota i oblikovanje svjetskih klasika na način kako su se svojevremeno (a i danas) oblikovale romantične novele za žene a priori odbacuje pola i više mogućeg čitateljstva.
LIJEVO: Ana Karenjina u izdanju Jutarnjeg lista (2014), DESNO: Anna Karenina, prvo englesko izdanje (1889)
Sociologinja književnosti Elizabeth Long svojedobno je ispričala anegdotu o čitateljima romansi koji u javnom prijevozu skrivaju svoje nježne djeve u obične kožne omote, navodi Eugenia Williamson u članku za Boston Globe.
Izdavačka industrija oslanja se na vizualne klišeje, a na jedan od zadnjih osvrnula se i Williamson: “Posljednjih nekoliko godina, mnogo osoba na naslovnicama bile su žene bez lica. Ovaj klišej toliko prevladava da je izdavačka industrija prošla kroz najmanje dvije dokumentirane iteracije. Prva, Bezglava Žena, prikazuje neku siroticu odrezanu iznad vrata (…) Prošle godine, Bezglava Žena zamijenjena je Seksi Leđima, na kojima žena prikazana s leđa često gleda prema horizontu.” Na stranici Goodreads, postavljena je lista s knjigama Bezglavih Žena i trenutno ih je na popisu 431.
“MARKETING UTJEČE NA NAČIN NA KOJI ČITATELJI OBA SPOLA PERCIPIRAJU UMJETNIČKA DOSTIGNUĆA KNJIGE. STEREOTIPNI ŽENSKI SIMBOLI – RUŽ ZA USNE, GOLA LEĐA – MOGU NENAMJERNO DISKVALIFICIRATI ROMAN IZ SVIJETA OZBILJNE LITERATURE”, NAVODI WILLIAMSON.
Kako dizajniranje proizvoda za muškarce i proizvoda za žene nije zaobišlo niti knjige, spisateljicaMaureen Johnson odlučila se na zanimljiv eksperiment nazvan Coverflip u kojem traži od svojihtwitter followera da zamisle kako bi izgledale poznate knjige da je autor/ica suprotnog spola.
Problem razdvajanja knjiga na muške i ženske nije samo u odbijanju jedne velike grupe čitatelja, neovisno radi li se o rozim naslovnicama s pudrijerom ili plavim sa sjajnim mačevima. Glavni problem je što takav trend smanjuje percipiranu vrijednost knjige. U užem izboru za ovogodišnjunagradu Bailey, za beletristiku ženskih autorica, većina knjiga ima plave ili smeđe korice, svima je naglasak na tekstu i niti na jednoj ne možemo naći ruževe i poljupce. FastCompany…
Neki od prijedloga naslovnica s Coverflip-a