Published On: Pon, srp 23rd, 2012

Kako je Titovo unuče pogodilo Ljubuški

Svetlana_Broz_bb_1Tu jezivu ženu sam prvi put vidio u Norveškoj. Posljednji put sam je, neki dan, opazio u Sarajevu, na ulici. Pogledao sam je s gađenjem, ona je mene pogledala kao da joj hoću ukrasti novčanik. U Norveškoj sam joj, još prije osam-devet godina, svašta nagovorio. Nazvao sam je lešinarkom koja živi od tuđe nevolje, koja je iz Beograda došla u Bosnu kako bi napravila budale od nas. Tu u Norvešku je došla nama, piscima, predstaviti knjigu „Dobri ljudi u vremenu zla“.

_________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba

Nenad Veličković i ja smo bili jedini koji smo tada shvatili njenu „misiju“ i rekli joj što mislimo o njoj. Ona je, podlo kako to već rade te NVO ptičurine, pokušala prikazati dobre ljude u ovoj zemlji kao kakav izuzetak. Smjestila se, naravno, u Sarajevu, gdje svi takvi ljudi nađu utočište i uhljebljenje u NVO mafiji financiranoj uglavnom iz Amerike. Neću dušu griješiti, ima te mafije u Beogradu i Zagrebu, možda i više, ali nije podmukla i bezobzirna kao ta sarajevska.

 

Napustila je svoj tanko plaćeni posao kardiologa u Beogradu i došla ovamo, nama otvarati napola zarasle rane i, naravno, dobro živjeti od toga. U Norveškoj je babac išao soliti pamet i „čopati“ nezarasle rane onoj našoj izbjegličkoj starčadi željnoj Tita i Jugoslavije, da je za debele pare vide, omirišu, dotaknu. I cijena te njene nepismene knjižurine je bila bespametno bezobrazna, skoro poput autorice. Trebam li spomenuti da su tu nesretnu knjigu svi kupili?

 

Mislim da je i za dolazak dobila kojih 1000 eura. Zgrozio sam se, skoro kao onda kad sam skupljao dijelove ljudskih tijela ispred ulaza i slagao ih kraj još živog tijela, da sve skupa ponesu u bolnicu na Bijelom brijegu. Srećom, nismo ni Nenad ni ja bili tu, organizatori okruglog stola iz Norveške su shvatili da su debelo pogriješili stavivši Brozovu i nas skupa. Bože preblagi, kad se samo sjetim kako naokolo priča o liku koji je u tramvaju vidio kako nekoga maltretiraju, pa mu se ukazao njezin lik na staklu beogradskog tramvaja i dao mu hrabrosti da se suprotstavi nasilniku i obrani žrtvu nasilja. Naivnije od partizanskog filma iz pedesetih…

Sarajevsko mesijanstvo je dobilo još jednog eksponenta bošnjačkog nacionalizma. Nacionalizam je kad kažete da su vaši uglavnom dobri s nečasnim izuzecima, drugi uglavnom loši s časnim izuzecima. Svetlana Broz je to shvatila i pronašla način da to i unovči. U sarajevskom diskursu su Bošnjaci dobri s nekoliko nečasnih izuzetaka, Ljubušaci (i ostali nebošnjaci Hercegovine i Bosne) su loši s časnim izuzecima. Dobri i časni izuzetak među Hrvatima je, prema NVO mafijaškim i sarajevskim mjerilima, prema „merilima“ Svetlane Broz, Neđo iz Ljubuškog, o kojemu je sveta Svetlana sarajevska, možda ponukana lošim akcijskim soft-pornićem Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“, snimila film o dotada Saraj’vu nepoznatom pojmu, o „dobrom Ljubušaku“.

Nisam Ljubušak, nisam ni Hrvat, pa me se ne bi trebalo ni doticati to što je Svetlana Broz uradila Ljubuškom. Da, Hercegovac sam, baš poput Ljubušaka, ali to ne bi bilo dovoljno. Ljubuški je, inače, prilično naivna sredina. Manualni radnik iz Australije, Blaž Kraljević, došao je u Ljubuški, poveo Ljubušake u rat i osnovao prve koncentracijske logore u BiH. Svetlani Broz ti logori nisu zanimljivi jer se u Sarajevu ta priča ne može unovčiti, u logorima su bili Srbi a ne muslimani. Ljubušaci koji su bili dovoljno naivni da povjeruju kako se trebaju staviti pod zapovjedništvo Alije Izetbegovića platili su glavom svoju naivnost.

Srećom, danas se više naivnost ne plaća životom. Kako god, ovo što radi Svetlana Broz nalik je nošenju mačke zgažene na putu, u kartonskoj kutiji, pokazivanje i naplaćivanje pogleda na njene ostatke. Tako Svetlana naplaćuje našu bol i muku, i taj Titov spermatozoid koji je njenoj babi zagorčao život. Unovčava ovaj naš rat, i ide joj sjajno. Bogata je žena, i sretna, sve bolje „čopa“ naše rane i zarađuje od naše nesreće.

Ne bih pisao o ovome, dakle, da nije što jeste. Ne volim ja pregažene mačke nositi u kutijama za cipele i turati pod nos ljudima. Dvoje meni dragih ljudi, gospođa Martina Mlinarević-Sopta i moj prijatelj Ivan Šušnjar bili su na projekciji tog nesretnog filma. Prošli su kako dobronamjerni a naivni prolaze. Dogodilo se NVO mafiji najdraže, konflikt, unutarhrvatski. Doduše, unutarsrpski konflikt je kod američkih sponzora više na cijeni, ali daj što daš, bolje išta nego ništa. Martina je kolumnistica, i to dobra, ljudi nekad u njenim kolumnama vide više osjećaja nego u svojim životima. Ivan je urednik portala, hrabar do nepromišljenosti, jedan od onih koji će istinu reći i vezanih ruku i razbijenog nosa, i pred streljačkim vodom.

Ušli su „svetu Svetlanu od Sarajeva“ priupitati nekoliko stvari vezanih uz film i njeno „čopanje“ ljubuških nezaraslih rana. Ali, dio ljubuške čaršije, onaj koji je uvijek prvi spreman baciti kamen, protumačio je njihov dolazak na projekciju filma kao podršku Svetlani Broz u njenim nekrofilnim akcijama. I dogodila se bitka bez hercegovačkih pobjednika.

Tučnjava udove pokojnog Neđe, žene koja je, po hercegovački, stala i uz svoga mrtvog muža, i još jedne žene, bitka koja je u Sarajevu prikazana kao „brutalan fašistički napad ljubuških fašista i dokaz povampirenog fašizma“. Ostvario se konflikt, NVO mafiji najdraži završetak „aktivnosti“. Svetlana Broz je, možda po prvi put u životu nastupivši iskreno, priznala da je to i željela, na kraju je čak zahvalila sudionicima na naivnosti.

Dogodilo se ono što već bude kad nam dođu iz Sarajeva, kad nam guraju nokte u mekano tkivo i čupkaju ratne kraste i ožiljke. Potekla je opet krv iz ratnih rana u bosanskom ratu istučene i obogaljene Hercegovine.

 

 

0 0 glasovi
Ocjena članka
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare