Latinskoamerička desnica se vratila u igru. Ponekad obilaznim putem, pomoću snažnih pravno-institucionalnih i medijskih udara, kao u Brazilu,1a ponekad pribjegavanjem strategiji dizanja tenzija, kao u Venezueli. No nije svugdje bilo tako. U Argentini, primjerice, nakon više od deset godina vlasti ljevice, na čelo zemlje legalno je izabran biznismen Mauricio Macri. Kako objasniti takav zaokret?
Prije svega, treba spomenuti ekonomsku krizu i načine na koje se njome upravljalo. Pad globalne potražnje za sirovinama zaustavio je dotok sredstava kojima su se ranije financirale redistribucijske politike. Posljedice su povratak nezaposlenosti, inflacije i siromaštva te povećanje nejednakosti: nakon razdoblja značajnog progresa, nadvili su se tamni oblaci, zbog čega su vlade morale učiniti zaokret u svojim ekonomskim i socijalnim politikama. Tu je i rast nepovjerenja javnosti zbog opetovanih korupcijskih skandala u teškom razdoblju za ekonomiju.
No bilo bi pretjerano reći da je desnica ojačala samo zbog toga što je ljevica diskreditirana. Progresivne snage, zaokupljene vlastitim obnašanjem vlasti, nisu imale previše vremena za strateško promišljanje koje bi ih možda dovelo do toga da prilagode ili korigiraju svoje djelovanje uzimanjem u obzir učinaka nove regionalne konfiguracije i vlastitih uspjeha. Zato su se neki segmenti desnice bacili na ubiranje plodova koje je zasijala ljevica.
Kako bi izbjegla to da ju se i dalje povezuje s neuspjesima neoliberalizma, pokornošću Sjedinjenim Državama i autoritarizmom iz doba diktature i represije, desnica je napravila nacrt nove političke strategije i iz temelja promijenila svoj način komunikacije. Pritom se mogu izdvojiti četiri glavne ambicije. Kao prvo, treba prepoznati socijalne stečevine proizašle iz proteklog perioda te se posvetiti njihovom učvršćivanju. Nadalje, potrebno je obećati reformuliranje odnosa između vlasti i društva borbom protiv klijentelizma, “populizma” i “intervencionizma” države koji su navodna prijetnja individualnim slobodama, uz istovremeno inzistiranje na borbi protiv trgovine drogom i nesigurnosti.
Pored toga, naglasak se stavlja na promicanje nacionalnog jedinstva u opreci s polarizacijom društva koju je tobože isprovocirala ljevica. Na kraju, tu je potreba za promjenom političkih kadrova, pomlađivanjem i regrutacijom među pripadnicima civilnog društva. Drugačije rečeno, desnica želi zamijeniti osobe iz tradicionalnih vojnih i političkih struktura onima iz svijeta poduzetništva i nevladinih organizacija.
Rebranding uz pomoć stručnih suradnika
Nadalje, preporod latinoameričke desnice pomognut je suradnjom s “konzultantima” različitih kompetencija. U Argentini je jedan od njih nedavno odigrao odlučujuću ulogu. Primivši nas u svojem stanu u Buenos Airesu, Jaime Durán Barba, specijalni savjetnik predsjednika Macrija, ponosno je govorio o svojem zanimanju kojim se bavi već trideset i pet godina. Njegovo je ime neodvojivo od onog trenutnog argentinskog šefa države, inače nasljednika talijansko-argentinskog magnata iz svijeta građevinske i automobilske industrije, Francisa Diega Macrija.
Durán Barba rukovodi odnosima s javnošću te organizira sve Macrijeve izborne kampanje još od njegovog ulaska u politiku 2004. godine i prvog zastupničkog mandata do kojeg je došao godinu dana kasnije. Također mu je šaputao na uho tijekom mandata na poziciji gradonačelnika glavnog grada (2007.-2015.). Macrijev dolazak u Casu Rosadu (predsjedničku palaču) povećao je interes javnosti za Durána Barbu, živahnog sedamdesetineštogodišnjaka ekvadorske nacionalnosti. Dovoljno je prošetati se uzduž avenije Corrientes i njezinih mnogobrojnih poznatih knjižara da bi se shvatilo opseg njegove popularnosti: brojne knjige posvećene “guruu” i “savjetničkoj zvijezdi” makrizma zauzimaju mjesta na policama i u izlozima.
Osnivač tvrtke Informe Confidencial (“povjerljivi odnos”) ne posvećuje svo svoje vrijeme argentinskom predsjedniku. Bavi se i kampanjama stranke Propuesta Republicana (Republikanski prijedlog) – čijim je osnivanjem 2005. godine uvelike dirigirao – te savjetuje vladu. U 1990-im godinama, siva eminencija argentinske desnice također je bila povezivana s brojnim zagovornicima liberalnog ekonomskog konsenzusa u regiji. Između ostalih tu su Vincente Fox i Felipe Calderón (Meksiko), Antanas Mockus (Kolumbija), Marina Silva (Brazil), Jamil Mahuad (Ekvador), Carlos Menem (Argentina) ili pak Blanca Ovelar (Paragvaj).
Iako je Durán Barba trajno nastanjen u Argentini od 1980-ih godina – gdje je otkrio marksizam studirajući filozofiju i sociologiju početkom 1970-ih – Ekvador je uvijek imao posebno mjesto u njegovom srcu. Intimni neprijatelj predsjednika na odlasku Rafaela Corree – koji ga bez ograda naziva “političkim plaćenikom”2 – radio je za bogatog magnata Álvara Nobou, neuspješnog kandidata na predsjedničkim izborima 2006. godine. Također je kao sjena pratio dva protivnika Correine “građanske revolucije”: gradonačelnika Guayaquila, Jaimea Nebota, i gradonačelnika glavnoga grada Quita, Mauricia Rodasa, kojemu je vodio pobjedničku kampanju 2014. godine protiv tadašnjeg gradonačelnika Augusta Barrere, kojeg je podržao Correa.
Barba utjelovljuje tradiciju konzultanata obrazovanih na sjevernoamerički način:3 “Naše zvanje nije politička znanost, već primijenjena politika”. Koje su njegove ambicije? Razviti znanstveni pristup: “Politika koja se vodi kroz ankete i studije”. Sistematična i sa samo jednim ciljem – pobjedom. “Bitno je znati tko bi, u datom trenutku, mogao glasati za nas, zašto i kako”. Uvjeriti javnost u potrebu mijenjanja svijeta? Takvo je nešto gubitak vremena. To se prepušta idealistima na ljevici. On manje razmišlja o “političkim uvjerenjima”, a više o onome što bi njegova stranka morala izreći kako bi pobijedila.
Glavno oružje tog pristupa naziva “kvalitativnom analizom” koja se oslanja na “ciljne skupine”. Takvo istraživanje omogućuje dubinsko, kontinuirano i dugotrajno ispitivanje uske grupe: od osam do deset osoba koje su “pomno izabrane na temelju svojeg društvenog profila”. Ispituje ih se o njihovim ukusima, željama i hijerarhiji njihovih životnih preokupacija. Također mjere se njihove reakcije – ponajprije one negativne – na određene “političke ponude”: kandidata, protivnika, poruke, stranke…
“Jednom kad doznamo što ljudi misle”, kreće “približavanje kandidata biračima”. “Svatko gleda na svijet sa svoje pozicije”, objašnjava nam Durán Barba pokazujući prstom na zid prepun starih geografskih karti. “Od početka svijeta, ljudi su razumjeli svijet oko sebe na temelju svoje vlastite realnosti. Uvijek su mislili da se nalaze u središtu”. Može li to prevesti u konkretne pojmove? “Godine 2005. naše su ciljne skupine ukazivale na postojanje problema jednog segmenta populacije Buenos Airesa: muškaraca starijih od 45 godina. Oni su ispoljavali konstantnu anksioznost zbog suočenosti s dvostrukim fenomenom: s jedne strane, produženjem životnog vijeka, a s druge, sveprisutnim kultom mladosti. Dakle, započeli smo studiju o tome. U Buenos Airesu smo otkrili da većina oglasa za posao koji su objavljeni u novinama isključivo cilja na muškarce mlađe od 50 godina”.
Kampanja je prilagođena tome, pa se tako u jednom videu iznosi obećanje: “Imaš više od 45 godina? Macri će ti dati posao”, dok se uz glazbenu pratnju redaju crno-bijela lica Sigmunda Freuda, Isaaca Newtona, Thomasa Edisona, Pabla Picassa, majke Tereze i Louisa Pasteura. Svi su oni naime imali više od 45 godina kad su ostvarili svoj ključni doprinos čovječanstvu. Tu je i još jedan prijedlog: uvođenje poreznih olakšica za tvrtke koje odluče da će određeni postotak novih radnih mjesta biti rezerviran za osobe između 45 i 60 godina. Naposljetku Durán Barba zaključuje: “Potrebno je uložiti dvije, tri godine svakodnevnog rada da se pripremi kampanja za jednog kandidata te razradi strategija koja se na koncu mora neprestano prilagođavati i mijenjati”.
Politika nije samo politički program
Zagovornik teorije demokratskog pluralizam prema kojoj je istovjetnost demokracije i tržišta neupitna, Durán Barba je uvjeren u to da odgovor na rastući raskorak između birača i njihovih predstavnika treba biti propitivanje klasične predodžbe o funkciji politike. Ona bi trebala napustiti svoj “teret ideala” te se koncentrirati na “ljubav prema realnosti i konkretnim oblicima svakodnevnog života”: “Početi od naroda, njegovih predodžbi, potreba, svakodnevice kao osnove za političku strategiju”. Pri tome koristi rječnik s gramšijanskim akcentima, blizak čak i nekim teoretičarima populizma na ljevici4 te nastavlja: “Politika je pitanje strasti, afekata, sentimenata i resantimana, mnogo više nego racionalnosti i političkog programa. To su pokretači biračkog tijela…”
Uvjeren u to da je vrijeme velikih ideala, podijele na ljevicu i desnicu te vrijeme klasne borbe došlo svome kraju, ispovijeda svoju liberalnu viziju: “Narod kao kategorija ne postoji. Ova sveobuhvatna vizija mi izgleda opasno jer pretpostavlja da u društvu postoji nekakve imanentne konstrukcije i da se svi moraju pozicionirati tako što će biti s narodom ili protiv njega”. Ne, demokracija je “sistem u kojemu se pojedine interesne grupe povremeno udružuju, ovisno o kontingentnim okolnostima, s ciljem privremenog preuzimanja poluga moći”. Odatle proizlazi definicija političkog djelovanja: “Stvoriti koaliciju, održati je živom i oslabiti konkurentske koalicije”.
Sve u svemu, politika bez ideja? “Uopće ne! Ali ulazimo u novu historijsku etapu, u kojoj politika mora u sebe ugraditi subjekte i vrijednosti društva koje se tek rađa”. Društva koja bi porodila ljevica umrla bi na porođaju. “Što je više pobjeda ljevica odnosila u kontekstu buma cijena sirovina, to je više usmjeravala svoje siromašno biračko tijelo prema potrošnji i utopiji srednjih klasa. No ljevica nema politiku namijenjenu toj novoj skupini pa joj je, općenito gledano, okrenula leđa. Taj paradoks je bio fatalan za nju: što je ljevica posljednjih godina više bila na vlasti, to je više utirala put svojim budućim porazima”.
U svoja dva referentna djela5 Durán Barba proširuje svoju analizu na posljednjih četrdeset godina. Tijekom tog perioda promijenio se način na koji stanovništvo regije gleda na političko djelovanje. Demografski rast, masovniji izlasci na izbore (u regiji u kojoj je glasanje obavezno u velikom broju zemalja6), intenziviranje urbanizacije, autonomizacija pojedinaca u okviru tehnoloških revolucija, povećanje pristupa obrazovanju, erozija tradicionalnih hijerarhijskih društvenih veza (obitelj, religija, patrijarhat, klijentelizam): ti su fenomeni doveli na scenu tzv. novog birača. Individualističkog, autonomnog, informiranog potrošača, vođenog potragom za vlastitim užitkom, izravno povezanog sa svojim afinitetima, onoga koji se buni protiv autoriteta i tradicionalnih elita – taj profil birača tvori jezgro “niže srednje i srednje klase”.
Durán Barba tu populaciju dijeli na pet podgrupa: “tvrdi” (neupitni birači njegovoga kandidata), “meki” (tvrde da nisu za njega, ali to čine bez entuzijazma), “mogući” (govore da glasaju za protivnika, ali ipak izražavaju simpatije prema njegovom kandidatu), “teški” (izražavaju svoje protivljenje i kandidatu i njegovim prijedlozima) i “nemogući” (kategorički odbijaju ono što kandidat predstavlja). “Naše ankete i statistički alati nam dozvoljavaju da radimo na ‘mekima’ i ‘mogućima’”, otkriva Durán Barba. Ta masa “inteligentnih, ali slabo informiranih ljudi […] tvori razuman dio biračkog tijela. Treba pokazati zanimanje za ono što oni žele, što vole, što odbacuju. Treba se staviti na njihovo mjesto”. Prema ovom izbornom strategu, takav kontekst zahtjeva oblikovanje novog diskursa, proizvodnju vođa koji su sposobni mobilizirati tu novu srednju klasu: “To je ono što ja donosim na stol”, zaključuje, s određenom dozom ponosa.
Dok privodimo kraju svoj susret, naš sugovornik predlaže da pogledamo primjere video materijala za Macrijevu kampanju i njegove glavne suradnike. “To je ono zbog čega smo pobijedili”, uvjerava nas. U jednom od njegovih filmova, kandidat se pojavljuje razdrljene košulje, a na njega blago pada večernje svjetlo u gradu Concepción del Uruguay (provincija Entre Rios). Za stolom u vrtu pored Nicolása, mladog oca koji grčevito drži dojenče na prsima, kandidat dijeli tradicionalni čaj mate stavljen na stolnjak od bijelog lanenog sukna urešen cvjetnim motivima.
Postavljeni u horizontalan odnos, u neformalnom i fizički nesputanom smislu, budući predsjednik i mladi muškarac ravnopravno izmjenjuju riječi: “Misliš li da bismo mogli ponovno osoviti zemlju na noge?”, pita se politički vođa. “Nadam se… jer kad me pitaju što ja želim za ovu zemlju…” Nicolás se zaustavi. Riječi mu zapinju u grlu: “Ne mogu govoriti, oprostite”. Nastupa duga tišina, neobična u takvom tipu videa. Suze pune oči mladog oca, uprte u one njegova djeteta. Stavivši ruku na rame mladog muškarca, Macri izgovara utješnim tonom: “Nemoj se brinuti”. Na zaslonu se pojavljuje slogan kampanje: “Mi vjerujemo u promjenu”. Posljednji kadar: Mauricio i Nicolás se pozdravljaju na tradicionalni argentinski način – zagrljajem i poljupcem na obraz.
Treba postaviti samo jedno pitanje, zadovoljno se smiješi Durán Barba: “O čemu razmišlja moj glasač prije nego zaspe? O socijalizmu? Ne! O svom komforu, o onome što će povećati njegovo blagostanje, njegovo i ono njegovih bližnjih.” Dakle, došlo je vrijeme za formuliranje “utopije malih stvari”. Ukratko, treba zavesti glasače istovremeno štiteći elite.
S francuskog prevela: Marija Ćaćić
* Christophe Ventura je autor knjige L’Éveil d’un continent. Géopolitique de l’Amérique latine et de la Caraïbe, Pariz, 2014.
1 Vidi Laurent Delcourt, “Građanski pokret protiv korupcije ili prikriveni državni udar?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2016.
2 “Correa pide a Rodas explicaciones sobre Durán Barba”, La República, 26. ožujka 2016.
3 Vidi Serge Halimi, “Faiseurs d’élections made in USA”, Le Monde diplomatique, kolovoz 1999.
4 Vidi Razmig Keucheyan i Renaud Lambert, “Laclau, populizam i Podemos”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2015.
5 Jaime Durán Barba i Santiago Nieto, Mujer, sexualidad, Internet y política. Los nuevos electores latinoamericanos, Fondo de Cultura Económica, Meksiko, 2006.; El arte de ganar. Cómo usar el ataque en campañas electorales exitosas, Editorial Sudamericana SA, Buenos Aires, 2010.
6 Argentina, Bolivija, Brazil, Kostarika, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj.
wpDiscuz